Na pragu podviga Emira i Kere Pličanić

 

                                          BICIKLOM PREKO AMERIKE

 



 

                 -Držiš li me, Muhamede? - dječak u strahu pita svog za dvije glave višeg druga.

                 -Držim,držim! Samo okreći pedale i gledaj naprijed! - savjetuje mudro, trčeći i držeci bicikl za stražnji dio. Muhamed je stanovao na Usori, u kućici pored Liješnja, kod Signala. Dobru dušu naslijedili smo u prvom razredu od neke prethodne generacije. Nije naučio tablicu množenja, ali je znao kao "biciklistički instruktor" kad "nauku" treba prepustiti sudbini. "Držiš li me" završilo je u prašini, poderanog koljena, sa Muhamedom koji je prestao trčati za biciklom još na početku ove uspomene. Vožnja biciklom "ispod rore", pa onda zaprave, bila je potvrda odrastanja, otvorena vrata u svijet, u novo, u avanturu do Bosne i Starog mosta, izlet u Bare, do Spreče, kupanje na Usori.

 

                 Za ovu priču bilo bi bitno, ali stvarno ne znamo ko je trčao za biciklom Emira Pličanića. Taj sigurno ni u snu nije mogao slutiti kako će jednog dana njegov učenik pedalama pregaziti Ameriku, od obale do obale. Dječak je dorastao tom podvigu kakvog do sad nije učinio niko iz zemlje njegovog porijekla. Tačno u devet ujutro, 17. oktobra 2011. godine, u američkom gradu San Diego, počeće "american dream" Emira i Kere Pličanić, avantura nad avanturama, biciklistički maraton dug 3100 milja, od Pacifika do Atlantika, od Kalifornije, preko Arizone, Nju Meksika, Teksasa, Alabame, Luizijane do Floride i konačnog odredišta, St. Augustina na obali Atlantika.

                 -Ja i moja supruga Kera (Khara) krećemo na ovu tri mjeseca dugu turneju sami, bez pratnje, sa dva bicikla, dosta rezervnih guma, šatorom i vrećama za spavanje, mobilnim telefonom i malom kamerom, hranom i vodom, ukupno po sedam kilograma tereta. Čeka nas  pet hiljada  kilometara uspona, brda i planina, pustinje, tokova velikih rijeka Rio Grande, El Paso i Missisipi, prerije, teksaške nepregledne ravnice, močvara Floride, sunca, kiše i vjetra...

                Prije no što uzjašemo na specijalni bicikl marke "Surly Long Haul Trucker" i krenemo u ovaj "cross country" maraton odvažnosti i izdržljivosti, u kojoj mladi bračni par svaki dan treba preći stotinjak kilometara, pisac nas tjera na kratki "flash back" u zavičaj, u kome ova priča ima svoj pravi  početak. Mehmedalija i Lejla Pličanić imaju dvoje djece, dva sina, Adisa i Emira. Obojica su završila osnovnu u "Narodnim herojima", a rat ih je dočekao u srednjoj skoli. Ovi naši Pličanići, dobri ljudi već na prvi pogled, vjerovali su da u njihovoj zemlji rata nikad neće biti, pa kad im je pokucao na vrata još uvijek su živjeli u nadi da će ludilo brzo prestati i nisu htjeli nikud od svoje kuće. Nakon godinu i tri mjeseca pucnjave, racija, kućnog pritvora i raznih maltretiranja njihov Doboj više nije bio nalik sebi, u julu 1993. morali su dalje. Poslije velikih peripetija i nemilih scena na granici, prihvatili su ih na mjesec dana prijatelji u Vršcu na njihovom proputovanju za Njemačku. U Hajldeshajmu (Heildesheim, Niedersachsen)  djeca su završila srednje škole, dobili zaposlenje i nadu u nastavak studija. Čekala ih je, medjutim, nova trauma preseljavanja. U februaru 1999. Pličanići su stigli do Amerike.

 

Sretni Pličanići iz Nebraske sa snahama Amerikankama i unukom Harisom

 

Danas žive sretno u Linkolnu, država Nebraska, u centralnom dijelu zemlje. Braća su kupili kuće u istom naselju. Adis je jedno vrijeme bio DJ na lokalnoj radio-stanici, gdje je jednom sedmično vodio "Bosanski radio", jednosatnu emisiju na našem jeziku. Medjutim, otkako se oženio i sa suprugom Laurom dobio sina Harisa, okrenuo se svom biznisu. Emir je, po dolasku na ovaj kontinent, radio kao prevodilac i socijalni radnik u organizaciji "F.I.R.S.T. Project" (For Immigrants and Refugees Survivors of Torture) i studirao za web-programera. Danas se veoma uspješno bavi web-dizajnom i zaposlen je  kao umjetnički direktor za interaktivne projekte u "Nelnetu", najvećoj kompaniji u SAD koja opslužuje studentske kredite.

                 -Doboja se još dobro sjećam - kaže. - Ja i Kera bili smo u Bosni 2005. godine. Kera je Amerikanka, a njena majka je porijeklom sa Kube. Njoj se Doboj jako svidio, a pogotovo se oduševila našom familijom. Sticajem okolnosti, te godine većina mojih Pličanića koji su rasuti po Švedskoj, Njemačkoj i Engleskoj bili su u Doboju, pa smo na njenu i moju radost dosta vremena proveli sa rodjacima.

Emir i Kera ispred "bosanskih piramida"

                 -Emire, kako se rodila ta vaša biciklistička ideja?

                 -Ova biciklistička ideja nam je nadošla poslije čitanja par auto-biografija, čiji autori su vozili bicikl uzduž i poprijeko Sjedinjenih Američkih Država. Pomenuću vam te knjige u izvornom originalu: Bart Yasso “My Life on the Run”, Donald Miller “A Million Miles In a Thousand Years”, Chris Guillebeau “The Art of Non-Conformity”. Interesantno je da ova  tri pisca  pišu o tri apsolutno različite stvari, ali su isti u jednom - svi su pronašli inspiraciju vozeći  bicikl preko USA. U to vrijeme, prije godinu i po, Kera i ja smo se počeli baviti maratonskim trčanjem. Kera je trčala pola maratona (21.1 km)  u Linkolnu, Nebraska, a onda smo zajedno trčali pola maratona u glavnom gradu Ajove, De Mojn (Des Moines, Iowa).

Maratonci - ništa im nije teško

Imali smo prilično dobro vrijeme za početnike. Ja sam pretrčao 21.1 km za jedan sat i  53 minute a Kerino vrijeme je bilo dva  sata i 5 minuta. Onda smo počeli pričati o bicikliranju i kako bi bilo interesantno i zabavno vozit bicikl od Pacifika do Atlantika. Nekako, kad se počnes bavit ovim “maratonskim” sportovima, jedna stvar ide za drugom i onda ništa ne zvuči teško.

                 -Nije baš uobičajeno biciklom preći preko Amerike. Vaša fenomenalna turneja, pored znojenja, ima još jednu specifičnu komponentu?

                 -Otprilike prije godinu dana mi smo odlučili da vozimo bicikl preko USA.  Igrom slučaja u toj godini Kera je dobila ponudu od jedne izdavačke kuće da napiše knjigu o fotografiji i fotografisanju, jer je ona prilično poznat portret-fotograf. Na primjer, najveća konferencija portretskih fotografa u svijetu održava se svake godine u Las Vegasu. Kera je već dvije godine zaredom jedan od predavača na tom eminentnom skupu najboljih svjetskih fotografa i pozvana je da predaje ponovo u 2012. godini. Ona je takodje održala časove i na jednoj od najvećih evropskih konferencija u Londonu, u Engleskoj, gdje su takodje izrazili spremnost da je ponovo vide i naredne godine. Naravno, objeručke je prihvatila ponudu izdavača i prionula na posao. Napokon, u avgustu ove godine objavljena je njena knjiga "Your camera loves you - learn to love it back",  koja je pobudila prilično veliko interesovanje (može se naručiti preko "Amazona"). Uzimajući u obzir njeno znanje i novoobjavljenu knjigu, mi smo odlučili da dodamo tu obrazovnu  komponentu našoj turneji.

Podesili smo naš biciklistički maraton tako da  stanemo u osam gradova: 17. oktobra u San Diegu, 27. oktobra u Feniksu, 7. novembra u Las Krosesu, 22. novembra u Ostinu, 5. decembra u Nju Orleansu, 8. decembra u Mobilu, 14. decembra u Telehasiju i 19. decembra u Geinzvilu (San Diego CA, Phoenix AZ, Las Cruces NM, Austin TX, New Orleans LA, Mobile AL, Tallahassee FL , Gainsville FL). Održaćemo po dva časa. Jedan će biti namijenjen hobi-fotografima koji žele naučiti kako optimalno da koriste kameru, dok će drugi čas biti posvećen profesionalnim fotografima, sa korisnim uputama kako unaprijediti  zanat i struku. Oba časa će biti besplatna, jer mi stvarno volimo ovo što radimo i hoćemo da podijelimo to znanje sa svima koji žele da nauče nešto novo o fotografiji. Ako naši zemljaci planiraju prisustvovati tim predavanja, trebaju se registrirati na našoj web stranici  www.theUNtour.com gdje mogu pronaći detaljne upute i dobiti sve potrebne odgovore. Registracija je, ponavljam, besplatna.

                 -Moramo sad zamoliti Keru, kao autora knjige i nosioca ovog promotivnog koncepta, uključenog u biciklizam od 3.100 milja, da nam kaže nešto više o pripremama za ovu tromjesečnu biciklističku odiseju.

                 -Mnogi naši poznanici misle da je ovo totalno otkačeno i ludo. Are you nuts? - pitaju, a mi im jedino možemo odgovoriti  da nas je moja strast za predavanjem o fotografiji, te Emirova i moja obostrano velika ljubav prema putovanjima i zdravom načinu života inspirisala za ovakav "show on the road" . Nakon što smo pročitali knjige koje je Emir pomenuo, bili smo još više podstaknuti za ovaj put preko Amerike. Fizički i i kondiciono pripremali smo se u Linkolnu, kombinirajući trčanje, bicikl i kardio-vježbe, ali tek će prava kondiciona priprema biti u prvoj etapi našeg puta od San Diega do Feniksa u Arizoni. Uspon je drastičan, 3800 stopa (1.158 m). Trebaćemo se dobro oznojiti. U toj prvoj etapi, u prvih sedam dana, planiramo voziti dnevno 50 milja (80 km), da bismo kasnije od Feniksa do Las Krusasa povećali na 60-65 milja (96-104km), a onda kroz Teksas pa do kraja etape moramo svaki dan voziti 75 milja (120km) da bismo održali naš plan putovanja od 66 dana.

                 -Kera, vi ste nazvali ovaj vaš biciklističko-obrazovni maraton: UN-tour. Na prvi pogled ime asocira na Ujedinjene Nacije, ali čini se da iza svega toga stojite samo vas dvoje?

                 -Da, mnogi nas pitaju zašto smo ovo naše izazovno putovanje nazvali baš tako. A odgovor je jednostavan: zato što je (UN)conventional, (UN)expected, (UN)believably awesome! Zato se zove (UN)tour!

                 -Emire, neće biti nimalo lako voziti bicikl svaki dan stotinu kilometara?

                 -Mi znamo da ova turneja neće biti lagana tako da će nam svaka podrška dobro doći, pogotovo podrška od naših dragih Dobojlija koje žele da nam ostave poruku na našoj stranici theuntour.com ili na facebook.com/theuntour.  Bilo bi nam takodje drago da nekoga od naših sretnemo na ovom dugom putu. Na našoj stranici mi imamo detaljan plan gdje i kad stižemo, pa ako želite da nas vidite u akciji ili na predavanju o fotografiji, bićete nam najdraži gosti.

                - Htio sam još samo da dodam, da zaokružim ovu priču o mom djetinjstvu u Doboju i životu u Americi, kako stvarno ne znam ko me naučio voziti bicikl. Adis je bio stariji i, naravno, on se prije uhvatio guvernala, ali pamtim dobro da sam vozio didin veliki crni bicikl. Nisam mogao sjediti na cicu, ali sam ga vozio i - gledao naprijed...

 

                 "Držiš li me, Muhamede?" - ponekad još uvijek usnijem dječaka "ispod rore". Snovi listaju sjećanja i godine kao stare novine, hotimice i nasumice, ponekad otkrivaju zaboravljene tajne. Kad je mališan naučio zaprave sjesti na do kraja spušteno sjedalo očevog bicikla "Partizan"  Subotica, jednom je sam krenuo u avanturu, od Doboja do Tešnja. Napio se vode na Kiseljaku, koju će kasnije u nekom američkom gradu u Virdžiniji, na čudnom takmičenju, proglasiti najboljom "mineralnom" na svijetu. Bio je to put od 30 kilometara. Kraći od izazova, ali duži od zaborava.

 

 

 

                                                   MIRKO JELEČ
                                     E-mail: mirko.jelec@gmail.com
                                  www.tipura.com // Naše novine 2011.

                                                                                                      

 

 

 

Galerija slika, prilozi i linkovi za put preko Amerike:

 

www.theuntour.com

www.facebook.com/theuntour

http://www.amazon.com/Your-Camera-Loves-You-Learn/dp/032178410