|
Aldin Konjic – Atlanta, USA BAZZY REPUJE O BOSNI |
|
Romeo
se pravio da ga uopste ne zanimam. Premjestao se s noge na nogu, krivio glavu
u stranu, izbjegavajuci direktan pogled. A moglo se
naslutiti kako gori od znatizelje:”A ko je sad ovaj nepoznati? Sta tu radi?
Sta trazi u onoj lijepoj masini-kutiji? Naravno, on nije mogao znati zasto
sam dosao u veterinarsku kliniku. Problem je bio poprilican, pa sam se
zadubio jos dublje. Odjednom, krv mi se sledila u zilama! Prestravio
me prodoran krik kakav nikad do tad nisam cuo! U zatvorenoj prostoriji
odjeknuo je sto put glasnije, poput njiska uplasenog konja. -Tako se ponasao i u tri
ujutro. Kricima i galamom isprepadao je sve oko sebe, pa su ga vlasnici
donijeli u kliniku da ga pokusamo izlijeciti i promijeniti mu cud i ponasanje
– isprica mlada doktorica ne bas lijepe rijeci o prelijepom bijelom, velikom
papagaju. Kao da je znao da se o njemu govori. Opet se premjestao s noge na
nogu i krivio svoju veliku glavu sa krupnim pametnim ocima. - Zna li pricati? – pitam. - Da. “Hi”, “Hallo” i “Buy” su razumljive
rijeci , a brblja na stotine nerazumljivih. Jos je
mlad, ima tek godinu.
Doktorica
odlazi na pauzu. Lunch
time!, a ja, pokusavajuci da umirim pernatog ljepotana i
smanjim njisku i prodornu viku, drzim mu lekciju i k’o papagaj uporno
ponavljam:”Birdie,
be quiet ! Birdie, be quiet !” Zacudo,
prestao je krisati, ali je onda
iznenada otcepio pravu kanonadu brbljanja. Kao da govori jezikom
pomorca, stotinom pomijesanih stranih jezika, tonom namcorog gusara. Izmedju
mnostva nepoznatih rijeci, odjednom se zacuje i poznata: -Kvrrrja cvrrk pkljz baax
zvang…be quiet…kraax
cakrry zvxzong…be
quiet… Zvucalo
je kao da osorno kaze:”A ti ces da mi
govoris da budem miran! Ma ko si ti da mi to kazes?!Grdjenje je potrajalo je
sve dok se se doktorica nije vratila u ordinaciju i dok nije prebacila carsaf
preko kaveza. - Pokusavamo ga lijeciti
“zamjenom” identiteta – objasnjava. - Vlasnici su ga zvali Big Boy. Posto je
pod tim imenom bio jako nevaljao, mi ga sada zovemo Romeo i nadamo se da ce
sa novim imenom prihvatiti drugi
identitet i drugacije ponasanje. -I kako
ide? -Jos uvijek misli da je Big Boy! ***
Bazzy:
”There is no way to escape…” Njegov glas je melodican
i snazan,“hrapavi” bas. Kad ne bi
“repovao” mogao bi komotno biti
rokerski vokal, nesto na prelazu
izmedju Alena Islamovica, Tife i Bebeka. Ova “ptica selica” nema potrebe za zamjenom
identiteta, s ponosom nosi svoje korijene,
iako je zbog umjetnickog dojma promijenila ime. Stigla je u Ameriku iz Bosne,
a poletjela je iz Doboj-grada, kratko predahnuvsi u Pragu, sletjela u
Atlantu. Zove se Aldin
Konjic, ali poznatiji je kao Bazzy,
sto u crnackom slengu otprilike znaci kao “Bosnian Boy” (Baznian). Ima 20
godina, a od kuce, od Doboja, otisnuo se u svojoj desetoj. Zapamtio je rat
ocima osnovca . Svoju “Josip
Jovanovic”skolu nije stigao zavrsiti. Malu maturu polozio je u Pragu, a veliku u velikoj Americi, gdje i
danas zivi. U novine i na televiziju dospio je zbog zvoje muzike kao jedini
americki reper koji pjeva o Bosni, o
svom izbjeglickom iskustvu, o svom zivotu na novom kontinentu. Stil mu je
nesto na prelazu ismedju rok-kantrija i hip-hopa. Ukratko, Bazzy pjeva o
svemu sto mu doleti na krilima inspiracije: -Prvi put sam se
zainteresirao za ovu vrstu muzike dok smo zivjeli u Pragu. Tamo sam cuo cesku
grupu “Chaozz” i zavolio sam hip-hop. Prvu pjesmu sam napisao po dolasku u
Ameriku, 1997-me. Napravio sam ukupno tri CD-ija. Prva dva “New style” i
“2002.” su bili “underground” verzije koje bi bih mogao doduse nazvati
“probnim”, dok sam sa ovim najnovijim, koji se zove “No way to escape”
napravio pravu stvar. - Na novom
CD-eu nalazi se 14 pjesama. Producirao sam ih sam,
odrepovao i odsvirao na mom Yamaha sintisajzeru, obradio i snimio na
kompjuteru. Devet pjesama je na engleskom a pet na nasem jeziku, sto Amerima
zvuci apsolutno cool.
Mnogo mi je pomogao brat Adnan,
koji je pjevao pojedine dionice a planiram ga ukljuciti i u ozbiljnije
pjevacke projekte. Adnan je nezamljenljiv
kao graficki dizajner moje web-stranice: www.Bazzyworld.com koja
je do sada zabiljezila 32.124 posjeta. Na njoj su linkovi za moju muziku,
stihove, odjeke pressa, a posjetioci naravno mogu i naruciti novi CD.
Naslovni
omot novog albuma Bazzy je privukao paznju
medija. Gostovao je na televiziji, na NBC-iju 11, Live News, na TV CBS, a
pjesme su mu se vrtile na Radio Slobodnoj Evropi, na WRAS-u, univerzitetslkoj
radio-stanici drzave Dzordzije, u emisiji lokalnog radija u Atlanti a na
nasem jeziku. O njemu su pisale
i novine Express, Access,
Atlanta Journal Constitution, USA Today, te
Associated Press. -Nikada
se necu prestati baviti muzikom, iako planiram studirati informatiku. Mislim da cu uspjeti kroz ovaj paralelni slalom svijeta kompjutera i hip-hopa. Zadovoljan
sam odjecima posljednjeg albuma, ali cu u sljedeci projekat vjerovatno uci sa profesionalnim
producentom a mozda i nekom poznatom
muzickom kucom. Vec
imam nekoliko ponuda. Uglavnom, album je u pripremi i trebao bi izaci iduce
godine. Sve pjesme ce biti na engleskom, a za nase ljude sam planirao jedan
extra besplatan CD na nasem jeziku.
Aldin
Konjic - Dobojlija na americkoj
televiziji
*** Muzicki talenat Bazzy je
naslijedio od oca, Sefika
Konjica. Fiko je bio jedan od najboljih
dobojskih pjevaca narodne muzike. Na “Prvom glasu Doboja” i “Zimskim
akordima” (sjecate li se jos tih festivala?) osvojio je sedam puta prvu
nagradu. Stvarno zlatni glas za koga je steta sto nije uplovio u
profesionalne muzicke vode. Bilo je prilika, ali Fiko nije volio daleko od
kuce kod “Bunkera”, u Ulici Husinskih
rudara, od svog rodnog Doboja, od roditelja Mehmedalije i Emine. Bio je
zaposlen u “Progresu”, a ozenio je Mirsadu Mehicic. Radila je u
“Krivaja-komercu”, dobili su dva sina Adnana i Aldina,
dobili su stan u naselju Stadion, u Lameli devet, u Ulici Sime Lukica. I sve
im je bilo potaman. Sretni i zadovoljni, kontali su citav zivot provesti u
Doboju, radovati se komsijama i prijateljima, familiji, uzivati u sitnicama i
posvetiti zivot djeci. Nazalost, na Aldinov deveti
rodjendan, 3. maja 1992, dozivjeli su “oslobodjenje” Doboja. Sudbina se
poigrala sa svim planovima. Punu godinu i pet mjeseci nisu mogli izaci iz
zauzetog grada. Prijatelji koji su mogli pomoci, okretali su glavu. Fiko je
na kraju (treba li resi bez razloga i bez povoda) uhapsen. U zatvoru je
prezivio sudbinu svih dobojskih robijaaa iz devedeset druge,nemilosrdno je
pretucen. Poluaiv, sa svim polomljenim rebrima, “otpusten” je kuci. Moglo se
zavrsiti tragicno, ali srecom bilo je
postenih i hrabrih pojedinaca koji su ga posjecivali i donosili
lijekove da Fiko prezivi…Potom su ranjenog srca, sa dva kofera, brdom
uspomena i daskom nade u bilo kakvu buducnost, stigli do ceske Republike. Pozvao
ih je u Prag Mirsadin rodjak Muhamed
Okic. Odmah su se oboje zaposlili u ceskim firmama, a
djeca nastavila skolu.. -
Nije bilo lose u Cehi –prisjeca se Fiko.
-Ostali bismo mozda i do danas, ali sve {to smo zaradili
morali smo dati za kiriju. Prag je stvarno prelijep grad i zavoljeli smo ga,
ali renta je bila nemoguca, pa smo odlucili za Ameriku. -Mozda bismo ostali u
Evropi, - nadopunjava Mirsada - ali u to vrijeme Fikine obje sestre su stigle
u Ameriku. Vahida
i Asim Mahmutovic i Nuna i rahmetli Dzemo Masnic,
bili su se smjestili u Atlanti i pozivali su i nas da dodjemo. I tako smo evo
tu! - Koliko ima Dobojlija na
americkom jugu? - Ima dosta nasih
Bosanaca, kazu oko 4.500, a i dosta svijeta iz Doboja i okoline.Tu su jos i Nedzad Katadzic,
pa gotovo citav tim dobojskih fudbalera koga cine Bato Mudic, Faruk Becic,
Tarik Buljubasic,
a u blizini su i braca Hasici,
Hajro
i Mustafa
“Zohar”. Druzimo se kad stignemo od obaveza. Oboje
radimo u istoj firmi. Ja sam postao varilac, a dogurao sam do poslovodje, a
Mirsada je menadzer. Kupili smo veliku kucu. Na prvom spratu sinovi imaju svoj office za web dizajn. Zivimo pristojno, ali ipak sanjamo da se jednom vratimo svojoj “pravoj” kuci u Bosnu, u Doboj…
Familija na okupu - Aldin “Bazzy” i Candace (njegova u to vrijeme zarucnica a danas supruga), Jessica (bratova djevojka) i Adnan Konjic, Melka Mehicic (Mirsadina majka), Mirsada i Sefik Konjic
- Fiko *** Pa hajde
sad reci da li bi iko
mogao u snove metnuti da cemo od
tate “narodnjaka” dobiti americkog repera i da
ce stihovi Fikine pobjednicke pjesme “Skini prsten s desne ruke da ti
mladost ne uvene…” dozivjeti transformaciju u …”There
is no pill to take, there is no easy brake for this life better to make,
there iz no way to escape…” Onima
koji makar i ne vole hip-hop “recitacije”, pola-pjevanje, pola-govorenje,tekst pjesme “Bosna” pronaci ce plodno tle
u moru nostalgije:…”Covjek je bez svoje zemlje
ko uveli cvijet /Stalno sanjam Bosnu i svoje sretno
djetinjstvo /Bilo je zivjet lijepo
uz bratstvo i jedistvo/ Zeljan
sam svoje Bosne to nikad necu kriti / vratit cu se jednog dana i tamo
sretan biti.” Da,
slozicete se, nimalo ne zvuci “crnacki”,
a tek da jos cujete pjesmu
“Od Bosne do Amerike” u kojoj je “opjevao” svoju imigrantsku odiseju, sve ono sto
mu se dogadjalo od Doboja, preko
Praga do Atlante… - Ne volim hard-core
rap, gangstas, kako ga zovu. Ja ne pripadam svijetu u kome se prijeti
oruzjem i ubistvom. Moja muzika govori o osjecanjima, uvijek kazuje neku
pricu, ima poruku, ociscena je od rap-prljavstine cistom emocijom. Pravo kaze Bazzy, u njegovoj
muzici odista nema nasilja, droge,
psovki i prostacenja. Sve je “clean”
a pasazi su zapis zivotnog puta
dvadesetogodisnjaka, onoga sto mu se dogodilo i sto mu se i danas dogadja. Nije ni ovdje lose jer k’o da smo pali s neba Nedostaje samo ono sto nasoj
dusi treba Slusamo pjesme
sretni, nekad nam dusu guse Nekad nas dizu
do neba , nekada do dna ruse Zeljan sam svoje Bosne to nikad
necu kriti Vratit’ cu se jednog dana i tamo sretan biti. Tamo sretan biti… Tamo sretan biti… *** Protekla
je skoro godina kada me znatizelja
odvela do one veterinarske klinike sa pocetka ove reportaze. Bas na vrijeme da okoncamo ovo “bonus” kazivanje dvije price u jednoj. Elem, papagaj se izlijecen vratio kuci. Doktorica priznaje da ipak ima, srecom samo
povremeno, mali problem, malu “krizu identiteta”: -Vlasnici
su naucili da ga zovu njegovim
novim imenom Romeo i on
se promijenio, nocu ne vristi. Ali, ako neko od
gostiju u tepanju i neznanju slucajno kaze “big boy” ptica pocinje krestati i brbljati na sto jezika. Jedino sto se povremeno razumije su rijeci: - Be quiet….krfttt
… be quiet
….czrrrp …be quiet ! Napisao: Mirko Jelec |
|
|
