|
PATRIOTA Nakon dvadeset godina prvi put
pišem o nekome ko se bavi politikom. Amir Makarević stiže u novine sa Floride i počinje
razgovor kao pravi političar: "Čestitam 1. mart - Dan nezavisnosti Bosne i
Hercegovine svim njenim gradjanima!"
Otkako smo političare počeli zvati gospodom, a radne ljude
prekrstili u gradjane, tj. otkako smo nabacili fasadu demokratije, izgubio
sam riječi i nešto mi se ne piše o našem "demokratskom" putu.
Amir je izuzetak. Prvo, nije pravi političar, navija i lobira srcem za
svoju Bosnu iz Amerike, a drugo, Dobojlija sa najviše pohvala i priznanja,
pravom malom kolekcijom, zaslužuje ovu stranicu za "slavne". Neko skuplja značke, neko marke,
a Amir - pohvale i diplome! Ima ih
preko stotinu! -Živim dva paralelna
života: trenutno sam zaposlen u
Westin-ovoj kompaniji, a na drugom kolosijeku lobiram za našu Bosnu i
Hercegovinu i učestvujem u političkom životu Amerike. Već
nekoliko godina uključen sam u rad Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, a
u prošloj predizbornoj kampanji bio sam jedini Bosanac koji je radio u
Obaminom štabu za Floridu. Demokrate su, možda malo i mojoj zaslugom,
odnijele pobjedu nakon dugogodišnje vladavine republikanaca... Sa prozora Amirove
radne kancelarije puca pogled na ljepote Orlanda, zelene se palme po
parkovima, plavi se sunčano nebo
iznad pješčanih plaža turističkog velegrada. Na radnom stolu
zagrlile se zastave Amerike i Bosne: -Rodjen sam u
Doboju, generacija 1975. Sin poznatog Muje (Salima) Makarevića iz "Izbora", preko 30 godina
pripadnika Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Pohadjao sam Osnovnu školu
"Narodni heroji", kasnije Srednjoškolski centar "Djuro Pucar
Stari", Mašinsko tehničku školu. Iz rodnog grada sam pobjegao 1993.
Prošao i doživio mnoge strahote, u čemu nažalost nisam usamljen. U
Americi sam gotovo iznova prošao kroz
edukaciju da bih stekao inženjersku diplomu. U periodu od 2004.
do 2007. godine bio sam vlasnik privatne firme koja se bavila inženjeringom.
Uradio sam projekt ekonomskog razvoja Floride koji je predstavljen državnom
vrhu ove savezne države. Od 18 kandidata, moj razvojni projekat zauzeo je
treće mjesto, ponudivši znatnu ekonomsku dobit i otvaranje 100.000 novih
radnih mjesta. Tako sam uplovio u etablirano društvo, svijet ljudi koji se
pitaju i odlučuju. Bio sam na večeri kod tadašnjeg predsjednika
Džordža Buša. Tom prilikom on mi je uručio medalju sa Reganovim zlatnim
likom, za doprinos u ekonomskom razvoju USA i razvoju malih privatnih firmi. Onda su
uslijedila i brojna druga priznanja, pohvale i plakete senatora, kongresmena,
gradonačelnika, dužnosnika američkog
lokalnog i saveznog nivoa. Bio
sam nekoliko puta proglašavan za biznismena godine. Čak je i poznati "Wall Street Journal" pomenuo moju malenkost pod naslovom
"Businessmen of the Year 2005". Kad bih sve te
diplome i pohvale probao okačiti na zid ne bi bilo mjesta...
-Niko od mojih dosadašnjih sagovornika nije se bavio “politikom”. Šta tebe pokreće
u tom pravcu, šta je osnovna motivacija za tvoj “politički
aganžman”? -Moj stav je uvijek
bio : ”Bavi se politikom i ne dozvoli da se politika bavi tobom.” Još od 1993. godine sam član političke
stranke koja djeluje u Bosni i Hercegovini. Kada sam stigao u izbjeglištvo,
boravio sam u Hannoveru i u našem Bosanskom klubu bio sam zadužen za
koordinaciju sa Konzularno-diplomatskim predstavništvom BiH u Bonnu. Iz
Njemačke sam takodje ponio kamaru raznih diploma i priznanja za pokazanu
aktivnost i moj društveni angažman. Nastojao sam i još uvijek nastojim
pomoći mojoj državi koliko znam i umijem. Ja nemam država za bacanje,
već jednu-jedinu Bosnu i Hercegovinu i sve dok sam živ nastojat ću
moju domovinu reprezentirati i na ovom kontinentu u najboljem svijetlu, kroz
njenu kulturu, tradiciju, istoriju (posebno onaj ratni period do
1995.godine). Politički spektar je šdosta širok i zavisi u kojem dijelu
se nalaziš i pokazuješ najvise sluha i znanja da bi isti mogao pratiti i
aktivno raditi.
Amir Makarević i Florence Hartmann -Da li
si ikada iz Amerike išao u Doboj i kakva su tvoja
iskustva i zapažanja ? Sjećaš li
se predratnog Doboja ? Šta posebno nosiš u srcu ? -Da se razumijemo,
Doboj nije niti će ikada biti onaj grad što je bio sve do '92.godine. Ma
koliko mi to željeli, voljeli ili se nadali, želje su jedno a realnost sasvim
drugo. Po meni grad ne čine lijepim ulice, zgrade i soliteri, već
ljudi predstavljaju njegovu osobitost i dušu grada. Zbog tog razloga i nemam
neku posebnu želju za posjetama Doboju. Sudeći po infrastrukturi grad se
“izgradio” zbrda-zdola, sve je nabacano, bez redoslijeda ili nekog plana o
izgradnji. Mislim da to govori o mnogo čemu. Tome u prilog ide i to što
sam iz Doboja “izašao” krajem ratne 1993.godine tako da još uvijek nosim
uspomene iz tog perioda. U mislima se
ponekad sjetim i ljepših dana: naše dobojske Kuglane, Olimpijskih igara (
osnovna i srednja škola), Sloge (fudbal) , rukometnih turnira i mirisa lipe u
Ćuprijskoj ulici svakog ljeta. Tu su naravno i drugovi iz moje zgrade i okolnih solitera. Naša Gradina sama po sebi ima
posebno mjesto u mom spomenaru uspomena i sjećanja na moj grad. -Kako iz američke daljine vidiš budućnost Bosne i Hercegovine ? -Pitanje je složeno i zavisi iz
kojeg ugla posmatramo prije svega našu državu. Ako trenutnu situaciju
posmatramo kroz nacionalnu prizmu, prebrojavajući nacionalna krvna zrnca
u potpunosti sam pesimist i ne vjerujem da i jedna država u svijetu
funkcioniše na tom principu, izuzev možda nekih afričkih malih plemena
koja žive sama za sebe. Nas ima svuda. Naših bosansko-hercegovackih gradjana
, prije svega omladine u dijaspori ima mnogo, mnogo je onih koji su svoje
obrazovanje stekli na najvišim i najpriznatijim koledžima i univerzitetima
širom svijeta. Žalosno je
to što naši kadrovi uspijevaju više u razvoju zemalja u kojima se nalaze, nego u našoj zemlji. Bosanska pamet u inostranstvu je jako skupa! Samim tim mislim
da budućnost naše zemlje Bosne
i Hercegovine može biti (izmedju
ostalog) i u tim ljudima. Svjedoci smo da se veoma -Poželimo
od srca da se ove tvoje
riječi obistine. Nego, da te
priupitamo ponešto i o tvom privatnom
životu: Da li su roditelji
došli sa tobom u Ameriku ? Gdje je danas
tvoja uža i šira familija?
-Sve naše izbjegličke sudbine su slične,
tako se i moja zasnovala na spajanju moje
porodice ovdje u Americi, u koju su moji roditelji
stigli nakon mene. Gotovo sva moja rodbina je rasuta širom svijeta, stasale su nove generacije...
Dolaskom na američki kontinent, nakon provedenih nekoliko godina, upoznao sam moju suprugu Sanelu, koja je takodje živjela na Floridi.
Naša veza je urodila brakom i mogu priznati da sam najsretniji čovjek na svijetu. Zahvaljujući
njenoj podršci uspio sam u mnogo čemu, bila je uz mene kada mi
je bilo najgore, kao i onda kada sam dobijao diplome, zahvalnice i ugledna priznanja.
-Vrijeme prolazi, godina za godinom lete,
sjećanja i uspomene sustižu jedna drugu. Nikada nisam ni pomislio
da ću biti prisiljen
živjeti negdje van Doboja, da ću imati priliku sretati ljude raznih profila po svjetskim
metropolama i graditi svoju budućnost izvan Bosne i Hercegovine. Često se sjetim odlomaka
iz Pejakovićeve monodrame “On meni nema Bosne” i rečenica iz drame Emira
Hadžihafizbegovića “Godine
prevare”. Postale su svakodnevnica mog razmišljanja i istine, istine o našoj Bosni i Hercegovini, najljepšoj državi na svijetu, u kojoj je uvijek (pa i danas) mjesta bilo za sve,
bez obzira ko su i šta su.
Ja se nadam i čvrsto
u sebi vjerujem da će se moja Bosna vratiti tamo gdje i pripada,
tamo gdje je vjekovima i bila, njegujuci svoju stoljećima staru kulturu i tradiciju. Kakva je u svemu tome
naša uloga, posebno nas iz
dijaspore? Na nama
je zadaća i ogromna odgovornost da pomognemo našoj zemlji da se uspravi i stane
na svoje noge. Ja druge domovine nemam. Zato njoj, jednoj i jedinoj kličem: Bosno,
u srcu te nosim!
MIRKO JELEČ www.tipura.com // Naše novine 2012. |
|
|
