Dragan i Amela Bosnjak - Ankoridz, Aljaska

 

 

DOBOJLIJE  NA  VRHU  GLOBUSA




                     Gore, na vrhu globusa, plava boja mora pobijelila je od vjecitog snijega i leda. Aljaska, zemlja polarnih medvjeda, glecera, visokih ledenih planina. Brrrrr. Tamo mora da je stvarno grozna zima.

                     - Ma nije toliko hladno koliko svijet misli - razuvjerava predrasude nasa Dobojka Amela Bosnjak (31). -Ja i moj suprug Dragan (33) zivimo u Ankoridzu (Anchorage)  i mogu vam reci da su zimi temperature podnosljive. Zime su suve, nema vjetra, pa se i na velikim minusima radi normalno. Nekad, mozda sedmicu-dvije, zahladi, pa bude i do minus 40 stepeni Celzijusa, ali najcesce zimska temperatura se krece od minus deset do minus 20 stepeni. Gotovo isto kao i kod nas u Bosni. Istina, na Aljasci zima traje duze. Snijeg padne polovinom oktobra i ne topi se do aprila.

 

                      - Vrijeme i klima  su najcesva pogresna predstava o Aljasci - ukljucuje se u razgovor Dragan. -Mi prakticno imamo dva godisnja doba: zimu i ljeto. Proljec i jesen traju kratko, desetak dana. Prelaz iz sezone u sezonu je brz i nagao. Godisnje ovu zemlju posjeti preko milion turista i velika vecina otkrije da je vrijeme mnogo bolje nego su ocekivali! Aljaska zapravo ima pet-sest veoma razlicitih klimatskih podrucja, a najdrastisnije razlike su izmedju toplijeg juga, gdje zivi vecina populacije, i polarnog sjevera. Ankoridz je najveci grad, otprilike velicine naseg Sarajeva. Skoro pola stanovnika ove drzave zivi u njemu. Aljaska, naime, ima 635.000 stanovnika i, kako kazu, mnogo vise medvjeda, svih mogucih vrsta! - smije se Dragan.

                       - Ljudi misle da se na Aljasci zivi iskljucivo u eskimskim igluima, a iznenade se kad otkriju normalan zivot, asfaltne puteve, skole, pozoriste, univerzitet - nastavlja Amela. -Ovdje je, istina, skuplje nego u Americi, ali su zato zarade vece!

 

                      Red je da postavimo i pitanje koje, pretpostavljamo, nasim citaocima budi znatizelju: otkuda Dobojlije da doguraju do Aljaske?

                     -Rat nas je otjerao iz Doboja - prica Dragan.-Prvo smo bili kod tetke u Beogradu, a nakon par mjeseci otisli smo u Split kod moje sestre Dusanke. Tu smo nakon godinu i po dobili papire za useljenje u Ameriku. Nismo mogli birati, bilo nam je odredjeno da letimo za Aljasku, a i sami smo bili radoznali da upoznamo novi svijet. Tako smo 1994. stigli u Ankoridz. Danas ovdje ima oko dvadesetak porodica iz Bosne, najvise Zenicana.

                     -Nismo se pokajali - nastavlja Amela, nekadasnji student Vise tekstilne skole, danas zaposlena u jednoj trgovini hrane. -Aljaska je sigurno medju najljepsim zemljama svijeta. Stvarno je tesko opisati ljepotu prirode oko nas, pastelno zive boje ljeta, cisto, prozracno zimsko nebo sa kristalno-snjeznim planinama.

                     -Od 20 najvi{ih planinskih vrhova u Americi, 17 ih je na Aljasci - otkriva Dragan detalje turisticke razglednice sjevera planete. -Aljaska ima 3.000 rijeka ( Jukon je najduza i najveca), te tri miliona jezera! Milina jedna za ljetno kupanje i pecanje pastrmke. Aljaska je poznata kao svjetski rekorder u izlovu salmona, ili lososa kako smo mi tu ribu zvali. Giganstki “king salmon” u ovim nezagadjenim rijekama moze dostici tezinu i do 50 kilograma. Ja sam kupio camac i redovno idem u ribolov. Moj rekord je 34 paunda, tj 17 kilograma. Jedva sam ga izvukao . Rostiljali smo cijeli dan sa prijateljima!

 

 

 

Dobojlije na sjeveru planete: Dzosua i Visnja, Amela i Dragan Bosnjak

 

 

 

                    Nikad kraja cudesima. U svim svojim neobicnostima, Aljaska ima jos jednu, ovaj put sa sportskog polja. Njihov oficijelno nacionalni sport broj jedan nisu fudbal i kosarka, vec - utrke psecih zaprega! Najcuvenija je staza od Ankoridza do Nome, 1.049 milja. Po pravilu, ucestvuje oko 60 psecih zaprega, otpornih na zimu i izdrzljivih za tu nemogucu duzinu od 1676 kilometara. Samo polovina ih stigne do cilja. Dosadasnji rekord je - devet dana!

 

 

 

Aljaska - raj za ribare; nasi zemljaci  na pecanju

   

 

                 Aljaska je oduvijek bila meta avanturista i namjernika neukrotivog duha. U analima svjetske istorije za ovo veliko snjezno prostranstvo vezan je najneobicniji i najkontroverzniji kupo-prodajni ugovor. Nekada davno, jako davno, prije pet-deset hiljada godina, azijsko i americko kopno bilo je povezano. Zemljane mase su se potom razdvojile, a vodeni prolaz izmedju dva kontinenta dobio je kasnije ime po ruskom moreplovcu Beringu, koga je car Petar Veliki poslao da istrazi Daleki Istok. Tek u svojoj drugoj ekspediciji, 1741. brodovi su otkrili Aljasku i vratili se nazad, krcati krznom i kozom koju su trampili sa domorocima. Aleut Indijanci su novootkrivene predjele zvali “Alyeska” - “Velika zemlja” i to ime joj je ostalo zauvijek. Rusi su na “velikoj zemlji” zasnovali svoja naselja, podigli crkve i imali punu kontrolu trgovine i teritorije.Medjutim…

                 U martu 1867. Amerika je kupila od Rusije kompletnu Aljasku za 7,2 miliona dolara, ili za dva centa po akri ( ili po nasim arsinima cetiri centa po hektaru!). Taj “trgovacki posao” izdejstvovao je americki drzavni sekretar William Seward (Suard). Dan potpisivanja ugovora danas se obiljezava kao drzavni praznik Aljaske. U ono vrijeme mnogi Amerikanci su mislili kako je to besmisleno bacanje novca, pa su novokupljenu zemlju zvali “Suardova glupost”. Danas vjerovatno vecina Rusa misli kako je  prodaja Aljaske najveca glupost koju je ikada pocinio ruski car Aleksandar II, poznat po reformama i kamari djece koju je imao sa svojim sluskinjama. Kako bi tek danas izgledala geo-politicka karta svijeta da Rusija ima svoju teritoriju na americkom kontinentu?

                  Aljaska je, medjutim, u prohodu vremena bila gotovo zaboravljena, sve dok u njenim bistrim rijekama nije otkriveno zlato i dok nije buknula “zlatna groznica”. Kad su je avanturisti ponovo prepustili sudbini, drugi svjetski rat je pokazao Amerikancima kako je to va`na strateska tacka u borbi protiv Japanaca. Kazu da i danas najmanje deset posto populacije cini vojska. Najvese cudo desilo se, medjutim, 1968-me kada su na arktickoj obali otkrivena ogromna nalazista nafte. Potom je izgradjen  naftovod od sjevera do juga, od Prudhoe Bay-a do Valdeza. Poteklo je tecno crno zlato! Razlog vise da Rusi proklinju glupost svog lakomog cara.

                  No, iz dubina istorije izronimo opet u susret nasim zemljacima.

 

 

 

 

Senada Habibovic na privremenom radu cuvanja unuka - zajednicki snimak iz jula prosle
godine

 

                 -Nama je ovdje lijepo - vele Bosnjaci. -Kupili smo kucu, radimo i uzivamo. Imamo dvoje djece, kcerku Visnju(13) i sina koji ima osam godina i koji se zove Dzosua (Joshua) i koji izvrsno igra hokej. Zanimljivo, sin, iako je rodjeni Amerikanac, bolje prica nas jezik od sestre, koja je, istina, imala samo godinu i po kada je napustila Bosnu. Moji roditelji Senada i Nusret Habibovic, koji zive u Doboju, dolazili su nam dva puta. Mama radi kao frizerka u salonu “Visnja” kod Teniskog igralista, a tata je elektricar u dobojskoj pekari, a poznatiji je kao Nuco ili Struja. I Draganova majka Mitra nam je, takodje, bila u gostima i cuvala je unuka preko ljeta, pa je to valjda razlog sto mjezimce lijepo prica - kazuje Amela sa majcinskim ponosom.

                 - Bio bih presretan da mogu pokazati sve ove ljepote svom ocu, Iliji Bosnjaku iz Bukovca, nekadasnjem serviseru “Gorenja” u Doboju. Nazalost, tata je imao srcani udar i umro je 1995. Sjecanja i uspomene zive i vezuju nas sa nasim najdrazim i sa nasim gradom. Stanovali smo u Ulici JNA broj 19, u zgradi u kojoj su bili Aljin i Omicin kafic. Komsija nam je bio dobojski vajar Drago Handanovic. Bila su to stvarno lijepa vremena. Ja sam, inace, u dobojskom srednjoskolskom centru zavrsio elektro-skolu ( razrednik Drago Azinovic) To mi je i danas struka. Na Aljasci radim kao elektricar.

 

 

 

Buduca hokejaska nada - Dzosua Bosnjak

 

                  -Znate, ovdje je stvarno prelijepo. Nigdje na zemaljskoj kugli nema ovakve divljine i ovakve ljepote, ali nas u mislima srce ponekad povuce ka Doboju. Nismo bili u Bosni punih 11 godina! Spremamo se na dugacki put ovog ljeta Ostacemo dva mjeseca…

 

                   Rijeke turista doplovljavaju na najvecim svjetskim luksuznim brodovima do 49-te americke drzave. Ankoridz, koji  lezi u prelijepom zalivu, zbog njegovog plitkog, muljevitog dna i desetak metara visoke plime i oseke, nije podesan i pristupacan za velike ladje. “Kruzeri” i bogata americka gospoda doplovljavaju u juznije luke. U Ankoridzu najcesci gosti su Evropljani. Dolaze na Aljasku u lov i ribolov, kajaking i kanuing, planinarenje, ili samo ga gledaju, da se cude i dive snazi i ljepoti prirode. Medju tim cudesima je i misteriozna polarna svjetlost Aurora Borealis, ali i neobicnost koju pricinjava “midnight sun” - “ponocno sunce”, prirodni fenomen koji su nasi “strucnjaci” preveli u “polarna noc.”

                 - Tokom ljeta sunce zalazi iza pola noci, a izlazi u cetiri ujutro! Mraka gotovo da i nema. U “nocnoj” voznji niko ne pali svjetla na automobilima, jer je citav horizont preko cijele noci obasjan . Zimi je obnuto - kazuje Dragan. - Mrak je kad ujutro u sedam idem na posao, a mrak je i kad se u tri popodne vracam kuci.

                 Na sjeveru Aljaske, polarna noc je beskrajno duga. U turistickim vodicima stoji i ovaj podatak:  U mjestu Barrow, tokom ljeta sunce ne zalazi puna 84 dana. A zimi u tom malom mjestascu sa svega 4.000 dusa, dnevne svjetlosti nema puna 64 dana! Dva mjeseca mraka.

 

 

 

 

Vecernja zimska idila u Ankoridzu 

 

 

                                                     

                  Nasi Bosnjaci su juznije i polarna noc nije tako drasticno duga, ali za sve one koji dodju prvi put, duzina dnevne svjetlosti predstavlja iznenadjenje. Taj prirodni fenomen, prouzrokovao je jedno drugo cudo. Ljeti zbog duzine dana  i svjetlosti koja traje 20 sati, biljke imaju producenu vegetaciju pa mogu imati gigantsku velicinu. Farmeri uzgajaju kupus koji moze dostizi tezinu od 45 do 50 kilograma. Svakog avgusta, na drzavnom sajmu poljoprivrede u Ankoridzu, budu proglaseni rekorderi dzinovskog bilja. Elem, glavica kupusa bila bi dovoljna za ukiseliti citavo bure! Zamislite samo koliko bi bilo sarme kada bi kupus sa Aljaske stigao do Bosne!

                              

 

Napisao Mirko Jelec

 


Nase novine 2005 // www.tipura.com