|
Dobojlija
u sjecanju : Anto Penava SUDBINA JACA OD ZIVOTA |
|
Anto Penava je umro prije dvije godine.
U pedesetoj se ne odlazi tako, zbog neke bolesti od koje se ne umire, pa zato
njegova Usora, njegovi drugovi i njegov raseljeni komsiluk jos uvijek ne
vjeruju istini. Svi su, barem jednom, navratili do rodnog grada, sad ce
i Anto, tjesi se nada uzaludno. Prije
dvije godine u bolnici u Karlovcu Anto je izgubio bitku. Zapravo, kad se sad iz ove daljine pronikne u njegov udes, bitke nije
ni bilo. Nosen neprebolnom tugom zbog gubitka sina
Bojana bjezao je iz zivota… Anto Penava sa suprugom Mirom
U kratkom razdoblju, u cudnom vrtlogu datuma i
sudbine, Penave su izgubili tri muske glave. Antin
otac Ivan, dugogodisnji radnik “Doboj-puteva” umro je u avgustu 2000. godine.
Unuk Bojan ukopan je dvije godine kasnije, na Ivanov
rodjendan, a Anto je sahranjen na Bojanov rodjendan. Ako ove slucajnosti pripadaju silama tame, u ravnotezi svemira
moralo je biti i svjetlosti. A zasjala je ljepotom
njenog lica, njenih prelijepih plavo-zelenih ociju. Antina kcerka
Mateja postala je zvijezda, najpoznatija hrvatska manekenka, top-model sa
editorijala i naslovnih strana cuvenih svjetskih magazina. Dobojlijama je
malo znano da se nase gore list, nas ruzin pupoljak
vinuo do zvjezdanih visina. Eh, kad bi snaga uspomena
mogla opet zavrtiti pocetak ne bi jedna kuca na Usori, kod “Trudbenika”, bila
danas pusta i sama!
Obiteljska kuca Penava na Usori
Kata i Ivan imali su cetvoro djece. Mira je
bila najljepsa cura u citavoj Radnickoj i Sarajevskoj, a Ivanka najbolja
krojacica od Vile do Starog grada. Anto je bio zaljubljenik
prirode, uzgajao je one velike zeceve - orijase od preko deset kila, a
najmladji Josip, sa govornom manom, pohadjao je neku specijalnu skolu u
Sarajevu. Generacija pedeset-i-neke imala je uzanu prugu
pored kuce, ”Trudbenikovo” prasnjavo igraliste za mali nogomet, bilijar i
stoni tenis u Domu kulture na Usori i prvi subotnji ples na podu premazanim
crnim sadolinom.
Nakon jednog dugog toplog ljeta provedenog na starom zeljeznom mostu
na Bosni, krenulo se u odrastanje, poceli su fakulteti i imena iz
mladosti: Sutko,Tufko, Sirco, Jozefina, Snjezana, Nada, Zovko, Kisin, Rulofs,
Hejni, Marjan Grujin preselila su se u
uspomene. Anto je krenuo u Sarajevo, na masinstvo. Miru Radic, buducu suprugu, sreo je slucajno. Dosla je iz Zagreba u posjetu rodbini. Par
godina kasnije, u oktobru 1981., veza je krunisana brakom. Na staroj kuci podignut je kat da mladenci imaju gdje stanovati.
Bojan je rodjen godinu kasnije, u Zagrebu, a Mateja 16.
septembra 1986. u Doboju. U medjuvremenu, Anto i Mira, trbuhom za kruhom,
pronasli su zapolenje u Tuzli - on kao kustos u bioloskoj zbirci naseg
Dobojlije Vinka Kaliha, a ona kao profesor u
gimnaziji. Nisu ostali dugo, ponovo su se vratili u
Doboj. Mira je kiberneticar sa diplomom prirodno-matematickog fakulteta
dobila posao u dobojskom ZTP-eu, a Anto kao inzenjer masinstva u Rudniku
lignita Stanari. Bilo je to vrijeme kada nam je ekonomska
kriza pokucala na vrata. Posla je bilo sve manje,
plate su bile sve tanje. Prolazili smo kroz vrijeme
nestasice kaladonta i deterdzenta, ulja i benzina, svega i svacega. Jedino su djeca rasla. Bojan je krenuo u skolu, a
trogodisnja Mateja je uveseljavala ukucane svojim “manekenskim modnim
nastupima”…
Rat je prijetio govorima zapjenjenih politicara,
Mira je zeljela nazad u Hrvatsku. Nakon sto je dobila posao i stan u Karlovcu, nase Penave sa Usore 1989. godine odlaze
iz Doboja. Mateja sa
mamom i tatom Njihovo novo
odrediste, nedugo potom, naslo se na prvoj liniji
fronta. Kada je rat u Hrvatskoj stao, Anto je dobio stalni posao u
zagrebackoj gradjevinskoj firmi “Tempo” kao rukovodilac masinskog parka i separacije
u Karlovcu. Poduzimljiv, vrijedan i savjestan, vrlo brzo je
osvojio Karlovcane svojom neposrednoscu. Stao je
opet na svoje noge, poceo graditi poslovni prostor, kupio zemljiste i sumu
koju ce u katastru uknjiziti pod imenom “Mateja”. Ljubimica
je bila na putu ostvarenja svog sna iz djetinjstva. Vec
je imala nekoliko zapazenih manekenskih pojavljivanja a njene slike
objavljene su na naslovnim stranicama “Mile” i “Glorije”. Sin je igrao
rukomet, govorio dva jezika, sa lakocom je polozio prijemni i upisao
fakultet. Iznenada, godinu kasnije, zivot iz bajke
prekinula je tragedija. Dva mjeseca prije dvadesetog rodjendana Bojan
je ostavio oprostajno pismo… -Sto god zelis i sto god namjeravas, zelim ti puno srece u
zivotu i u tom poslu - napisao je sestri. A mala
manekenka vec je bila na putu uspjeha i slave. Sa 16 godina pocela je raditi
u etabliranoj zagrebackoj modnoj agenciji “Midikenn” Hameda Bangoure. Uskoro
krece u pohod na svjetsku modnu scenu i postaje jedna od
najtrazenijih djevojaka na modnim pistama Londona, Pariza, Milana i New
Yorka. Mateja je jedina hrvatska manekenka koja se može pohvaliti s više od 200 modnih revija za najpoznatije svjetske modne
kuće i dizajnere poput Yohija Yammamota, Alexandra McQueena, Vivianne
Westwood, Fendi, Chanel, Christian Dior... Njeno lice krasilo je naslovnice američkog Voguea, francuskog Marie
Clairea, a šira javnost najviše će je se sjećati po reklamnoj
kampanji za Givenchy koji ju je odabrao za zaštitno lice parfema Amarige.
Predavala se poslu, a samo njeno srce je znalo koliko je teska tuga za
bratom koju nije imala s kim podijeliti i koju je kao tajnu nosila u sebi. Anto i Mateja – jako je voljela svoga
tatu - Prve modne korake napravila sam u rujnu 2003. godine –
reci ce u jednom interview-u. -Pocela sam na
revijama u Londonu, gdje me je zamijetio casting direktor Rusell Marsh, koji
radi za talijansku modnu kucu Prada. Te je sezone odabrao upravo mene, pa sam
postala ekskluzivni model za Pradu i Miu Miu. To su najbitnije stvari koje su
mi se dogodile na pocetku karijere i posluzile su mi kao odskocna daska za
druge poslove. Prava Mateja ispred manekenke Mateje Novinar “Elite” upitao ju je jos koja su pravila potrebna za
uspjeh u manekenskom poslu? - Iz moje perspektive mogu reci da je bitno ostati
jednostavan, uljudan i originalan. A za uspjeh u svakom poslu, pa tako i u
ovom, najvaznije je imati dobru glavu na ramenima, te dvije noge cvrsto na
zemlji! A
u nekim drugim novinama pozalice se na samocu: -Znala
sam svoju usamljenost i nostalgiju za domom kriti iza širokog osmijeha, jer
to je bio moj posao, znala sam plakati roditeljima na telefon dvaput na dan
znajući da ću ih tek vidjeti za par mjeseci. Za vrijeme revija ne
bih spavala više od cetiri sata noću i tjednima bih živjela na
sendvičima...Ne vjerujem da se bilo što može dobiti za ništa, te da su
stvari koje dolaze lako trajne... Mateja u sumi koja nosi njeno ime Sigurno se Anto radovao Matejinom uspjehu. Svaki njen korak, svaka njena slika na naslovnim stranicama svjetskih magazina mora da ga je ispunjavala ponosom, ali potpuna sreca za njega se ugasila u maju
2002. sa Bojanovim odlaskom. Pokusavao
je doznati istinu, sta se desilo i zasto? Zatvorio se i povukao, topio se i patio u sebi. - Bojanova tragedija je Antu kostala zivota! - uvjerena je sestra Ivanka.
Bolest nije izgledala zlokobno, ili je on nije htio
prihvatiti ozbiljno. Dijagnosticiran mu je ulcerozni
kolitis – oboljenje debelog crijeva. Bio je
izgubio na tezini, a nije htio u bolnicu, do posljednjeg momenta. A
onda nakon prve terapije, izgledalo je da se stanje
popravlja. Skoro dvije godine bio je dobro. Izgledalo je da je zalijecio je bolest, ali nije uzrok!
- Posjecivala sam ih tokom ljeta – prisjeca
se kroz suze sestra Mira. -Te godine bio je sa
Matejom na moru. Imao je 110 kilograma, popucale su veze i
pao je u more kada je htio padobranom da poleti iznad vode. Medjutim,
najesen je opet poceo da poboljeva, a stanje mu se narocito pogorsalo u
proljece 2006.godine
kada je naglo poceo da gubi na tezini.
Antine sestre – Mira i Ivanka - Boze moj, dragi Boze! – place sestra Ivanka. -Moj Anto je mislio da je dovoljno
jak da moze sam prebroditi sve ono sto mu se desilo.Trosio se u stresu i
nervozi. A niko nije, ni mi, ni on sam, pa cak ni doktori, niko nije mislio da mu
je zivot ugrozen. Radio je do iznemoglosti i u svojoj firmi
i na svom poslovnom prostoru. Nije se cuvao,
svjesno ili nesvjesno nije htio priznati bolest.
- Kad sam ga drugi put vidjela, kad nisam
pala u nesvijest! Anto je imao 60 kilograma. Istopio
se i pretvorio u kost i kozu. A doktori su i dalje
govorili da niko od kolitisa nije umro. Moj brat kao
da nije imao motiva da se bori. - Mateja, moja djevojcica draga, provodila je dane i dane
uz njegovu postelju. Jako je voljela svoga tatu! A onda je morala ici za poslom. Kako je njoj bilo nositi
se sa svim ovim - to samo dragi Bog zna. Bila je u Londonu pred sam kraj. Kao
da je predosjetila, dosla je tog zadnjeg dana da ga vidi, posljednji put! A i on, kao da je u svom smiraju samo nju cekao. Te veceri…Boze moj dragi…ne mogu vise, ugusice me suze…
…
Te veceri, 9.
jula 2006., Anto Penava, moj drug sa Usore, ispisao se sa ovog svijeta.
Ostala su jedino sjecanja
i najblizi koje je on pazio, zblizavao i povezivao: kcerka Mateja, trenutno u New Yorku, supruga Mira
u Karlovcu, brat Josip i majka Kata u Cerovcu Vukmanickom, sestra Ivanka i
njena kcerka Lidija u Novigradu, Ivankin sin Zoran u Doboju, sestra Mira i
njene kcerke Ivona i Natalija u Beogradu, tetka Jela na Usori i prijatelji
koje je Anto svojom dobrotom sticao u svakom gradu i na svakom koraku. Sahranjen je u Karlovcu. Pamte ga i za
njim zale oni koji ga jos uvijek vole. MIRKO JELEC www.tipura.com //
Nase novine 2008 P.S.
Mateja Penava, rodjena u Doboju, odrasla u Karlovcu, danas je najpoznatija
hrvatska manekenka. Top-model trenutno se nalazi u New Yorku. Citaocima
Tipurine web-stranice i “Nasih novina” u znak sjecanja na Antu Penavu
poklanjamo set fotografija njegove kcerke ljubimice. Prenosimo
ih sa naslovnih stranica raznih casopisa,te sa
Interneta: holandske web-stranice “Super models”, Matejine maticne kuce
“Midikenn” i sa poznatog modnog
portala - www.style Ljepoti i sjaju njenih ociju zelimo
da nikad vise ne dozive tugu.
“Kao mala nisam imala nikakvih manekenskih ambicija, s
tim poslom pocela sam se baviti sasvim slucajno. Moj put je bio skroz
neocekivan, kao sto sam i ja bila neocekivana osoba za tu ulogu....Na svu srecu, uz potporu roditelja, puno odricanja i
mukotrpan rad moja se odluka da krenem za tim poslom pokazala ispravnom.” |
Mateja
Penava