Dobojlije
iz(van) dijaspore: Almir Suljic,
(Sydney-Sarajevo)
POVRATNIK |
Macak Edo je najpouzdaniji budilnik.
Zuto-narandzastog, prugastog avlijanera preuzeli smo iz macijeg sirotista pod
njegovim pravim engleskim imenom Edgar. Istog dana smo ga prilagodili nasem
kulturnom habitu.
*** Moj prijatelj Almir iz Sydneya nije
“nasjedao” na trikove. Bio je dobro posvadjan sa vremenskim zonama i zvao je
uvijek u ranu zoru:
- Halo! Znam da ne spavate!
– nakon uporne zvonjave cujem mu glas sa telefonske sekretarice. – Ako spavate, nazvacu vas opet, za pet minuta!
Pa hajd’ sad, ne ustani! U
protivnom ustace ti komsije! Pun sale i vedrog duha,
Almir Suljic je zvao onda kad ga ponese nostalgija ili prvorazredno
australsko vino, ili da cestita Novu godinu onda kad je njemu stigla, 15 sati
ranije nego meni, onda kad je njemu ponoc a meni tri ujutro
31. decembra. Bogo blagi, na zapadu je to jos uvijek
radni dan! Kako, medjutim, sada stvari stoje,
izgleda ce mi to rano budjenje nedostajati: Suljici vise ne zive u
Australiji. Vratili su se u Bosnu.
Almir i Vesna Suljic –
novopecene Sarajlije Almir
i Vesna su dio onog Doboja koga nosim u srcu. On je
svirao (cuj kombinacije) harmoniku za sebe i raju, a trubu u vatrogasnom
orkestru za publiku (uglavnom na groblju). Ona je
pjevala u gradskom horu, na boljim mjestima i u sretnijim prilikama, za Dan
Republike, naprimjer. Srodne duse su se
pronasle u ljubavi i bracnoj vezi koja im je pred rat podarila kcerku Asju. Almir je zavrsio stomatologiju u Sarajevu, a Vesna engleski i
talijanski jezik u Beogradu. Kad se mladi zubar zaposlio u Doboju, imao sam vezu za popravku
zuba “preko reda” – u Stanarima. Jedno vrijeme radio je u
tamosnjoj zubnoj ambulanti. Vesna je kao srednjoskolka volontirala u
“Poplitu”, na Radio-Doboju, a po zavrsetku studija zaposlila se u Privrednoj banci. Svi preduslovi za
srecu, lijep i ugodan zivot bili su ostvareni. Rat
je pokvario sve.
Necemo se sad prisjecati te muke, bolje je
pricu nastaviti sletanjem jumbo-jeta na sidnejski aerodrom. -Poceli
smo kao i svi nasi useljenici, od nule – zapocinje Almir.-Trudili smo se da
te prve korake razvedrimo i sami sebi ucinimo laksim, ali nije bilo lako. Useljavanje u novu
zemlju, pa i povratak u svoju rodjenu, je proces. Nista se
ne desava preko noci. Oboje smo znali da zelimo ostati u
svojoj struci. Posto je Vesna zavrsila engleski,
njoj je relativno bilo lakse. Mene je cekao dug put ucenja jezika i
verifikacije diplome, bolje reci ponovnog ucenja i polaganja ispita. Imao sam
srecu da sam uopste uvrsten u taj proces “usavrsavanja”. Morao sam ici u
Melbourne na dalje skolovanje. Suljici
iz australijskih dana -U mom slucaju –
nastavlja Vesna - iako sam znala jezik, takodje je bilo neophodno polagati
ispite, tako da sam zavrsila postdiplomski studij engleskog i dobila profesorsku
diplomu za rad sa useljenicima. Jedno vrijeme sam predavala i na koledzu
predmet prevodjenje, a prevodilacki posao je bio neka moja konstanta od prvog
dana u Sydneyu. -Kada je Almir
“proradio”? -Proradio sam odmah
nakon verifikacije diplome, ali me krenulo tek kad sam usao u privatni
biznis. Naucio sam na svojoj kozi teoriju kapitalizma i klasicnog iskoristavanja
radne snage. Radio sam,naime, u nekoliko zubarskih
klinika, stekao dobru reputaciju medju pacijentima, donosio gazdama enormne
prihode, a zaradjivao mrvice. Sve se promijenilo nakon naseg
prvog odlaska u Bosnu 1999. godine. Bilo nam je lijepo i potrosili smo nasu
ustedjevinu, a kad smo se vratili jedan moj kolega sa fakulteta odlucio je da
ide nazad i da proda svoju ordinaciju. Nekako smo uspjeli
uvjeriti bankare da cemo biti solventni. -Prvo
nocima nismo spavali od brige i silne zelje da nam banka odobri taj kredit, -
prisjeca se Vesna - a onda kad smo culi da ce se to ostvariti, opet nismo
mogli spavati od silnih planova za
buducnost. Almiru je odlazak u privatnike jako puno znacio.
Mislili smo da ce se i u psihickom i u
profesionalnom smislu preporoditi. Ordinacija je bila u jugozapadnom dijelu
Sydneya, jedno 60-tak kilometara od mjesta gdje smo
mi stanovali, pa smo uz svu radost morali preseliti blize njegovom poslu. -Hajde sad da
pohvalimo mladog zubara: posao je procvjetao, sto najbolje svjedoci o
strucnosti i njegovoj neposrednosti koja je pacijente uvjeravala da ce dobiti
najbolji moguci tretman. -To
je tacno. Pacijenata je bilo sve vise i vise, pa je Almir odlazio ujutro a
vracao se u osam navece. Mada je
ordinacija bila blizu kuce, nije imao vremena da skokne na rucak. Dugovi su otplaceni u rekordnom roku, kupili smo kucu.
Bilo je svega, a najmanje slobodnog vremena i sna, jer smo se
nakon naporne sedmice trudili da druzenje i socijalizaciju nadoknadimo
vikendom, pa smo uglavnom bili neispavani.
-Mozda je i to bio razlog sto je Almir zvao
Kanadu u gluvo doba noci, ali svakako nije bilo presudno za odluku o povratku
nazad u Bosnu?
Iz doba sevdaha -Odluku o povratku
diktirala je moja nostalgija - nastavlja Almir. -U Australiju su bili
doselili i moja sestra Dika i zet Asmir, moja majka, a takodje i Vesnini roditelji.
Bili smo svi na okupu. Onda su se Dika i Asmir odlucili vratiti u Gracanicu. To nije bilo presudno za moj povratak. Imao sam izuzetno
dobar posao, imao sam sve, ali nazalost ne i zivot kakav sam htio. Kad bih
poceo razmisljati o tome, nostalgija me tako drmala da su mi znale poteci suze. Jednostavno, nisam vise mogao
biti tako daleko od kuce i svojih korijena. Shvatio
sam da se ne moze biti raspolucen, da valja biti ili Australac u Australiji,
ili Bosanac u Bosni. A ja sam sve do tada bio Bosanac u Australiji.
-Definitivna odluka pala je u 2007. godini?
-Odluka se zacela ranije, ali ja sam dosao u
Sarajevo krajem 2007. godine, da “izvidim”teren i sa namjerom da se vise na
vracam. Vesna i Asja su mi se pridruzili u januaru
ove godine, po zavrsetku skolske godine u Australiji. Asja ce od septembra nastaviti skolovanje u srednjoj muzickoj
skoli u Sarajevu, a Vesna ce predavati engleski. Disem opet
punim plucima! Sretan sam sto sam ponovo “kod kuce”, medju svojim
ljudima, u sredini koju volim i kojoj pripadam. Kcerka Asja – odusevljena
bosanskim pejsazima -Nedavno si poceo
raditi u novoj ordinaciji na Cengic Vili. Nije bilo prepreka u ostvarenju tog
cilja? -Prodao
sam ordinaciju i kucu u Sydneyu, pa materijalnih prepreka nije bilo. Teskoce
administrativne prirode oko dobijanja raznih dozvola i nasa balkanska
“papirologija” su mi bile poznate i ocekivane, ali sav se
proces ipak zavrsio u razumno vrijeme. Kupio sam poslovni prostor i otvorio
ordinaciju u jednom novoizgradjenom objektu na Cengic Vili, u Gradacackoj
29A, odmah pored trznog centra Merkur i u blizini Bosmala. Zgrada je
upecatljiva sa zuto-crvenim detaljima, na idealnom mjestu. Obojio sam
enterijer toplim bojama da se moja raja ugodno i prijatno osjeca, nabavio
najsavremeniju opremu i primio prve pacijente u julu ove godine. Iskustvo i
usavrsavanje na zapadu profilirali su moju “standardizaciju” u svim vrstama protetskih
radova, lijecenja zuba, preventivne stomatologije, estetike zuba… -Vec je poznato da nasi
ljudi, zbog razlika u cijeni, dolaze iz dijaspore u Bosnu na godisnji odmor i
popravku zuba. U ovom slucaju izgleda ce se posao odvijati po sloganu “Iz dijaspore – za dijasporu!” -Dobar dio mojih novih
pacijenata stvarno stize iz inostranstva. Ljudi imaju pravo spojiti korisno
sa ugodnim, ali ipak najveci broj njih su Sarajlije. Ovi sto dolaze iz
dijaspore vjeruju da su nasi zubari, koji su zavrsili stomatologiju kod nas, strucnije i bolje
obrazovani nego oni na zapadu. Jos vise su zaintrigirani kad se stomatolog
vrati sa zapada, jer s pravom ocekuju bolju uslugu i bolji tretman u spoju
naseg obrazovanja i zapadnjackog iskustva i tehnoloskih dostignuca. Drago mi je
da im mogu pomoci, sretan sam sto sam se vratio. Sarajevo
kao glavni gtrad BiH pruza velike mogucnosti za rad, odmor, zabavu,
skolovanje. More je na dohvat ruke, skijanje na nasim prelijepim
olimpijskim planinama , takodje. A navece tu su koncerti,
pozoriste… Na kraju krajeva, Sarajevo je puno – Dobojlija! Srce
mi je na mjestu! *** Kad Dobojlije zasjednu
na vrelu Bosne, kad se “igranka” produzi u necijem
stanu do sitnih sati, vise se ne bojim zvonjave telefona. Razlika
u vremenskoj zoni sada je “samo” devet sati, pa kada Almiru bude dva ujutro,
meni ce biti, joj ljepote, tek pet popodne. Jos samo da ubijedim Edu da
ne skace k’o mahnit u cik zore i da ne podize rep (ja sam definitivno njegova
teritorija), pa da se radujem svakom novom danu sve dok - ne zabole zubi! Onda valja trpiti do
godisnjeg odmora!
MIRKO JELEC www.tipura.com //
Nase novine 2008 |