|
Sjecanje
na Dobrivoja Sesliju SEKI NIJE U
ZABORAVU |
|
“Kada te sretnem, bar na trenutak,
odmah
se tope studen i zima,
odmah u meni procvjeta bagrem
i svaki dan smisao ima…” Bruje akordi gitare, a glas dive iz nase
mladosti trepti, duboko uvjeren i ocaran jednostavnoscu i nenametljivoscu
stiha. Upalim svjetlo da pogledam omot kupljene kasete i ispred mene u gustoj
noci, negdje u Alpama, a na putu za Bavarsku, izronice Usora i Doboj, i
osmijesi dva skolska druga. U mojoj uobrazilji kao da odnekud sa nekakve
nebeske pozornice, sa nekog vjecitog bozanskog festivala zabavne muzike,
cujem glas Olivera Mlakara: -”Tvoje lice”, naziv je skladbe koju je na tekst
Dobrivoja Seslije uglazbio Zoran Jasek, a izvodi je - Tereza Kesovija!
“Tvoje je lice jace od svega
dok njime misli tiho plove,
i sve se vidi, i sve je jasno:
Tvoje mi lice krade snove. U tom momentu, ulovljeni u
neslusenim koordinatama trenutka i svoje sudbine, Tereza sanja mirnim snom u
svom rodnom Dubrovniku, Zoran Jasek je daleko od kuce u Australiji, a moj
plemeniti kolega Dobrivoje Seslija pati u Beogradu… … Tri godine se spremam,
pocinjem, pa odlazem napisati ove retke. Takve stvari, poput konacnog odlaska
dragih ljudi, ne mogu se, znam, nicim promijeniti, ali negdje u mojoj fikciji
jos uvijek drzim da je Sele negdje u daljini, kod “kuce” a u dijaspori. Sutra
ce mozda postar donijeti njegovo pismo u plavoj koverti, sa mirisom bivse
Juge, otkucano na masini, na onom tankom papiru kakvog na Zapadu vise ne
koriste, a na kome smo mi nekad, u Ulici 29. novembra, na “Olimpiji”, kucali
nase clanke. Postar, medjutim, nikako ne dolazi, a ja krisom prelistavam
stara pisma. Jedno, razaznajem u zaglavlju “Beograd,28.6.1998”, stiglo je mjesec
nakon mog doseljenja u Kanadu: -Otisao si ti, otisao je Aleksa
Blagojevic u Izrael. Tvojim stopama ce i moj vjencani kum Ilija Matanovic
(dakle, u Kanadu, u Montreal), dok je u Ameriku, u Rokfor, vec otisao Zdravko
Miskovic, a Peco Vajdic u Adelaidu, u Australiju. Meni jedino
preostaje da se prisjecam one predivne balade “Ne daj se Ines” u kojoj se
Arsen Dedic pita:”Ako svi odete, s kim cu ostariti?” U mom slucaju, kako
stvari stoje - ni sa kim! Supruga i ja smo fizicki
odvojeni gotovo cetiri godine, a moja familiji po ocevoj (srpskoj) strani
bukvalno je rastjerana iz Hercegovine, a takodje i materina (hrvatska) iz
Doboja. Svi su manje-vise gologuzani kao sto sam to, uostalom, i ja i nekako
krparimo u zivotu. U ovom ratu spaljene su tri kuce Seslija, a dvojica
(Borislav i Svetko) poginuli. Na svu srecu, sa majcine strane nije bilo
fizickih gubitaka, ali je zato bilo onih koji ne potpadaju
ni pod jednu statistiku, a ticu se psihe i normalnog zivota! No, o tome i ti
sam dovoljno znas. Nakupilo se gorcine koliko hoces!
Dobri Seki!. Drugovali smo
dugo u Radio-Doboju. Marljiv i savjestan, za kratko je prevalio sve razvojne
faze od novinara-saradnika do urednika programa. Pametan i radoznao, citao je
sve sto mu dodje pod ruku, a takodje i pisao sve: od stihova za muziku Zorana
i Davora Jaseka, djecijih prica i pjesama, zapisa i reportaza, do humoreski i
aforizama. Humanista i velika postenjacina, sa cvrstim moralnim kriterijima
koji su ga znali otjerati u tvrdoglavi inat protiv nepravilnosti i nepravde.
Bio je drag medju kolegama. Volio je Radio iznad svega, ali ga je u proljece 92-ge
napustio. Tesko mu je pao konflikt sa Zoranom Grgurevicem, tadasnjim glavnim
i odgovornim, zbog cega je presao u “Glas komuna”, gdje ostaje vrlo kratko.
Potom odlazi u Beograd. Tu je, valjda u prkos besmislu rata, napisao veselu
knjigu prica i poezije za djecu, objavljenu uz sponzorstvo humanitarne
organizacije iz Velike Britanije “Children’s Aid Direct”. Radio je za Prvi
program Radio-Beograda i pisao scenario za popularnu emisiju “Karavan”. -Sjecanja
i uspomene su neuhvatljivi - kaze u pismu, novembra 1998. - Ako ih se
lisis tokom dana, iskrsnu nocu. Iskrsnu u snu, a tu nikakva racionalnost ne pomaze.
Meni se to cesto desava ovdje u Beogradu; osjetim miris lipe i pred oci mi momentalno izadje ona lipa u
ulici Milosa Kupresa, ispred porodicne kuce Majetica. A sa lipom i sve
ostalo! Srescemo se, dakle, u
nasem gradu i sa kojom godinom vise na grbaci, ali zato vjerujem mnogo,mnogo
mudriji i tolerantniji. I sam si uocio da su prostor i vrijeme relativni
pojmovi, te da u osnovi svega lezi sadrzaj “slajpika”. Ako je dovoljno pun,
nista nije ni daleko, ni predugo… Sa ove vremenske distance, neke rijeci
iz njegovog pisma zvuce kao oporuka: - Odavno vec znam da
na Internetu postoji sajt koji okuplja Dobojlije sirom svijeta. Mislim da mu
je “provajder” Zeljko Tipura. Koristite to, ljudi, svakodnevno i sto vise!
Ako nista drugo, barem cemo se ne taj nacin drzati na okupu. Formiracemo grad
u egzilu, makar on bio i virtualan. Za pocetak je i to dovoljno. Najgora
varijanta je kada niko ni za koga ne zna, pa se onda ljudi pomire sa
sudbinom, prepuste dogadjajima i dignu ruke od svoje proslosti! Znam da su
svakodnevni problemi ti koji diktiraju nasu angazovanost, te da smo dosli u
fazu “ u se i u svoje kljuse”, ali kontakte nikako ne bismo smjeli
zapostaviti. Njihov prekid, na posredan nacin, znaci predaju i prihvatanje
zatecenog stanja. Mi, koji nismo u ovom ucasu ucestvovali i kojima nije bio
ni na kraj pameti ovakav razvoj dogadjaja, mi moramo odrzati
kontinuitet. Ako necemo mi, ko ce onda
drugi? Proslost treba njegovati i kultivisati, utoliko prije sto se ne moramo
stidjeti nicega u njoj. Svako od nas prvo odgovara sebi, pa tek onda Bogu!…
… Nikako ne razumijem razliku
izmedju “merhaba” , “faljen Isus” ili “pomaze Bog”?! Zar su te isprazne
rijeci dovoljan razlog da potece makar jedna djecija suza? U cemu se sastoji
razlika izmedju “dezele”,”domovine”,”tatkovine” ili pak “otadzbine”? Ne vidim
je! Ni jedna nije ni bolja, ni gora od one druge, a sve zajedno ne vrijede
pisljiva boba u odnosu na Jugoslaviju - san i ideju tolikih znamenitih
intelektualaca, pocev od ilirizma pa naovamo. Pitanja
je,naravno, milion i uglavnom su bez odgovora. Za sada. Valjda ce neko,
nekada znati odgovoriti. A do tada i do naseg susreta, druzicemo se putem
papira, jer ,nazalost, daleko sam od kompjutera i Interneta, jer nemam para
za taj “luksuz”. . Dugo sam se nakanjivao na
odgovor i onda sam u jednom dahu napisao dvije stranice. Datum,14.3.1999. Nikada
nisam mogao pretpostaviti da politika moze uticati u tolikoj mjeri na moj
zivot. Zato
sam sada u dijaspori. No, nisam mogao pretpostaviti da ce zbog politike biti zaustavljena redovna posta. A desilo se tako.
Milosevic je jos bio na vlasti. Zakuhao je ponovo na Kosovu. NATO bombarduje
vojne ciljeve u Srbiji, a moje pismo prijatelju vraca se nakon tri mjeseca
nazad u Kanadu, neotvoreno, sa cudnim pecatom: “Postal service to this country
is temporarily suspended - return to sender”. Drzao sam ga zatvorenim sve do
ovog septembra, dok me iz “Nasih novina” nisu zamolili da napisem nesto za
godisnjicu Sekijevog odlaska. Citam samog sebe: “Dragi Sele, Hvatam zalet za pisanje vec
mjesecima. Oprosti sto nisam stigao odgovoriti ranije. Jednostavno, pune su mi
ruke obaveza, te ne stigoh. Nadam se da si dobro, da te zdravlje sluzi. To
bi trebalo biti najvaznije. U vremenima u kojima ludost ne prestaje, jedina
vrijednost koju bismo trebali sacuvati (ako mozemo) jest zdravlje…Cuvaj se!” Dobri moj drugar nije se uspio
sacuvati. Potrosio se u svojim brigama i problemima, u ratu, u stresu, u
svemu… U ponoc, 23. oktobra 2000.
stigao je e-mail: “Od petka uvece, pet minuta pre osam osati po zavicajnom vremenu,
nema vise Sekija. Neka mu je pokoj cestitoj dusi. Peco Vajdic” Suze su zamaglile kratku poruku.
Ne zelim da se pomirim sa sadrzajem, a ne mogu je procitati ponovo…
*** Na Internetu je nedavno kolala
glasina - umro Markes!Objavljeno je njegovo Oprostajno pismo.Veliki
kolumbijski pisac i Nobelovac,Gabrijel Garcija Markes, koji je najveci dio
svog zivota proveo u izgnanstvu, srecom, jos uvijek je ziv i pise memoare. U
vjerodostojnost pisma sumnjam, ali zbog ljepote stiha zelim da vjerujem da su
njegovi: “…Kada bi mi Bog poklonio
komadic zivota, oblacio bih se
jednostavno, izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne
samo tijelo, vec i dusu… Zalivao bih ruze suzama,
da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastveni
poljubac njihovih latica. Boze moj, kad bih imao
jedan komadic zivota ne bih pustio da prodje
niti jedan jedini dan,
a da ne kazem
ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku zenu
i svakog muskarca da su mi najblizi i zivio bih zaljubljen u
ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko
grijese kada misle da prestaju
da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su
ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Djeci bih darovao krila,
ali bih im prepustio da sama nauce da lete. Stare bih poucavao da
smrt ne dolazi sa staroscu, vec sa zaboravom…” Nakon svega, bivam sebi jasniji
sto se tri godine opirem da napisem ove retke, ali sam umiren Markesovom
mudroscu. Moj kolega i prijatelj, Dobrivoje Seslija, nije u zaboravu. Jos se
u mislima dopisujemo i porucujemo da cemo se kad-tad ponovo sresti. Napisao
Mirko Jelec |
|
Nase novine 2005 // www.tipura.com |
