Dobojlije u dijaspori: Anadi Begic (Norveska)

DOKTOR IZ NOVINA

Uvod u svaku majsku pricu, proljeca radi, trebao bi biti veseo, ali ovaj nije. Bilo je ratno vrijeme. U Sarajevu su jedino radili topovi sa brda i – bolnice. Jednog dana, tako govori pozutjeli isjecak iz strane stampe, hitna je dovukla nekoliko unesrecenih. Jednom od njih granata je raznijela ruku. Hirurgu, koji obnevidio od posla izlazi iz ordinacije, u prijemnom kazu kratko:

- Amputacija!

Doktor, shrvan svakodnevnim sukobom bespomocnosti, granatiranja i beznadja, realne mogucnosti gubitka glave i besmisla spasavanja ruke, umorno klima i zapocinje operaciju koja ce potrajati nekoliko sati… Danas, tom otpisanom desnicom jedan sretnik svake godine pise cestitku i salje je svom doktoru u – Norvesku!

Pazi sad ove dramatursko-scenske kombinatorike: taj sarajevsko-norveski doktor, koji nije unaprijed priznavao poraz, zapravo je nas Dobojlija! Rat je dr Anadija Begica zatekao u paklu kosevske bolnice…

- Proveo sam u Sarajevu dvije najteze godine mog zivota, tacnije 22 mjeseca pakla, u kome sam izgubio 22 kilograma. Zivci ne mogu na vagu!

Nina i Anadi Begic

- Otkuda, moj doktore, u opkoljenom Sarajevu?

- Dosao sam iz Doboja na specijalizaciju plasticne hirurgije! Plan u nasem Medicinskom centru je bio da se kao specijalista vratim u rodni grad i pokrenem odjeljenje plasticne hirurgije u dobojskoj bolnici. Pred rat, sarajevska klinika za plasticnu hirurgiju sa 12 specijalista i 50 kreveta bila je medju najjacim u Juznoj Evropi. Mislio sam, pravo mjesto za strucno usavrsavanje. A bilo je! I ne ponovilo se vise nikada i nikome! Kad je rat poceo svi su se razbjezali.U decembru smo imali samo troje specijalista. Sedam mjeseci kasnije otisao je i posljednji, tako da sam juna 1993. ostao sam samcat sa mladjim doktorima i medicinskim osobljem. Specijalisticki ispit sam polozio potkraj 1992. radeci operaciju koja je trajala cetiri sata. U operacionoj sali je bilo pet stepeni. Kad sam skinuo gumene rukavice, nisam mogao ispruziti prste! Radilo se u nemogucim uvjetima. Za deset mjeseci imao sam dva slobodna dana – jedan petak i jednu nedjelju.

- Familija nije bila sa tobom?

- Srecom nije! Suprugu Ninu i sina Inana uspio sam prije pucnjave evakuisati u Odzak, a odatle u Hrvatsku, u Zagreb.Da bih utjesio dijete, kazem mu da cu ja doci za njima, a Inan, tada je imao pet i po godina, meni veli: “Tata, ja necu da budem izbjeglica! Znam da ti neces doci!” Da ti srce pukne… Nina je u to vrijeme bila trudna, cekali smo drugo dijete, nasu kcerku Lamiu, koja nam je sticajem okolnosti “rodjena Zagrepcanka”. Kasnije su im se u Zagrebu pridruzili Ninini roditelji, Ilijas i Suada Kruskic, dok su moji roditelji Dzemal i Sadeta Begic, otisli u Belgiju kod moje tetke.

Anadi sa sinom u norveskim planinama

- Ja sam provela sama sa djecom godinu i po u Zagrebu – ukljucuje se u razgovor Nina. -Bili smo “nepozeljni” kod rodjene familije, a onda nas je kao izbjeglice prihvatila obitelj pokojne Magde Stambuk. Nismo ih do tad poznavali, ali su oni svojim velikim srcem, svojim gostoprimstvom i svojom pomoci, kad nam je bila najpotrebnija, postali i vise od nase familije. I dan-danas smo u vezi i zajedno u svim nasim tugama i svim nasim radostima, bas kao prava obitelj.

- Bili ste odvojeni dvije godine. Sarajevo i Zagreb su na geografskoj karti pedalj daleko, a u vrijeme rata udaljenost je izgledala kao izmedju dva kontinenta?

- Veze su bile u prekidu. Nas jedini kontakt bio je putem satelitskog telefona i to jednom mjesecno. Stanovao sam na Alipasinom Polju. Trebalo je svakim danom “alejom snajpera” stici do posla. Presao sam zbog toga u kucu kod Ninine nane, iznad Bascarsije, pa mi je bilo barem malo sigurnije doci do Koseva. A u bolnici, da ne pricam, uzas i katastrofa!

Anadi i Nina na krovu milanske katedrale, 2005.

Posto sam dobro govorio engleski, imao sam cesto intervjue sa stranim novinarima. U britanskom “Gardijanu” objavljena je moje otvoreno pismo Johnu Majoru – molba da nam stranci ne odvoze, s vremena na vrijeme, po jednog pacijenta, vec da nam posalju opremu i strucnjake u pomoc. To je imalo odjeka. Ubrzo je stigao jedan kolega iz Engleske, pa onda iz Holandije, pa opet iz Britanije, itd., tako da smo mi u to vrijeme sa strucno-medicinskog aspekta radili vrhunsku hirurgiju koja se radi na samo dobro kvalifikovanim klinikama. Bio sam u prilici da se pored moje specijalizacije u plasticnoj hirurgiji, posvetim maksimalno i mikro-hiruriji, sto ce mi kasnije biti od velike koristi…

- Onda se i tebi desio septembar?

- Svima mojima rodjendani su septembru, prvo Nini, pa mojoj kcerki, pa sinu…Ona prva dva sam zbog posla “preskocio”, a onda sam cvrsto odlucio da se dokopam satelitskog telefona da sinu cestitam rodjendan, da ga malo razveselim i utjesim, da cuje da ga nisam iznevjerio, da stalno mislim o svima njima. Nazovem Zagreb i imam sta da cujem:

- Gospon, pa oni vam vise nisu tu. Oni su otisli u Norvesku!

Kakvu sad crnu Norvesku!? Nisam imao pojma sta se desava.

…

Anadijeva ljekarska soba u kosevskoj bolnici borila se protiv tuge, ocaja i samoce oblijepljenim slikama Nine, Inana i Lamie. U taj mali hram roditeljske ljubavi zalutao je u novembru 1993. jedan norveski novinar. Pratio je delegaciju Crvenog krsta Norveske, koji je u Sarajevu opremio odjeljenje za rehabilitaciju nepokretnih i tesko ranjenih u kicmu. Tog Norvezanina duboka se dojmila neobicna sudbina mladih Begica. Kad se vratio u Skandinaviju, pronasao je Ninu i djecu u izbjeglickom kampu i napisao jednu dirljivu reportazu u njihovim najtiraznijim novinama. Pocetkom 1994-te Anadi vise nije mogao podnijeti rat i zivot bez familije. Uz pomoc jednog americkog novinara napusta Sarajevo i pridruzuje se svojoj obitelji.

Inan, Lamia, Nina i Anadi u svadbi kod prijatelja, Zagreb 2008.

- Novinari su moja raja! Cim sam stigao, opet su norveske novine pisale o meni, a novinari su me povezali sa njihovom skijaskom legendom Vegardom Ulvangom, koji je bio voditelj humanitarne akcije “Olympic Aid Lillehammer – Sarajevo”. Moj prijatelj iz ratnog Sarajeva, novinar iz Trondheima, povezao me sa norveskim kolegama plasticnim hirurzima koji su razaslali moje papire po Norveskoj trazeci za mene posao. Nedugo potom, pozovu me u Tromso, grad sa najsjevernijim univerzitetom na svijetu. Sjednem u voz i nakon 26 sati voznje stignem na vrh planete. Norveska je, da prostite, kao veliko, veliko crijevo - 2700 kilometara dugacka, a na najuzem mjestu samo cetiri kilometra siroka.

- Onda si opet dospio u novine?

- Da. Nakon jedne uspjesne operacije. Bili smo jako lijepo prihvaceni gore na Sjeveru, gdje vlada polarna noc, gdje ljeti dan traje dva mjeseca a noc zimi jos i duze. Sjevernjaci su topli i neposredni ljudi,mnogo komunikativniji od Juznjaka, posve slicni nama. Poceo sam raditi odmah u struci, a zahvaljujuci mikro-hirurgiji opet sam dospio u novine. Naime, jedan njihov sportista-rvac imao je tesku nesrecu u kojoj mu je ruka bukvalno odsjecena. Ja sam mu saku prisio, a on se tako uspjesno oporavio da su ga slikali kako se nakon par mjeseci penje uz konopac! Novinari su to jedva docekali: Bravo, Anadi Begic! Hajmo, opet, u novine!

Sa putovanja u Buenos Aires

- Ostali ste na sarafu globusa dvije godine?

- Bili su to nasi prvi ozbiljniji koraci u stranoj zemlji. Pored uspjeha na poslu, pratila nas je i zla sudbina. U to vrijeme, u Belgiji, tesko se razboljela moja majka, a njen sin doktor bio je 2000 kilometara daleko. Bio sam opet pod velikim psihickim opterecenjem, iako sam znao da mojoj dragoj Sadeti nema lijeka. Dugo se borila. Umrla je nakon sedam godina, 2001.

- Kad ste se sa Sjevera vratili opet na Jug?

- Pozvali su me 1996. godine da dodjem u Porsgrunn, 200 kilometara juzno od Osla, i od tada pa do danas smo u tom gradu. Radim u drzavnoj bolnici, gdje sam 1998. preuzeo odjeljenje koje je bilo pred raspadom. Ulozio sam dosta truda i napora da stvari postavim na pravo mjesto, tako da sad imamo jednu dobru, renomiranu ekipu sa deset ljekara, pet specijalista i pet specijalizanata. U Norveskoj znaju za nas! Imam, takodje, i privatnu kliniku u kojoj radim jedan dan sedmicno, a koju sam “naslijedio” od mog bivseg sefa, koji se penzionisao i ostavio mi u amanet pune ruke posla. Vec sedam godina imam dva posla: drzavni i privatni. Eto, imam hobi koji se isplati.

- Ovaj nas interkontinentalni razgovor pao je u nedjelju popodne. Malo sam pocekao dok Anadi ne stigne iz bolnice. Ocito, radis puno i rad te veseli?

- Ja sam medju onim sretnicima koji su se potpuno pronasli u svom poslu. Volim ovo sto radim. Imam 47 godina, u punom sam stvaralackom naponu. Posljednjih pet-sest godina posvetio sam se potpuno rekonstrukciji dojke, tj. hirurskom zahvatu nakon raka i odstranjenja dojke. Radim ponesto i na akademskom planu. Ucestvovao sam na vise kongresa i naucnih simpozijuma sa nekim svojim radovima. Prosle godine sam na Svjetskom kongresu plasticne hirugije u Berlinu imao svoja dva rada. Imam jos neke projekte i neobjavljene materijale, radim pomalo i na tom akademskom profiliranju, pa vidjecemo…

Sa simpozijuma u Rio de Zaneiru

- Ama nas dvojica se raspricali, ne damo Nini da dodje do rijeci!

- Neka, neka, ja sam naucila biti u suprugovoj sjenci. Ha.ha.ha. Salim se. Nakon ovih nasih 16 izbjeglickih godina padanja i ponovnog uzletanja, ima se sta pricati danima.

- Nina, i ti si u Norveskoj uspjela ostati u svojoj struci?

- Da, jos uvijek sam u pedagog, samo sto sad ucim odrasle. Studirala sam ovdje, izmedju ostalog, migracionu pedagogiju i predajem u nasoj komuni norveski jezik za strance. Buduci da sam sama ucila norveski, brinula o dvoje male djece, o dvoje roditelja, o kucnim poslovima, kuhanju, peglanju, mislim da su moji polozeni ispiti na univerzitetu plod jedne zestoke ambicije.

- Svaka ti cast! Pozelimo da i djeca krenu stopama roditelja.

- Hoce, hoce. Znanje i upornost su jedina nasa uzdanica u dijaspori.

Inan i Lamia, Oslo 2006.

Djeci je od pocetka bilo zabranjeno u kuci govoriti drugi jezik osim bosanskog. Norveski su lako naucili u skoli i sada govore tecno nekoliko jezika. Inan ima 22 godine i studira pravo u Oslu. On je pravi kulturoloski putnik, pokupio je sve najbolje iz obje kulture, nase i norveske. Iako je imao samo sedam godina kada je stigao ovdje, zapamtio je jako puno. I rat, nazalost. Kcerka Lamia u septembru puni 16 godina. Mala mudrica i nema toliko godina, koliko je ozbiljna za svoje godine.Ona je vise Norvezanka. Ovdje je progovorila, prohodala, posla u vrtic, skolu.Sad je zavrsila deseti rasred, a od jeseni ce krenuti u gimnaziju. Rijec je o internacionalnoj skoli, ciji program omogucava nastavak studija u bilo kojoj zemlji na svijetu. Nikad se ne zna gdje cemo jos stici.

- Cuo sam da ste stigli gdje treba - u Istru!?

- Istra je nas nadomjestak ljubavi prema Doboju. Ostala je neokrnjena i ocuvana visenacionalna, multikulturalna sredina.Volimo Istru. Kupili smo stan u Umagu i provodimo tamo nasa dva ljetnja mjeseca. Punimo baterije na suncanoj obali!

- Povratak kuci, Nina, pa makar i u Istru, zvuci zanimljivo?

- Nasa baza je za sad u Umagu. Vratiti se u Bosnu i raditi bilo sta smisljeno je vrlo tesko. Avionske veze su lose i trebas potrositi i vremena i para da stignes do Bosne. Istra je za nas “sjevernjake” super locirana. U okruzenju ima sedam-osam aerodroma a avio-kompanije stalno nude neke primamljive jeftine letove, tako da mi to masovno “zloupotrebljavamo”. Evo, samo ove godine bilo smo vec tri puta, a tek se spremamo za onaj pravi veliki, ljetnji godisnji odmor!

- Meni se tata proslog mjeseca vratio napokon iz Belgije u nas stan u Doboju. Za njega ce, nadam se, povratak u staru sredinu i druzenje sa poprilicnim brojem povratnika-penzionera znaciti odlaganje mentalnog i socijalnog kolapsa kojemu su nasi stari izlozeni na ovom lijepom zapadu - dodaje Anadi u odbranu svoje “istranske varijante”. - Doboj jest i ostace uvijek moj rodni grad, ali ruku na srce ja se ljepse osjecam u Umagu. Naravno, ako nista drugo, zbog oca imam obavezu posjetiti i Bosnu, ali Istra mi danas sa svojom multikulturalnoscu vise lici na onaj moj Doboj od prije rata. Istra nikad nije bila nacionalisticki orijentisana i to se stvarno osjeti!

- Ima jedna anegdota koja dovoljno kazuje:

Vidjeli nasi kako Italijani u Istri lijepo zive, pa razmisljali da osnuju stranku, da se bore da i Bosanci dobiju prava nacionalne manjine. Onda im neko ko bolje poznaje statistiku kazao: “Sta ce vama Bosancima prava manjine, kad ste vi u Istri – vecina!”

Pripremio: MIRKO JELEC
E-mail: jelec@telus.net