1992

Bio je nas Ilija covijek kojeg su krasile osobine kao rijetko koga. Njegova dobrota i vanjski izgled isli su uporedo, nekako ruku pod ruku. Bio je to, samo takav, sklad duse i tijela.
Bio je rodjen da pomaze. Cinio je cuda u tom pogledu. U tadasnjem nasem Doboju bilo je malo onih, bilo je malo porodica gdje Ilija nije dao svoj doprinos da bude bolje. Svojim autoritetom, plemenitoscu i pamecu cinio je nemoguce.
Mladost Doboja je bila njegova bolna tacka.
Borio se svim silama da im bude bolje, u prvom redu da se mladi ljudi obrazuju, sto je bila njegova opsesija, svjestan znacenja obrazovanja populacije koja stasa, i nista manje svjestan blagostanja koje neminovno proizilazi iz toga. Izmisljao je radna mjesta. Cijenio je i postovao svoje saradnike, personal sa kojim je radio -od portira do… .Voljeli su ga i cijenili radnici, mislim i vise od toga. Osim toga sto je obrazovao i vaspitavao mlade na fakultetu i u jos nekim skolama, sto mu je bilo zadnjih godina i zanimanje, cinio je to i na drugim radnim mjestima vaspitavao i obrazovavao na svoj nacin, kako su to znali isticati oni koji su imali srecu da rade sa njim. Koliko su ga ljudi voljeli potkrijepicu samo jednim primjerom. Nekada je jedan od njegovih zaposlenih radnika izgubio novcanik nasta se gorko pozalio. Pitali su ga prisutni:- Pa koliko si novaca, jadan imao u novcaniku.? Nisam imao mnogo, nije mi zao ni da je bilo vise, nego sam ja imao Ilije Tipure sliku, koju sam izrezao iz novina, eto to je meni zao.
Volio je svoje studente i djake . Zivio je je za svaki njihov ispit i njihov dobar uspjeh. Kako je samo to raspolozenje znao prenjeti na nas ukucane. A oni su mu uzvracali dobrim ocjenama iz njegovog predmeta, respektom, postovanjem, obozavali su ga.
Znam da je bio za relativno veliki broj ljudi poslednja zvijezda uzdanica. Ljudi su ga dozivljavali kao blagorodnog krscanina koji je pomagao svakome kome je pomoc bila poterbna bez obzira na nacionalno opredjeljenje, kako rece prijatelj nam jos iz mladih dana, cije sam rijeci, mislim, iako vec poslije 8 godina uspjela citirati.
Bio je skolski primjer kako se voli svoj grad i jedan od glavnih "krivaca" za njegov brzi razvoj.
Bio je Ilija iznad svega osjecajan sin, ljubimac svoje majke, iako nije bio ni najstarije ni najmladje dijete u porodici, njezan otac i brat; kao suprug dobar drug, uvidjajan i darezljiv- jednom rijecju dusa.

Placi zemljo

Bio je to 3.maj, nedelja odmah ujutro, kada smo primjetili veliki broj ljudi obucenih u vojne uniforme. Medju njima su bili ljudi koje smo poznavali, koji su koliko jos juce bili civili. Bili smo iznenadjeni tim prije sto su neki od njih stajali nekako iza uglova zgrada i na sklonitijim mjestima. Mogli smo predpostaviti sta se dogodilo preko noci. SDS je kao nacionalna stranka preuzela vlast od one druge dvije nacionalne stranke SDA i HDZ. Ilija nije pripadao ni jednoj od njih. Po politickom opredjeljenju bio je clan Demokratske socijalisticke stranke-DSS.
Oko podne kupilo se oruzije od stanovnistva, da bi se neposredno poslije toga vracalo ali samo Srbima. Tako dodje ni manje ni vise Milan Kerkez, momak iz najblize ulice, dodje na kucni prag trazeci da mu Ilija preda naoruzanje koje je posjedovao. Imao je dva ili tri takva primjerka, vjerovatno razlicitih kalibara koje je dobio kao nagrade prilikom nekih prigoda i koje je cuvao kao trofee. Dobio je on to na prijedlog onoh ljudi koji su mu se nekada dodvoravali, od onih istih koji poslase jednog anonimnog Milana Kerkeza da "razoruza" Iliju Tipuru. Dok se oruzije oduzimalo, na Radio-Doboju su jednako isla upozorenja i prijetnje da se oruzije preda.
Dosla je noc puna neizvesnosti.
Sutradan u ponedeljak bili smo uglavnom svi u podrumu, svi iz naseg ulaza gdje smo zivjeli.

Negdje oko 12 sati cula se lupa dole na ulaznim vratima zgrade, koja su bila zakljucana. U toj pometnji cula sam da neko kaze: -Dosli su po Iliju. Upravo nekako kada se zacula lupa Ilija je posao uz stepenice prema nasem stanu. Da dosli su po Iliju Mirko Dejanovic, Ilijin komsija iz sela-zemljak i takozvani Jorga koji je imao veliku zelju da mu taj isti Ilija bude na vjencanju kum ispred Skupstine opstine, sto mu je i udovoljeno.
U trenu sam bila u stanu. Kada sam stigla gore Jorgic je izlazio iz stana da bi Ilija izasao samo koji trenutak kasnije. Jos dok Ilija nije izasao obrati mi se Jorgic sa rijecima: - Budite sretna da sam ja dosao po Iliju. Sto li je to nesreca ako se to zvala sreca. Dole je cekao Mirko Dejanovic, njih jos nekoliko i crna marica. Dade mi Ilija svoje kljuceve i bez rijeci ode. Ostala sam nijema. A onda nije proslo dugo kada ljudi prepoznase onog istog Jorgu ali u sasvim drugom izdanju prerusenog i daleko od kreatora njegove "misije". Nije to vise bio onaj isti, sto je ne tako davno, naoruzan i silan, sa debelim zlatnim lancem na vratu odvodio ljude u zatvorske celije. Gledala sam ga sada u sasvim drugacijem izdanju, ali nijedna slika ne moze isbrisati iz mog sjecanja onu kad nam odvede Iliju zauvijek.
Posto se do cetiri sata poslijepodne nisu predali, ja i danas ne znam ko, valjda izmisljeni neprijatelji, pocela je vatra iz raznog naoruzanja. Bila sam sa mojom djecom u podrumu sa ostalima, sa nasim komsilukom sa kojima smo imali izgradjene jako dobre medjuljudske odnose. Tjesili su moju djecu i mene; i sami bili zateceni.
Predvece tog istog dana gorjele su kuce na Carsiji. Gledali smo kad su kuce odlazile u plamenu, bilo je strasno. Usli smo u jos jednu tesku i crnu noc.
Dani su prolazili, teski dani. Cekala su moja djeca svoga tatu sa kojim su se tako malo u zivotu druzili. Cekali smo ali se Ilija nije vracao.
Dolazili su neki dobri ljudi u kontakt sa njim, donosili vijesti bodrili nas.
Nakon izvjesnog vremena uspjeli smo dobiti nesto od njegove robe. To njegova djeca jos nisu vidjela; postedjela sam ih tog prizora, mada to cuvam i dan danas onako kako je bilo-u istom stanju.
Naime, potkosulja na tregere prana je ali nije oprana dovoljno; tragovi krvi su ostali. Pantalone i carape su bile krvave.Bilo mi je sve jasno. Slala sam mu odjecu, hranu, lijekove, cigarete i neke druge sitnice preko Crvenog Krsta, ili sam to nosila do zatvorskog prozora predavala onim dobrim momcima, momcima koje su rodile plemenite majke da se nadju pri ruci u nevolji. Bio je samo jedan kojeg pamtim po zlu.

Bilo je to oko 26 maja, neznam sada sasvim tacno, mozda je bio bas 26 maj, kada je bio Ilijin rodjendan, kupila sam mu za tu prigodu lijepu kosulju i sa jos nekim stvarima i hranom odnijela do zatvora i predala dezurnom na prozor. Uzeo je to covijek a ja sam cekala, cekala sam da mi vrati upotrebljivani ves. Vratio se se dezurni nekako brzo i neocekivano, vrati mi sve ono sto sam tada donijela.
-Ne moze Ilija jesti nista , kazao je. Bacio ja pogled na zgradu SUP-a sagnuo se jako preko prozora i poluglasno, vise sapatom mi rekao: -Idi kafu mu donesi. Znala sam sta je to znacilo, pretpostavljala sam u kakvom je stanju Ilija. Kafu sam donijela sto sam prije mogla, kosulju, kosulju mu obukose kasnije za poslednje putovanje.

Gradjani Doboja su odlazili, a ja i moja djeca smo odlucili da se ne razilazimo dok se Ilija ne vrati.
Smjenjivali su se teski i mukotrpni dani i noci. U nekoliko navrata su se iskljucivali telefoni nama Hrvatima i Muslimanima; prijetnje, poziv na pokrstavanje, granate, jauci i prizivanje upomoc u nocima tamnim kao u grobu. Svaki dan uzas i pakao.
Pitali smo za naseg Iliju svagdje gdje smo mogli. Dobijali smo, uglavnom, ohrabrujuce informacije. Ne tako lose vijesti donosili su nam neki od onih koji su imali srecu da napuste taj necuveni uzas.
Ocekivala sam da ce se neko zauzeti za Iliju. Ako ne pojedinac a ono grupa. Ali se niko neodvazi na taj korak.
Svi su cutali dok su Iliju sistematski ubijaju.
U par navrata sam pokusala stupiti u kontakt sa tadasnjom Dobojskom kvazi vlasti, ali bez uspjeha.
Negdje nakon sto pobijedise nacionalisticke stranke i povedose nas u propast pitala sam Iliju, da li je moguce da nam se dogodi kakvo zlo kakvo se vec tada u nekim mejstima dogodilo. -Ne odgovarao je odlucno. -Ne to je nemoguce -Zanas i u Drugom svjedskom ratu zitelji Doboja i okolnih mjesta su ostali slozni rame uz rame, borili se protiv zajednickog nam neprijatelja.. Nije znao Ilija da je to ipak moguce. Nije on zna kako ce se Drago Ljubicic hvaliti u najvecoj Dobojskog golgoti da se za tu stvar borio vec godinu i po dana. Podvig nema sta. Sila je bila njegov nacin komuniciranja. Koji apsurd.
Pitala sam za Iliju i posredno obracajuci se najblizoj rodbini onih koji su bili u najblizem Ilijinom okruzenju u Dobojskom zatvoru i koji bi mu mogli olaksati patnje u zatvorskoj sobi, gdje je mogao dolaziti bilo ko i izivljavati se nad njim i svim drugima. Tako je pitala majka sina -Mozes li sine pomoci Iliji? - Ne mogu majko, odgovorio je gledajuci u svoju, tada trogodisnju kcerku. Ne majko, ….., ali koliko mu odmogao toliko bog odmogao mojoj-pokazao je prema djevojcici i izgovorio njeno lijepo ime. Bio je to momak rodjen od, nadasve, plemenitih roditelja.

Cujem ide Ilija na poljoprivredno dobro u Rudanku na rad. Posjecuju ga ljudi tamo i obavjestavaju nas da je dobro.
22. avgusta odlucujem se da posjetim i sama Iliju. Bojala sam se tog susreta. Bojala sam se da mi srce nece u momentu izdrzati. Pripremila sam stosta i nasla se na kapiji poljoprivrednog dobra u Rudanci.
U krugu nedaleko od kapije stajao je Mirko poslovodja-covijek. U tom momentu Ilija je bio odmah iza barake i na Mirkov poziv pojavio se. Taj prizor necu nikada zaboraviti. Bio je obucen u bijelu potkosulju na tregere i radni kombinezon. Kad nas je vidio, vidno uzbudjen, u i zelji sto prije stigne do nas malo je posrnuo. Gledala sam ga i drzala se hrabro. I u tom radnom plavom kombinezonu bio je dr Ilija Tipura lijep, gospodin. I sto je najvaznije izgledao je dobro. Covijek koji me je dovezao prisao je i poljubio ga. - Nemoj, nije vrijeme za to, tiho mu Ilija rece.
Bio je to topao avgustovski dan; na taj isti dan za mjesec dana polozismo naseg Iliju u zemlju.
Uzeli smo stvari iz auta i isli prema hangaru, ja naprijed a on nekako iza mene. Polako je iduci, iza mene, plakao ocigledno ne zeleci da ja primjetim. Sjedili smo u hladovini hangara i razgovarali o svemu. Sto se tice njegovog odlaska na rad u Rudanku, sam je to zelio, uvjeravao me. Znajuci kroz sta je sve prosao, upozorila sam ga da se ne izlaze previse na sunce, da to nije u njegovom slucaju dobro.
Pokazao mi je na betonu u hangaru na jedan krug osvjetljen suncem, mozda pet centimetara promjera - Eto toliko, toliko mi je svjetla dopiralo u zatvorsku sobu. Ovde se osjecam bolje, svi su prema meni uvidjajni, postuju me, stede, govorio je. - Ali i ovdje je mogao doci bilo ko i udarati nas, nastavljao je sa gorcinom. Znali smo mi kakva se drama tu odigravala, da dodjose Vasilic i Davidovic i udarase ga do besvjesti. Ipak nadao se Ilija. Slusala sam ga i gledala pomno; vagala tezinu svake njegove izgovorene rijeci. I ja sam se nadala. Nisam ga pitala nista sto mi sam ne bi rekao. Bili smo mu velika briga, nasih dvoje djece i ja. Tjesila sam ga. Rastali smo se nakon izvjesnog vremena. Gledao je dugo za nama dok smo odlazili.
28 avgusta cujem da nakon saslusanja u nekoliko navrata nije mu se moglo staviti nista na dusu. Svi su to znali, ali trebalo se nesto izmisliti. Nije moglo, nije moglo jer islednik koji ga je saslusavao ne dade se zavesti. Bio je to jedan od svijetlih primjera koji nam stize Ilija ispricati. Kao Hrvat a osim toga kao ucen izuzetno ugledna licnost bio je Ilija zrtva te apsurdne srpske politike, cije ce se posljedice dugo, dugo osjecati.
A onda 30 avgusta navece iz Rudanke se vratio u zatvor bolestan. - Tog dana je tamo lezao i spavalo mu se, pricali su oni koji bise tamo. Medjunarodni Crveni krst nalazi da je Ilija bolestan. Odredjuju mu terapiju od dvije injekcije (jedna odmah, a druga sutradan) Tu jednu je dobio odmah od cega mu je bilo znatno bolje, a onu drugu nikada... Lezao je Ilija bolestan u zatvoru, a mi nismo nista mogli uciniti. Strijepila sam kao nikada u zivotu. Odugovlacili su naredbodavci ubica da ga puste; cekali su, cekali i nakraju ce uspjeti u nakani.
Bila je srijeda 9 septembar, kada su ga dovezli dva milicionera. Bio je slab; nije mogao sam uz stepenice. Ali mislila sam da ce se sve to srediti u kucnim uslovima. Dok sam mu prala kosu zalio se kako je mnogo iskrvario kada su ga udarali po glavi.
Boljelo me strasno. Boljele su me Ilijine rane, koje su tada bili oziljci bole me i danas, ne prolaze, i nikada proci nece. Po nogama, ispod koljena mnogo crveno-modrih oziljaka. Bise to oziljci od vojnickih cizama. Junastvo nevidjeno, nema sta. Okrijepljen u drustvu svojih najblizih osjecao se Ilija bolje. Samo ste me ti i bog spasili, rekao je gledajuci u mene. Bila sam uvjerena da je tako i misleci Bog i ja. Sjedili smo navece uz lampu okupljeni uz njega, dugo dugo pricali. Zalio se Ilija gorko ali je govorio i o onim svijetlim primjerima. Sutra dan nas mladji sin napustio je kucu i otisao u Novi Sad. Pozdravio se sa nama i na polasku rece: - Cuvajte dobro tatu, ne izlazite i ne gledajete za mnom. Ode tada moj sin Zeljko na dugi put pun rizika i smrtnih opasnosti.
Ilija se uvece zali da ga boli glava; stanje se pogorsava. Iznemogla ali uz pomoc naseg Darke njegovah Iliju sa ljubavlju i paznjom, a moje misli i srce su bili tamo negdje sa mojim Zeljkom. Strijepi Darko za tatu, brata ali me bodri.
Petak 11 septembar Iliji se spavalo cijeli dan. Cujemo Zeljko je imao srecu da izadje iz kriticnog podrucija. Cinimo sve za Iliju, sve sto je u nasoj moci i bojim se.
Jutro, subota, 12. septembar, moram traziti pomoc ljekara a strahujem. Koliko je to bilo moguce brzo, bila sam sa njim na internom odjeljenju Dobojske bolnice. Pocinje borba za Ilijin zivot. "Samarali" su ga ljudi u bjelom u najboljoj namjeri. Dozivali. Nije ih cuo. Nije ga vise ni boljelo.
Morala sam sa Ilijom odmah na neuropsihijatriju. Tamo je bila druga ekipa dobrih ljudi i ljekara i drugog medicinskog osoblja. Radilo se uzurbano na Ilijinom spasavanju. Tako brzo bila mu je ukljucena sva potrebna terapija. Bio je u komi.
Sok soba. Dozvoljava mi se da sjedim kod Ilije. Soba sjecam se u bezprekornom redu. U tisini i sa jos nekoliko pacijenata pored mog Ilije, ocajna. I danas ga vidim bas kao tada-u bjelom. Djelovao je svjez, odmorno; bio je lijep. Vidim njegove lijepe ruke, kaisima vezane za krajeve kreveta. Bili su to poslednji prizori, poslednji put, zato valjda tako upetljivi i neizbrisivi.
Poslije izvjesnog vremena preporucili su mi tu na odjeljenju da idem kuci da se malo odmorim pa da dodjem ponovo predvece. Kad cu poci, otisla sam jos jednom do vrata sobe gdje je lezao Ilija. Nisam otvorila vrata nego sam kroz jedno sasvim malo mjesto na staklu, gdje je bila skinuta zastitna boja, mozda 2-3 milimetra promjera, gledala ga jos jednom.Vidjela ga u potpunosti. Tada i nikada vise.
Sa zavezljajem u ruci, bolom u dusi, jedva se drzeci na nogama uputila sam se kuci. Pred mrak sam dosla ponovo na odjeljenje. Prognoze nisu bile optimisticke. -Ali je dosta nemiran i mozda sve ipak bude dobro, kazao mi je jedan od ljekara. Trebalo je da se dobije jos jedan nalaz na na osnovu kojeg ce se moci odluciti da li Iliju treba transportovati dalje. Vracam se kuci, grad pun vojske, bojim se za Darku uzasno.
Odvezose Iliju sutra dan za Banja Luku; mora biti operisan u Banja Luci umjesto u Beogradu jer u Beogradu se moglo dogoditi cudo.
U ponedeljak morama za njim uprkos na sve prepreke. U osam sati ujutro sam imala autobus. Dobijam neku novu snagu, moram za Ilijom, moram posvaku cijenu. Trebala sam imati propusnicu da bih mogla izaci iz Doboja, koja se dobijala u SUP-u.
Krenula sam na autobus i svratila u SUP kako bih dobila taj dokumenat, ali kada sam dosla tamo rekli su mi da kancelarija gdje to mogu dobiti radi tek od 8 sati.Dala sam im na znanje da moram za Banja Luku i bez toga. Odjednom se oko mene okupio veci broj personala. Bili su to, meni, poznata lica. Komentarisali su, istinski sa mnom saosjecali - vidjelo se. Neki od njih su govorili da ne bih trebala ici bez propusnice, a drugi pak, bili sigurni da mogu ici i bez toga. Istovremeno su pokusavali iznaci neko rjesenje. Meni se zurilo. U zadnji cas uspjeli su mi na neki nacin ipak obezbjediti propusnicu, koju mi u putu , istina, niko nije trazio.
Stigla sam na hirusko odjeljenje-intezivna njega u Banja Luci. Ilija je vec bio operisan. -Nema nikakvih izgleda, saopstio je dr. Kalosevic, nacelnik odjeljenja. Bila sam skamenjena. -Kako moze biti da nema izgleda? - Ucinili smo sve bilo je prekasno, kaze.
-To nije moguce, mislila sam. Nisam bila kadra da shvatim. Nisam mogla da zamislim da ostanem bez Ilije. Vjerovala sam u cuda. Uzdam se u Ilijinu snagu, molim se za njega od onog dana kada ga odvedose iz kuce. Posti 9 zena za Ilijin sretan ishod; 9 zena razlicite nacionalnosti-sa istom zeljom..
Doktor koji ga je operisao ispricao mi je da je Ilija imao hronicni ugrusak krvi na desnoj strani mozga (coma cerebrale. Haemathoma subdurale chr. Haemi spheri cerebri dex.), cega sam se sve vrijeme potajno bojala. Objasnjavao mi je Ilijin slucaj -Da je dosao samo malo ranije, sve bi se divno sredilo. Kako mi se rijec "divno" ureza u pamcenje za uvijek.
-Operisali smo ga iz ocaja, govorio je vidno potresen. Pristizali su i drugi ljekari u pomoc u toku Ilijinog boravka u bolnici. Zvalo se iz inostranstva sa molbom da se Ilija salje avionom dalje, u neki veci zdravstveni centar, ma koliko god kostalo.
-Bez aparata ne bi izdrzao ni do aerodroma, bio je odgovor.
Tih dana boravim kod mojih rodjaka u Banja Luci. Svaki sam dan kod Ilije, iako ga ne vidjam. Moj Darko u Doboju pod kisom granata i drugih opasnosti koje su vrebale.A moj Zeljko, on zove iz Novog Sada i pita za tatu. Saopstava da odlazi. Odlazi moje dijete negdje u nepoznato. Udarac za udarcem; ne mogu da izdrzim.
U nedelju 20 septembra idem kod Ilije kao sve druge dane u prokletoj sedmici. Kazu mi stanje ne promjenjeno i da ovaj put, ako zelim, mogu uci u sobu i vidjeti ga. Ne imadoh snage iako u tom trenutku sam mogla umrijeti za njega. Bila sam preslaba. Hladno mi je od slutnji. Na polasku prisla sam nekako krisom do vrata sobe u kojoj ce ga aparati drzati u zivotu jos samo nekoliko sati i pomilovala.
Istog dana u 6 sati poslije podne zazvonio je telefon. Javila se moja Kika. Gledala sam je. Sjecam se nista nije govorila, samo je slusala. Pogledala je u mene tesko. Bila sam u tom trenutku najjadnije stvorenje na svijetu.
Nas dragi Ilija prestade da dise tog dana u 16.10h. Prestade, za mene, da egzistira svijet; osjecam pustos.

Trebalo je obaviti onaj najtuzniji cin. Ne mogu a moram podnijeti i to. Kako cu?
Moram podnijeti Darki i Zeljki racune ako prezivim. Nadljudskim naporima pokusavam da ne napravim u tom stanju neki korak zbog kojeg cu zazaliti. Daju mi sve na volju. Niko me ni u cemu ne sprjecava, a ja se povodim samo za mojim osjecajima. Ne mogu ostaviti mog Iliju na groblju "Paprikovac" u Banja Luci. Bilo je tu za njega trusno i nekako otvoreno. Nesvjesno imam potrebu da ga na neki nacin sakrijem, bar sad. Trebalo je to biti kod njegove majke, ali put od Banja Luke do Doboja je bio dug kao vjecnost. Tako sam odlucila da mog Iliju ostavim kod mojih roditelja na jednom groblju kod Banja Luke.
Muce se sa mnom. Pri svijesti ali je bilo kriticno pricali su mi poslije. Lijep septembarski dan, utorak 22. Gledam prizor kakav nisam smjela gledati kada sam bez oca i majke ostala. Pocinju padati nevjerovatno krupne kapi kise, koje ubrzo prestaju Koji fenomen. Koliko sam puta o tome poslije razmisljala. Stavlja mi moja drugarica malo zemlje u ruku. Gledala sam u to. Sjecam se prizivala sam Darku i Zeljku upomoc. Nisu me culi. Prosula sam dalje tu usitnjenu zemlju i zamolila druge da to ucine sto opreznije.
Ostade Ilija u hladovini ispod krosnje velikog hrasta, a mene odvedose dva moja rodjaka. Okretala se dugo na svjezu humku na kojoj ostade izmedju ostalih buketa cvijeca, jedan buket u obliku suze sa 56 ruza i sa crnom trakom na kojoj je stajalo "Poslednji pozdrav nasem dragom suprugu i tati - od Mace, Darke i Zeljke" O onom teskom trenutku kada je Darko saznao da nema vise tate , o tome izbjegavam razmisljati. Dugo se u Doboju o tome cutalo. Krilo se. Lagalo se, izmisljalo. Ta vijest dopirala je sporo do gradjana Doboja.
Za jednim Ilijom tugovalo, znale su to njegove ubice.
Boljelo me, peklo, osjecala sam na momente da ne mogu ni trenutka vise zivjeti. Bila sam psihicki i fizicki unistena.
Izvukla se ali nikada potpuno, uz pomoc moga Darke. Drzala sam se danima i nocima za tople ruke njegove ni mrtva ni ziva. Drugog lijeka za men nije bilo.
U oktobru '94 godine napusti i Darko kucu. Ostala sam sama.
Ilijno pocivaliste je bilo moje mjesto gdje sam cesto, cesto odazila. I tog dana 22. januara '95 bila sam tamo sama, nigdje zive duse, stavila buket cvijeca, na bijeli snjezni pokrivac i zapalila svijecu. Razmisljala sam. Dugo. Sada moram za nasom dijecom.
24 januar '95 snijeg pada u grudvama. Hladna srca napustam Doboj.

Odoh ja tada za Darkom i Zeljkom u zemlju Ulofa Palme gdje oni nadjose sebi utociste. Zemlja je to demokratije i tolerancije, zemlja blagostanja; zemlja u kojoj se cuva staro a gradi novo. Kakav osjecaj. Pa to je malte ne isto drustvo za kakvo se nekada dr Ilija Tipura zalagao.
U mom zivoti znala sam voljeti i nevoljeti. A danas volim vise nego ikad, mrzim i pamtim; pamtice to i djeca moje djece.

DRAGI ILIJA KAKO SMO PONOSNI STO SMO TE IMALI

Maca Tipura
Ljusdal 2000

Nazad