Dobojlije u dijaspori: Branko Djukic (Canada)

 

 

                            ZLATNA MEDALJA INZENJERU IZ DOBOJA

                                   



                   -Mirkane, nisi valjda potrosio biljeznicu sa slavnim Dobojlijama pa smo i mi obicni dosli na red? – zeza se Branko, a izmedju redova osjeti se dvoumljenje, neckanje i dvostruko pitanje: “Ma sto bas ja? Mora li se to?”

                   E pa mora! Nema vrdanja, nakon takvog priznanja mora se u novine!

                   Nas Dobojlija, inzenjer masinstva Branko Djukic, dobio je zlatnu medalju za izuzetan doprinos u izgradnji objekata Zimskih olimpijskih igara Vancouver 2010. Prvoolimpijsko zlatozasluznim neimarima urucio je premijer provincije British Columbia, Gordon Campbell. Objekat na kome radi nas zemljak zove se Convention Centre i pravo je arhitektonsko cudo koje u najelitnijem dijelu Vancouveraplivaiznad vode.

 

                     

 

                    -Hallo Brankec! Sta to radis, tamo daleko, na obali Pacifika?

                    -Prvo da kazem, ova medalja je potvrda onog pravila da je u datom momentu najvaznije biti na pravom mjestu. Hocu reci, ne mislim da sam nesto posebno uradio, jednostavno obavljam  svoj svakodnevni posao. Vec vise od deset godina radim kao konsultant u kompaniji Canron Western Constructors, na jednoj od kljucnih pozicija u montaznom odjeljenju. Zaduzen sam za izradu ponuda, dizajniranje i vodjenje projekata od kojih su mnogi milionske vrijednosti. Canron je jedan od glavnih izvodjaca radova koji ce izraditi i montirati  preko 19.000 tona celicne konstrukcije. Centar je namijenjen za  odrzavanje velikih medjunarodnih konferencija, sajmova i izlozbi, a u njemu ce za vrijeme Olimpijade biti smjestena predstavnistva svih svjetskih radio i televizijskih agencija i  novinarskih kuca, koje ce prenositi dogadjanja na igrama.

                   - Vancouver se ozbiljno priprema za Olimpijadu i budi pomalo u nama nostalgiju na Zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu. Po obimu radova  a i para, tj. dolara, ipak nas daleko nadmasuje. Press Centar je strahota od investicije?

 

          

 

                   - Projekat je ozvanicen kao prosirenje postojeceg Centra za konferencije, koji u svom sklopu ima i pristaniste za velike turisticke brodove za krstarenja, a sa kojim ce biti povezan dvospratnim mostom.

 

                       (Slike sa web-stranice buduceg Press Centra vankuverske Zimske olimpijade)

 

                  Centar Vancouvera se inace nalazi na poluostrvu, pa ce zbog ogranicenog prostora i svoje velicine najveci dio novog objekta stajati iznad samog okeana, na preko hiljadu celicnih stupova zabodenih u morsko dno i ispunjenih armiranim betonom. Novi Centar ce imati preko 100.000 kvadratnih metara prostora. Glavna sala sa pogledom na more ce moci da ugosti preko pet hiljada posjetilaca. U sklopu projekta bice izgradjeno oko 15 hektara travnatog krova, koji ce biti jedan od najvecih te vrste u svijetu. Sve skupa, kostace blizu milijardu dolara, a radovi su u toku i trebali bi biti zavrseni u proljece 2009. godine.

                                           

 

 

                                                      ….

 

                      U kuci Milana i Desanke Djukic u Barama kod Doboja, tamo kod okretaljke gradskog autobusa, rasla su dva inzenjera, dva masinca: Zivko (1957) i Branko (1959). Nakon tehnicke skole i Masinskog fakulteta u Sarajevu, obojica su zapoceli u Doboju, Zivko u “Bosnaprevozu” a Branko uTrudbeniku”. Stariji je ostao u Doboju, a mladji se jos 1984. otisnuo u bijeli svijet. Kao mladi inzenjer, sa zarkom zeljom da ode u inostranstvo, dobio je posao u zagrebackomMontingu”, velikom SOUR-u koji je u to vrijeme izvodio radove na svim kontinentima. Prvo je, medjutim, trebalo odraditi “ulaznu vizu”na domacem terenu. Zapoceo je svoju terensku odiseju u Razinama kod Sibenika na objektu velike valjaonice aluminijuma, pa onda u maglajskom “Natronu”, gdje je Monting imao pogon odrzavanja, pa zatim u Surdulici, na bugarskoj granici na podizanju pogona za proizvodnju mineralne vune.

 

 

                     - Stigao sam se ipak ozeniti 1986. godine i to Dobojkom iz Ustanicke (odrasla na Usori).

                     - Ne pitajte ga za datum, – dobacuje u sali supruga Aleksandrana sve vazne stvari i dan-danas ga ja podsjecam!

                     - Iako sam bio “terenac” i “vikend-Dobojlija”, - nastavlja Branko - oboje smo  najvaznije i najljepse dozivjeli u Doboju. Tu su nam se rodili Ognjen i Lana, tu nam je bila kuca, polaziste svih mojih odlazaka i dolazaka.

                     U septembru 1987. Branko Djukic napokon odlazi u svoje njemacko inostranstvo da vodi projekte i radilista u termo-elektrani u Duisburgu, pa onda na montazi celicne konstrukcije za fabricku halu Folkswagena u Wolksburgu. Poslovi su se redali u Libecku, Kielu,Hanoferu, Frankfurtu, pa opet celicne konstrukcije na prosirenju nove lakirnice automobila u Wolksburgu.

                     - Svo to vrijeme putovao sam za Doboj vikendom i naucio na zivotterencakoji dolazi negdje na pustu ledinu, a iza koga ostaju podignute zgrade i razni objekti. Ta graditeljska radost potrajala je do 1991. kada sam povucen u Montingov pogon u Maglaj, da bi pocetkom 92-ge dobio otkazne  papire. Zemlja u raspadu!

                     Nas cetvoro odlazimo iz Doboja 27.marta 1992. sa zeljom da odemo kod Sandine rodice u Holandiju, a zavrsavamo u Njemackoj.  Moj bivsi sef Milan Antovic otvorio je svoju firmu u Duisburgu, pa sam opet bio “kod kucena njemackim gradilistimaSef se borio da dobijemunbefristet”, neogranicenu dozvolu boravka, a kada smo obojica uvidjeli da od toga nema nista, konacno sam ispunio davno uzeti formular za useljenju u Kanadu!

 

Djukici u Kanadi: Branko, Lana, Aleksandra i Ognjen

 

                     - Moja sestra Vesna je vec bila u Vancouveru, pa nismo puno razmisljali u koji cemo grad, - dodaje Aleksandra. – Stigli smo ovdje u oktobru 1995. godine sa statusomnezavisnog imigranta”, tj. bez podrske i finansijske pomoci kanadske vlade, koju je u to vrijeme koristila vecina nasih doseljenika. Mi smo bili kaodobro situirani” a ustedjevina se topila brze od glecera u procesu globalnog otopljavanja.

                     - Nakon sest mjeseci, – nastavlja Branko – vratio sam se nazad u Njemacku. Ovdje u tom momentu nisam imao zaposlenje, jos sam bio “friski useljenik” a iz Njemacke su me zvali  da odradim  kao sef gradilista na montazi jednog mosta u Duisburgu. Kad sam okoncao taj posao, put me iz Njemacke vodio u Pariz, na montazu stadiona na kome je odrzana finalna utakmica Svjetskog prvenstvo u fudbalu 1998. U septembru 1996. (nisam ostao do zavrsetka da ne bih izgubio status Landing Immigranta pa da se Sanda mora ponovo udavati) vracam se nazad u Kanadu!

                      - Covjece, ti se se bas dobro nahodao! Izgleda da si se sad konacno skrasio na jednom mjestu?

                      - U aprilu 1997. dobio sam  posao u montaznom odjeljenju Canrona, gdje sam nove poslodavce impresionirao uspjesnom izradom ponuda. Od prve tri, dobio sam dvije, milionske vrijednosti! Njima to nije u takvom procentu uspjesnosti polazilo za rukom i takav rezultat  se od novog uposlenika nije ocekivao. Tako sam sebi otvorio vrata i pored svih vlasnickih reformi i promjena sacuvao u kompaniji dobru poziciju. Danas sam zapravo “kontraktor”, tj. imam svoju firmu “SCC - Steel Construction Consulting” i “prodajem” svoj rad Canronu.

                     - Aleksandra, cime se ti bavis?

                     - Ja sam, kao dobojski gimnazijalac i nesudjeni pravnik sa prekinutim studijem prava, u Kanadi postala medical office assistant. Vremenom sam napredovala u sluzbi, pa danas radim u jednoj od njihovih Walk-in clinic kao manager.

 

Sa Lanine maturske svecanosti

 

                      -A djeca?

                      -Djeca rastu i mozda ce, doduse, sad malo usporiti sa visinom, jer Lana (19) je zavrsila srednju skolu i upisala se na najpoznatiji ovdasnji tehnicko-tehnoloski koledz BCIT (British Columbia Tehnology Institute), kompjuterski smjer. Ognjen je stariji (21) i zavrsava trecu godinu fakulteta. (University of British Columbia). Studira Human Kineticskinezologiju, nauku rehabilitacije povreda tijela.

                     Zivimo pristojno, kupili smo stan u Burnaby-ju i radujemo se odrastanju djece.

                     - Sanda je to kazala pomalo pjesnicki, a u biti starimo polako, ali sigurno! Jedino se tjesimo time da ako nam ikada ili nekada u dogledno vrijeme bude zatrebalo, imamo u kuci zlatnu medalju zazlatne zube! Ha.ha.ha.

                     Puno pozdrava svim Dobojlijama!

                                                                                                               

                 

 

                                     Pripremio: MIRKO JELEC
                                      E-mail: jelec@telus.net

                            www.tipura.com // Nase novine 2008