Dobojlije u dijaspori: Boris T

Dobojlije u dijaspori: Boris T. Matic (Hrvatska)

DIREKTOR ZAGREB FILM FESTIVALA

Komsinica Slavica je gora od urednika:

-Gdje je reportaza za februar? – pita, dok veljaca ulazi u zadnji krug. Slavica nije Dobojka, iz Beograda je, ali redovno prati web-stranicu o Dobojlijama u dijaspori. Valjda joj se dopadaju neobicne price o nasim sugradjanima. Ajd’ sad da se za ovo februarsko zakasnjenje vadimo: nije do reportera, vec je do Borisa T. Matica! Bas kad je medijski najpoznatiji Dobojlija konacno trebao da udje u “Nase novine”, ne mozes ga uganjati ni uz pomoc dzi-pi-esa. Sekretarica veli: direktor je odletio u Ameriku. U Minesotu ili u Sjevernu Dakotu (brrr mora da je gadna zima)? Sta ces tamo, dragi Bobo?

-Privodimo kraju snimanje filma “Buick Riviera”. Zapravo, taj film o nasim zemljacima u Americi smo snimili jos prosle godine. Medjutim, prilikom transporta neke rolne su ostecene i film je osvijetljen, pa smo morali nazad, samo na tjedan, da dosnimimo neke scene.

-Otkrij nam tajnu, o cemu se radi?

-“Buick Riviera” je filmska prica zasnovana po motivima novele Miljenka Jergovica o dvojici nasih Amerikanaca: jedan je iz Sarajeva, a drugi iz Doboja. Jedan je pobjegao od rata a drugi od ratnog zlocina. Neobjasnjiva sila slucajnih okolnosti susrece njih dvojicu na pustom putu u srcu Amerike. Film rezira Goran Rusinovic a igraju Slavko Stimac i Leon Lucev. Sad kad imamo sve scene, ubrzano radimo na montazi i film bi trebao biti gotov za dva mjeseca.

-Majstore, otkuda ti u filmskoj industriji?

-Duga je to prica. Taj moj osobni film traje 16 godina!

…

Kada su sarajevski “Dani” objavili onomad listu u svijetu najuspjesnijih i najpoznatijih Bosanaca, Boris T. Matic je bio medju tom desetoricom. Svi su svojerucno iskovali svoje zvijezde poslije rata, tj. postali su poznati i slavni jer ih je na to natjerala – nuzda! Taj film je rezirala sudbina. Na montaznom stolu ostale su mozda neke neiskoristene scene, ali ono najbitnije uslo je u kadrove koje nam sada valja zajedno premotati.

Bobo, dobojsko dijete od glave do pete, rodjen je 1966.godine. Nakon gimnazije i prvih novinarskih koraka u “Poplitu”, emisiji za mlade Radio-Doboja, otisnuo se na studij. Studirao je psihologiju u Beogradu. Nakon dvije godine shvatio je da to nije ono sto zeli u zivotu. Pokusao je da upise scensku produkciju na Akademiji za pozoriste, film i radio. Od stotine potencijalnih dogurao je do polufinala, tj. medju 16 probranih kandidata. Primali su, medjutim, samo osam. Onda je poceo rat u Hrvatskoj i Bobo prekida studij i vraca se kuci. Rat se, medjutim, ubrzo preselio u Bosnu.

- Iz Doboja sam izasao mjesec dana prije njegovog pada. Otisao sam u Split. Moj otac, Tadija Matic (bivsi rukovodilac “Doboj-puteva”), uspio je zamijeniti nas stan na vrijeme. Kada je poceo rat, on se bio angazirao u Tesnju oko pomoci i logistike, buraz je ostao u Splitu, a ja sam otisao za Zagreb, gdje sam pokusao nesto raditi u dobojskom zavicajnom klubu, kod Keme Bukvica. Krajem maja iz Doboja je izasla i Anita Balic, u to vrijeme moja buduca, a danas bivsa supruga. Definitivno sam bio odlucio: ostajem u Zagrebu, necu ni u Ameriku, ni u Kanadu!

-Napraviti u izbjeglickim okolnostima tako blistavu i uspjesnu karijeru poput tvoje ravno je podvigu?

-Prvih sedam-osam mjeseci bilo je jako grbavo. Radio sam svasta, istovarivao kamione i slepere, prodavao neku robu na pijaci. U tim danima i meni, a i mnogim drugim Dobojlijama, jako puno je pomogao nas Sinisa Golac, koji je bio u Studentskom servisu i koji nam je nastimavao razne poslove, da prezivimo. Onda sam se i ja angazirao sa nekim slikarima, poceo pripremati izlozbe. U martu 1993. dobio sam stalno zaposlenje na Radiju 101, kao novinar u kulturi. Paralelno sa poslom nastavio sam sa svojim izlozbama, tako da sam izakreditirao jednu zapazenu u Kopenhagenu, gdje se Zagreb predstavio Dancima sa platnima 40 umjetnika. Nekako u to isto vrijeme radio sam jedan film o Zagrebu, a 1995. sam producirao neki video-film, da bi 1996. sa rediteljem Goranom Rusinovicem napravio prvi hrvatski nezavisni film “Mondo Bobo”, koji je poznjeo ogroman uspjeh dobivsi na raznim festivalima 13 nagrada. To je nekako bilo prelomno u mojoj karijeri. Mislio sam da cu ostati u novinarstvu, cak sam u Zagrebu bio upisao i studij zurnalistike i skoro dogurao do cetvrte godine, a onda mi se desio - film!

-Prvo pa musko! “Mondo Bobo” je bio tvoj prvi dugometrazni film. Kao producent dobio su Veliku zlatnu arenu na Pulskom festivalu, najvece priznanje koje ti se moglo desiti na pocetku karijere! Ocito je da si se pronasao u filmskom svijetu i da si uspio ostvariti svoje snove?

-Stvarno jesam! U 2000-oj sam producirao i napisao scenario za jedan dokumentarac koji se zvao “Bosna vision”. Potom sam producirao “Novo, novo vrijeme” sa Rajkom Grlicem i Igorom Mirkovicem, dugometrazni dokumentarac o izborima u Hrvatskoj, nesto kao preteca Michaela Moora, na nas nacin. Film je imao preko 300.000 gledatelja sto je za dokumentarac u hrvatskim kinima do tad bila nezamisliva brojka. Naredni projekat bio je film “Onaj koji ce ostati neprimjecen”, a 2004. producirao sam “Sex, pice i krvoprolice”, u kome sam zajedno sa Zvonimirom Juricem napisao scenario i rezirao jednu pricu u okviru omnibusa. Potom sam bio koproducent slovenackog filma “Od groba do groba” Jana Cvitkovica, koji je takodje pobrao dosta nagrada i bio na nekim festivalima proglasen za najbolji film na Balkanu. “Sve dzaba” u reziji Antonia Nuica smo snimili 2006. a u iste godine bio sam producent “Karaule” Rajka Grlica. Prosle godine sam producirao dokumentarac naseg Dobojlije Sergeja Krese “Ulica grafita” koji govori o Garinom sarajevskom rock bendu “La Banda”u kome je svirao i moj brat Zvonimir. Oni su pred rat pripremali svoj prvi album i snimili su 11 pjesama. Rat ih je, kao i sve nas, totalno rasturio tako da danas pet clanova “La Bande” zive u pet razlicitih zemalja. Film govori o njihovoj odluci da se nakon 15 godina ponovo susretnu i snime u Sarajevu posljednje dvije pjesme svog nesudjenog albuma. Zanimljiva prica - dobar dokumentarac!

Sergej Kreso na press konferenciji Zagreb film festivala

-Filmska produkcija je tek pola tvog angazmana. U drugom, “festivalskom dijelu”, tj. organiziranju festivala jednako si uspjesan?

-Kako je poznato, mi sem Pulskog festivala nismo imali ni jedan drugi. Od pocetka sam zelio napraviti veliki festival u Zagrebu, ali politicke prilike nisu dozvoljavale, pa smo Rajko Grlic i ja napravili bum u Motovunu 1999. godine. Festival je postigao ogroman uspjeh. Iz godine u godinu bivao je sve atraktivniji i za domacu, a i za stranu filmsku publiku. Iako vise nismo direktno ukljuceni u njegove pripreme (ne dozvoljavaju nam druge obaveze), nas dvojica smo jos uvijek vecinski vlasnici Motovuna. Meni se 2003.godine napokon ukazala prilika da pokrenem festival i u Zagrebu. Evo, iza nas je pet festivalskih godina i sada mogu reci da je Zagreb kao kulturna metropola uvrsten i na evropskoj i na svjetskoj filmskoj mapi. Svakog oktobra, Zagreb film festival za sest dana, u Studentskom centru i u kinu “Europa”, u dva glavna programa dokumentarnog i igranog filma, te brojnim drugim popratnim sadrzajima svake godine okupi preko 40.000 posjetitelja, 300 novinara, nekoliko stotina gostiju-filmasa iz cetrdesetak zemalja. Premasili smo i Pulu i Motovun.

-Boris T. Matic na privatnom planu, sem pustene brade, ostao je isti, normalan i skroman, socijalan i druzeljubiv, nije mu slava udarila u glavu?

-Taman posla, pa nemam vremena za slavu! Ha.ha.ha. Stvarno puno radim. U privatnom zivotu najveca “novost” je da sam se ponovo ozenio. Moja nova supruga se zove Lana. Razveo sa se od Anite prije dvije i po godine, ali smo ostali u normalnim odnosima i nije bilo zle krvi medju nama. Sa Anitom imam dvije kceri Luciju (11) i Hanu (9), a supruga mi u ovom momentu dobacuje: tri,tri! Ona je 15 godina mladja, pa veli da mi dodje kao najstarija kcer. Ha.ha.ha.

-Kako su ti roditelji?

-Starci jos uvijek zive u Splitu. Ne ureklo se, dobrog su zdravlja. Moj brat Zvonimir, Dobojlijama poznatiji kao Kvisko, je u njihovoj blizini, ima stan u Solinu. Radi kao inzenjer sumarstva u tamosnjoj Sumariji.

-Jesi li u zadnjih 15 godina bio u Doboju?

-Ja cesto prolazim kroz Doboj. Film “Sve dzaba” smo radili u Varesu, pa “Bosnavision”, pa “Ulicu grafita” tako da sam cesto isao u Bosnu. Najcesce stanem u Rudanci, na ribnjaku, gdje pravim pauzu za klopu. Kad god trebam u Sarajevo, skoknem do Doboja. Nemam tamo nikog, ali me zelja povuce da barem skrenem kolima u grad i provozam se ulicama na kojima sam odrastao. Ne izlazim iz kola, produzim ka Sarajevu kroz Usoru, onom cestom kraj “Trudbenika”. Nekoliko puta sam obisao groblje gdje su mi baka i dida sahranjeni, a i sa kcerkama sam posjetio grob Anitinog pokojnog oca, Ante Balica.

-Posjete Doboju se izgleda sve vise svode na obilazenje grobalja?

-Izgleda je bas tako! Nemam kome da odem. Svi moji su otisli. Jedino se ponekad javi Sladja Bukejlovic, ona je u Doboju. Rasuli smo se sirom svijeta. Moj najbolji frend Zarko-Zare Karanovic je u Novom Sadu i sa njim sam u redovnom kontaktu, posjecujemo se kad ugrabimo priliku. Vidjam cesto u Zagrebu u Studentskom centru Ceku i neke druge nase Dobojlije koji su ranije otisli. Suljin mi se javio par puta,a jednom sam se sreo sa Bracom Djuhericem, drugom iz mog dobojskog benda i iz mog nebodera u Cuprijskoj ulici. On danas zivi u Skotskoj. Cujem se povremeno sa Ivicom Senjakom, radi kao odvjetnik u Puli. Njegov brat je u Austriji. Ja nisam zaboravio moje drage Dobojlije, radujem se svakom susretu.

-Planovi? Ima li kakvih novih projekata?

-Evo sad privodimo kraju Rivieru, a na ljeto snimamo jedan film koji se zove Kenjac, jedna zgodna hercegovacka storija. Onda radim Zagrebacke price, jedan omnibus od devet prica o Zagrebu. Jednu smo vec snimili, na redu je druga. Festival je opet u oktobru. Prije mjesec dana smo od grada dobili na upravljanje Kino Europu. Imali smo veliku kampanju, prikupljali potpise i borili se da sacuvamo najstarije i najuglednije zagrebacko kino koje je bilo pred likvidacijom.Uspjeli smo, a ocekuje nas uzasno puno posla. Zapoceli smo 25. sijecnja i zelimo imati dvije-tri projekcije dnevno. Htio bih pozitivnu energiju koju je pokrenuo Zagreb film festival usmjeriti u pravcu ovog legendarnog kina i publici omoguciti da vidi sve najbolje filmove svijeta. Zelim Zagrebu da ima festival tokom cijele godine, a kinu Europa da bude promotor filmske kulture.

-Procitao sam u novinama da je Zagreb Film Festival dosad bio projekt produkcijske kuće Propeler film, te je kao takav uspješno funkcionirao pet godina.
Od ove godine Festival ce postati umjetnička organizacija, što znači da će u pripremi sljedeće smotre funkcionirati kao samostalno pravno tijelo.

-Obrni-okreni svodi se na isto. Jednostavno receno, ja sam osnivac i vlasnik produkcijske kuce “Propeler”, a takodjer i direktor i vlasnik Zagreb film festivala.

-Bobo, ti se se izgleda obezbijedio za sva vremena?

-Nisam bas za sva vremena, ali lijepo se zivi. Ne mogu se pozaliti,no treba dosta raditi. U ovom poslu ima puno neizvjesnosti, strahovitog tempa, neocekivane akcije. Oko filma je kao u pravom filmu: sve sami zapleti i raspleti, ali srecom najcesce zavrsava hepiendom. Volim ovo sto radim!

(Fotografije: Press-sluzba Zagreb film-festivala. Autori: Dinka Radonic, Nina Djurdjevic, Branimir Milovanovic i Hassan Abdelghani)

Napisao: MIRKO JELEC
e-mail: jelec@telus.net