| Dijaspora: Borislav Krajina (Švicarska) NAŠE SNAŠE VOLE NOGOMETAŠE |
| Baba Antanovica nedjeljom prijepodne je išla u crkvu, a popodne na utakmicu. Sve molitve bile su joj uslišene! Takvog navijača nije bilo u cijeloj Bosni, vikala je iz sveg glasa: "Naprijed naši! Ošini po prašini!" U rasponu godina i njene navijačke strasti, tri sina su joj igrala u timu: Boro, Zdravko i Zvonko. "Ćoro, ćoravi! Ofsajd!", galamila je na sudiju, stajala pored ograde i bodrila svoje poput trenera: " Keža, ne daj im da pridju golu!" Baba Antanovica, pokoj vječni njenoj veseloj i dobroj duši, dvadeset, a može bit' i trideset godina dolazila je na stadion i pljeskala rukama: "Naši su crveni, njihovi su drveni!" I svaka nedjelja je bila praznik. Kroz otvorene prozore mirisala je pogača i pečenje, kroz heklane "firange" nezaustavno i gromoglasno su odzvanjale "Želje i pozdravi slušalaca Radio-Doboja". Poslije mise kod kapele na Griču, a nakon ručka oblačilo se najbolje odijelo i išlo - na igralište! Cijelo selo živjelo je za "Proleter"! -Ja sam odrastao uz to igralište pokraj rijeke Usore i vode "Komarice". U Makljenovcu sam zavolio nogomet, ali, tako se htjelo, prvi put sam zaigrao u dobojskoj "Slogi". Naš "Proleter" je bio rasadnik talenata, decenijama je u "Slogi" u svakoj postavi igralo dvoje-troje Makljenovčana.
Drugoligaši na stadionu u Bugojnu: trener Mulalić, Saračević, Šerifović, Salkić, Hadžić, Djulbić, Pranjić, trener Spahić, čuče fizioterapeut ?, dr Jeremić, Ilić, Ključević, Krajina, Grbešić, Mujkanović Borislav-Boro Krajina, zvani Riki, bio je u onoj najboljoj "Sloginoj" selekciji koja je 1983. ušla u Drugu ligu. Rasni golgeter, centarfor dobojskih "crvenih", tresao je mreže širom zemlje i četiri sezone uzastopce bio je "Slogin" najbolji strijelac. Radio je u "Radniku" i u šali kaže kako je oko sokolovo sa visine svoga krana ugledalo Miru Komuškić, zgodnu curu iz Žabljaka. Danas je sa tom istom (i još uvijek zgodnom) suprugom Mirom i sinovima Mladenom (29) i Nevenom (25) u Švicarskoj, a dušom i srcem je u svom selu. - Ja sam išao u osnovnu školu na Vili. Sulejman Spahić - Haler je u to vrijeme bio naš nastavnik fiskulture, kad je vidio kako igram lopte preporučio mi je da počnem trenirati u "Slogi". Poslušao sam ga i 1975. godine, čim sam krenuo na mašino-bravarski zanat, upisao sam se u "Slogin" podmladak. Trenirao nas je "Sirćo" Djulbić, a pokojni Boro Kresoja mi je govorio:"Mali, ti ćeš biti prvoligaški igrač!" - Kad si uskočio u prvi tim? - Prvi put sam zaigrao sa 16 godina. "Slogu" je tada vodio Zubanović i pružio mi je šansu 1978. godine u utakmici protiv "Pofalićkog", u vrijeme kad su za nas igrali Nalbantić, Repčić, Voćkić, Mujić, Rauković, Vasiljević, Bećarević... Onda sam otišao u vojsku. Kad sam se vratio, "Sloga" je imala jako kvalitetan tim, da ne bih sjedio na klupi i čekao svoju šansu "pozajmljivali" su me drugim ekipama. Tako sam bio i u dresu "TOŠK"-a iz Tešnja, "Natrona" iz Maglaja, "Krivaje" iz Zavidovića. Čim sam počeo tresti mreže zvali su me nazad... Moje najbolje igračke godine proveo sam u "Slogi" i nadavao se golova, u svakoj utakmici barem po jedan. "Čelik" iz Zenice je želio da predjem njima, ali "Sloga" je tražila sto miliona (onih para) "odštete", pa je transfer propao. Igrao sam za "Slogu" do 1984-te, onda sam otišao u Zavidoviće. Vratio sam se nakon šest mjeseci u dobojskog "Želju". U Kupu smo bihaćkom "Jedinstvu" zabili četiri gola, dva su bila "poklon" od mene: jedan iz "slobodnjaka", a drugi direktno iz kornera u mrežu. Valjda me to preporučilo, pozvali su me u Bihać gdje sam proveo jednu sezonu. Potom sam prešao u "BSK"-a iz Slavonskog Broda, koji je u to vrijeme igrao kvalifikacije za ulazak u Drugu ligu. Brodjane je trenirao "Dinamovac", Krasnodar Rora.
Boro Krajina u dresu BSK-a iz Slavonskog Broda -U Slavonskom Brodu si se oprostio od domaćih terena? - Da. Moj prelazak protekao je uz jednu anegdotu. Ja sam dugo želio da odem u inozemstvo, nažalost po tadašnjim propisima igrači do 27 godina nisu mogli vani. Imao sam i nekih prvoligaških ponuda, ali bilo je rizično u "poznim" godinama ganjati karijeru. Imao sam zanat i želio sam početi raditi vani i istovremeno završiti nogometnu karijeru uz dobar finansijski angažman. Zato sam 1987. došao u Švicarsku, u Lyss, gdje i danas živim. Igrao sam za ovdašnjeg republičkog ligaša u kantonu Bern. Na probnoj utakmici, obukao sam kopačke, neki najnoviji "Adidasov" model, koji nam je Rora u Slavonskom Brodu preko nekih veza nabavio negdje u Evropi. U upravi Lyssa bio je vlasnik nekog dućana sportske opreme, koji se dobro razumio u te stvari sa kopačkama. Kad sam istrčao na teren, rekao je treneru: "Ovog ne morate ni probavati! Takve kopačke ne nosi svako!" Ja sam, za svaki slučaj, odradio probu uspješno i zabio jedan gol. Ostao sam u tom gradiću sa 15-tak tisuća žitelja sve do danas. Bio sam četiri godine sam, a kada je počeo rat doveo sam ovdje i suprugu i djecu.
-Je li sport, Boro, još prisutan u tvom životu? - Ja sam igrao do 38-me u "SV Lyss", a do 45-te bio sam u timu naših zemljaka NK "Usora" u Švicarskoj. Sad imam 55 godina i trenersku licencu UEFE, radim amaterski sa juniorima i kadetima Lyssa. Hobi mi je ribolov. I supruga i ja smo zaposleni, djeca su odrasla. Mladen se oženio djevojkom iz Makljenovca (vjenčanje je bilo u crkvi u Doboju), sad je na Nevena red. Čekamo unuke i penziju. Zadovoljni smo svojim životom! Družimo se sa našim zemljacima, kojih je ovdje jako puno. U krugu od 20 kilometara barem stotinjak je mojih Usorana i Makljenovčana. Tu su Anto Bajić sa suprugom i djecom, pa njegov brat Goran, onda Slobodan Pranjić, Ivo i Ilija Kopčić sa roditeljima i svojim obiteljima, pa sva djeca pokojnog poštara Mate Krajine: Anto, Iko, Mirko, sestre Kata i Gordana. Tu je u blizini još jedan bivši igrač "Proletera": Todor Mijatović - Tošo sa suprugom Mirom i kćerkama Danijelom i Sanelom. Moj klupski kolega i susjed, Zlatko Ključević, je u Bazelu. On i Slobodan igrali su u švicarskoj nacionalnoj B-ligi. - Sudeći po tako veselom društvu, veza sa kućom i zavičajem je veoma "aktivna"? - Naša kuća u Makljenovcu bila je u toku rata opljačkana i uništena, obnovili smo je ponovo i barem dvaput godišnje idem tamo da odmorim dušu. Čim dočekam penziju ja se vraćam nazad! Ne mogu bez Makljenovca! Nekad je to bilo jedno od najnaprednijih i najljepših sela u dobojskoj općini. Imali smo oko 750 žitelja, kapelu na Griču, Čitaonicu, struju, asfalt, vodu, telefon, vrijedne ruke i visok životni standard. Kuriozitet Makljenovca, ono po čemu smo bili nadaleko poznati, su nogometaši i prosvjetni radnici. Imali smo 20 učitelja i nastavnika i sedam profesora! Skoro svaka kuća je imala "uču" i nekoga ko je igrao lopte. Učiteljske legende su bili Kristina Kalaba, Mara i Andrija Krajina, a legende u kopačkama sa najdužim igračkim stažom: Franjo Pranjić - Evin, Anto Zubak - Perušić i Stjepan Krajina. Boje "Proletera" su pored nas iz Krajina i Pranjića, branili još i Zubci, Topalovići, Kopčići, Kontići, Bajići, Ključevići, Duvnjaci i Martići, zajedno sa našim komšijama sa Plana i Miljkovca: Hadžikadunićima, Kikićima, Mešićima, Krdžalićima, Čabrićima...Vjerojatno sam neka prezimena propustio. Neka oproste. "Proleter" je 2006. napunio 50 godina, a poslije rata u obnovi kluba izuzetno su pomogli prerano preminuli Josip i Drago-Gašo Pranjić, te Josip Krajina, Borislav Pranjić i neumorni sekretar Petar Topalović. Nemoguće je, medjutim, pobrojati sve koji su utkali svoj rad, svoje srce i svoju dušu u "Proleter". U povodu obljetnice objavljena je i knjiga u kojoj su sačuvane sve uspomene na te slavne dane.
-Tu slavu najviše su širili makljenovački talenti u "Slogi", u Drugoj, pa čak i u Prvoj ligi? - U "Slogi" su igrali Stjepan Krajina, Anto Zubak, pokojni Josip Pranjić, ja, Zlatko Ključević, Stjepan - Pipe, Slobodan i Dragan Pranjić, Stipe Duvnjak, Anto Bajić, Zdravko Kontić, Zoran i Franjo Krajina. Od nas "slavnih" danas je jedino "aktivan" Dragan Pranjić u Beču. Medjutim, imaćemo izgleda dostojne nasljednike. Draganov sin Oliver je izuzetno obdaren i talentiran. Fenomenalno barata loptom i iako ima tek 16 godina privukao je pažnju trenera i menadžera u Evropi. Za njega su zainteresirani "Ajax" iz Amsterdama i engleski "West Ham United" iz Londona. Mlad je, još uvijek je u bečkom "Rapidu". Gledao sam ga kako igra - doguraće daleko! Pred njim je zlatna karijera! Ovdje u Švicarskoj imamo još jednog mladog talentiranog nogometaša. Zove se Filip Bajić, ima tek 13 godina i pravi čuda u podmlatku "FC Biel". Svima nam je puno srce: makljenovački izvor talenata je nepresušan! Naše snaše vole nogometaše - biseri još sjaje! Kod vode "Komarice", pokraj rijeke Usore, vrijedne ruke ponovo su uredile igralište na kojem su neke budale onomad bili iskopali rovove i posijali mine. Uprkos tim bezumnim i ružnim danima, neimari su današnjoj ljepoti dodali i tribine za 500 posjetilaca. Čitav Makljenovac može stati u navijačkoj pjesmi. Kažu, najbolji je to stadion nadaleko. "Proleter" još uvijek nosi svoje ime, iako se namijenjao zonskih liga, saveza i podsaveza. Ništa, medjutim, nije kao što je nekad bilo. Nema više babe Antanovice da podvikne na sudije, fudbalsku i svaku drugu nepravdu. Tek u stotinjak kuća gori svjetlo. Ipak, nije tama i tinja nada za neke buduće generacije. MIRKO JELEČ www.tipura.com // Naše novine 2010. Iz albuma Borislava Krajine:
Stadion Luke 1980. - Krajina u akciji
|
