Aleksa Blagojevic – Izrael, Ferid Cehic – Svedska, Fahir Zecevic - Australija, Savo Petrovic - Amerika, Salih Begovic – Italija, Darko Ribin – Amerika, Sergej Kreso – Holandija, Mirko Jelec – Kanada, Ratko Karabatkovic – Amerika, Slavko Rebic – Kanada

CUVARI USPOMENA

Njihova imena potpisivala su radio-emisije, clanke i reportaze iz najljepseg razvojnog perioda zavicaja. Ostace upamceni Aleksa Blagojevic, Ferid Cehic, Fahir Zecevic, Mirko Jelec, Salih Begovic, Darko Ribin, Nikola Rasic, Savo Petrovic, Slavko Rebic, Ratko Karabatkovic i zbog mnogo cega drugog. Bilo je to vrijeme kada se njegovala kultura govorenja i pismenosti, kada novinar nije mogao biti svako, kada se za tu lijepu profesiju pretpostavljao i ugled i talenat.

Dobojska “sedma sila” podijelila je izbjeglicku sudbinu svojih sugradjana. Postali su silom prilika izbjeglice. Morali su prestati sa pisanjem kada su “etnicka cistoca”, govor mrznje i nacionalizam grubo porucili njihove ideale, ugrozili njihov stvaralacki credo i sve sto je nekad postojalo.

Dobojski novinari danas zive na raznim stranama svijeta, daleko od grada koga jos uvijek sanjaju i vole. Niko im nikada nije ponudio da se vrate, niko od njih nije se vratio. U Bosni je sve isto - samo je beznadje vece i gore. Nisu, medjutim, prestali sa pisanjem. Stalno ili povremeno, za platu ili za svoju dusu, neimari pisane rijeci jos su aktivni, jos mogu biti prauzor neotudjivosti profesije i jednog bivseg, lijepog i cestitog vremena. Kada povremeno i ponekad navrate da utrose dio godisnjeg odmora na srcu dragim i poznatim ulicama, onu sa imenom 29. novembra ne posjecuju. I toj ulici nacionalisti su promijenili ime. Na broju sest tamo je nekad bio “Glas komuna i Radio-Doboj”. To danas nije njihova kuca…

Na toj adresi stasalo je nekoliko novinarskih generacija. Nisu ucene budalastini i mrznji. Zarad istine mora se reci da pojedinci jesu bili zalutali u nasu profesiju. Sluzili su vise politicarima i politici, nego javnosti. Niko im nije pomogao da pronadju vrata i na vrijeme izadju. Jos i danas se muce i vjerovatno bi opet promijenili “dresove” da ublasz nesrecu neznanja. O njima necemo. Njima je sto put gore nego ovima u dijaspori. Prvi nemaju sta vise da brane, a ovi drugi, daleko od domovine umjesto svjedoka svakidasnjosti, postali su cuvari uspomena!

“Ono sto nije zapisano i ne postoji, bilo pa umrlo.” Ako mudroj izjavi Mese Selimovica treba prijevod, sve je zapisano i sve je postojalo!

Napisao Mirko Jelec

Nase novine 2005 // www.tipura.com