Dobojlije u dijaspori:  Jasna Baljic – Prskalo

 

 

 

POSLOVNA ZENA GODINE U SVEDSKOJ


                Potkraj prosle godine u jednom veoma luksuznom hotelu, gore na Sjeveru, okupila se svedska elita: 450 zvanica, dotjeranih i skockanih bas za “Guld galan”, svecanost proglasenja najboljih medju najboljima u privredi, kulturi, muzici…

               - A sada dodjeljujemo prvu nagradu u iznosu od 20.000 kruna! – objavljuje voditelj, dajuci glasu jos jedan takt uzvisenog, svecarskog raspolozenja: - Poslovna zena godine u komuni Halmstad za 2004-tu je…Jasna Baljic – Prskalo !!!

 

          

     Jasna Baljic – Prskalo : poslovna zena godine

 

               Sa razglasa u tom trenutku, vjestom rezijom izmajstorisana, zagrmi pjesma Tine Turner “Simply the best” (“Jednostavno najbolja”), a zagrijanih 450 ruku gromoglasno zapljeska u odusevljenju. Bogo blagi! Srce hoce da iskoci od uzbudjenja i radosti, ali zena godine, nasa Dobojka, nasa Jasna  kao kakva iskusna  zvijezda, smirena i sa njenim prekrasnim osmijehom na licu prima diplomu, kovertu sa cekom i cvijece, prilazi mikrofonu i bez muke na tecnom svedskom (o moze li svedski biti tecan?) reci ce:

                - Nisam se nadala bas najvisem priznanju, a ono me je toliko obradovalo! Zahvalna sam svima, posebno muzu Braci, sinu Matiji i mojim radnicama Camilli, Annah, Dragani i Matildi…Novac koji sam dobila nece nista promijeniti u mom zivotu. Zadovoljna sam svim sto sam vec ostvarila, ali nista za mene nije vaznije od licnog zivota i porodice.

 


Uspjesna svedska ekipa: Braco, Jasna, Matija i Chantel (Foto: Z.Tipura)

 

                 Bravo Jasna !!!Aplauz iz dijaspore nije mogao doprti do Svedske u istom trenu, ali evo dolazi kao cunami u valovima iz najdaljih krajeva, gdje god ima nasih. Svedske novine su danima pisale a i televizija je snimala da svijet vidi kako upornoscu i  radom za samo 12 godina, pojedinac moze svoju izbjeglicku sudbinu sa svoja dva cemerna kofera u dvije ruke, preokrenuti u biznis vrijedan preko milion kruna. Jasna Baljic – Prskalo je vlasnica Frizerskog salona “Sjavfallet” koji, tacnije, pravi godisnji promet od milion i po kruna. Poslovnim i uljudnim Svedjanima bice tesko objasniti kako je “poslovna zena godine 2004.” u njihovu zemlju dosla slucajno 1992., natjerana nuzdom i otjerana ratom. Nece oni, znamo, trositi emocije na slike koje stizu odnekud iz dubine uspomena, iz Doboja. Ali, neka je nama srce puno i neka imamo sa kime podijeliti radost i sjecanja.

                - Ja sam rodjena u Doboju 17. decembra 1962. godine, ali sam djetinjstvo provela u Stocu, na obali Bregave, najljepse rijeke na svijetu. Mama Ruza mi je Bosanka, a tata Ahmet Hercegovac, tako da sam ja prava be-ha kombinacija – smije se Jasna, uvodeci nas u svoju biografiju. – Jedno ljeto osamdesetih bila sam u posjeti kod moje tetke u Doboju i tada smo se Braco i ja upoznali. Bila je to ljubav na prvi pogled (ne prestajemo se gledati jos uvijek!). Nakon par godina zabavljanja, selim se iz Stoca za Doboj.

 

Braco i Jasna (Foto: Tipura)

 

                U albumu dobojskih slika Jasnu mozete zateci u Ulici Ismeta Kapetanovica broj 27. Tu je bio njen Frizerski salon “Figaro”. - Bila je “Figarova” reklama na Radio-Doboju koju je govorila spikerica Sladjana Kojadinovic, a osmislili su je ona i nas prijatelj Slavko Rebic. Bila sam takodje angazovana sa Lidijom Zaric i Ibrahimom Dzaficem – Bajom u njihovim modnim revijama, kojih se rado sjecam… Ono sto bih htjela zaboraviti je 1992.godina i rat.

                - Moj je zivot, kao i mnogih drugih koji su morali sve napustiti, bio tezak. Ovdje, u novoj domovini, trebalo je krenuti od nule. Platila sam da bi iz zatvora izbavila muza Bracu i sa tada sestogodisnjim sinom Matijom nasla sam se u prihvatilistu u Sundsvallu. Dosli smo u Norrland i to je za nas juznjake bilo kao Sjeverni pol. Nismo mislili ostati. Vjerovali smo da je to samo privremeno, dok rat prodje… Sudbina je, medjutim, drugacije htjela. Cekali smo 16 mjeseci na dozvolu boravaka. Nisam mogla bez rada i kao frizerka zaposlila sam se vec 1995. u Sundsvallu. Tri godine kasnije dosli smo u Halmstad, gdje je sve pocelo sa vlastitim salonom “Sjalvfallet”.

 

       

        Zaposleni u Frizerskom salonu “Sjalvfallet”

 

               - Veliku podrsku pruzila mi je Gunila Halberg. Bez pomoci te Svedjanke vjerovatno danas ne bih imala sve ovo. Ona se putem firme Alma Foretag Partners angazirala da dobijem kredit za  otvaranje salona. Banka me u prvi mah bila odbila…U pocetku sam radila sama, dan-noc. Bila sam zeljna porodice. Nisam imala vremena ni za sta drugo, sem za musterije. Danas je mnogo lakse i ljepse. Imam cetiri radnice. Lokal je u poslovnom centru Halmstada a bavimo se njegom kose, pravljenjem frizura, sminkom. Tu je i solarij, pa njega noktiju, piercing i jos  svasta nesto. Dnevno nas posjeti  30 do 50 musterija. Stvarno radimo jako puno, a ja  kao vlasnica  mozda i najvise, jer moram biti uzor drugima. Malo imamo slobodnog vremena, ali ne propustamo i obavezno stignemo na nas susret Dobojlija u Svedskoj.

               Braco Prskalo, majstor centralnog grijanja, Dobojlija od glave do pete, roditeljska kuca u Bolnickom prolazu, bavi se svojim zanatom i u  Skandinaviji. I njemu posao posve dobro ide, a Jasna ga hvali kao motornu snagu koja svima u kuci daje volju i podstrek. Marljive ruke Prskalovih stekle su kucu u Svedskoj, a nedavno su kupili i stan u Makarskoj. Eto gdje ih na ljeto mozete pronaci: pod Biokovom, u Stocu ili u Doboju!

                 - Bracini roditelji su u Hercegovini. Svekar (pojasnjenje: majstor Sara Prskalo, bivsi poslovodja u “Montazi” a potom nastavnik prakticne nastave u Srednjoskolskom centru) jos prije rata je u rodnom mjestu napravio “vikendicu”, bolje reci kucu sa bazenom .Sanjao je kako ce se tamo vratiti ( kao svi mi u dijaspori) kada ode u penziju, obradjivati vinograd, praviti vino… San mu se osvario par godina prije penzije i ne tako kako je planirao, ali dobro je sve sto se dobro svrsi…Bracina sestra Tereza i zet Davor Kordic, sa dvije kcerke, su u Cikagu. Moja mama je u Tuzli, a tata je umro 1993. Moja sestra sa porodicom je u Americi, Utica, N.Y.

               

                  E za kraj ovog zapisa o uspjesnim Dobojlijama, moramo reci o jos jednom uspjehu koji stize iz kuce Prskalovih. Tek sto su novine malo predahnule pisuci o Jasni, stafetnu palicu preuzeo je sin Matija, koji sada ima 18 godina i koji je takodje dospio na stranice stampe. On je, naime, usao u finale izbora za najljepseg muskarca Svedske “Sveriges man 2004.” i za dlaku mu je izmakla titula. Bilo je napeto do posljednjeg momenta…

                 

                  Matija Prskalo, kosarkas u finalu najljepsih muskaraca Svedske




  Matija i njegova djevojka Chantel (Foto:Tipura)

 

 

                   Show je trajao skoro godinu. Matija je prvo pobijedio na regionalnom takmicenju za Juznu Svedsku i usao u finale medju 20 najljepsih Svedjana. Njihove slike objavljne su u  najtiraznijem svedskom magazinu. Citaoci su glasali kojih ce deset momaka na zavrsnu svecanost. Matija je dobio ogroman broj glasova. Finale se odrzava na brodu sa osam spratova koji krstari izmedju Svedske i Finske. Poznate licnosti sjede u ziriju koji odlucuje ko ce predstavljati Svedsku na izboru sa muskarca svijeta u Kini ove godine. Matija ulazi u uzi izbor od cetiri kandidata. Ponovo je u sljedecem krugu – samo tri kandidata. Na kraju su samo njih dvojica, a glasovi zirija su izjednaceni, nema pobjednika. Sta dalje? Proslogodisnji pobjednik dobija tu nezahvalnu ulogu da odluci pobjednika…I on bira – po nasem sudu pogresno – i Matija osvaja drugo mjesto. E nek se vala Svedska nagledala dobojske ljepote. Novine su o tome pisale danima, novinare su prsti zaboljeli od kucanja onih teskih svedskih slova…





Najljepsi Svedjani: sa finalnog  takmicenja za naj-momka Svedske

 

 

                   Hej Matija, svaka ti cast! Posebno raduje saznanje kako nam je mladi zemljak veoma marljiv i kako ove godine privodi kraju zavrsni razred sportske gimnazije u Halmstadu. Citaocima da i ne pominjemo ko je medju najboljim kosarkasima u dresu Varberga. Dosjetice se oni i bice im drago  kako u dalekom bijelom svijetu Dobojlije nisu repa bez korijena.  Bice im u isti mah i drago a i zao sto je nas mali grad podno Gradine bespovratno rasuo svoje bisere sirom svijeta.

 

 

 

 

 

Napisao Mirko Jelec





Nase novine 2005 // www.tipura.com