BICIKLOM
PREKO AMERIKE |
-Držiš li me, Muhamede? - dječak u strahu pita svog za dvije glave višeg druga. -Držim,držim!
Samo okreći pedale i gledaj naprijed! - savjetuje
mudro, trčeći i držeci bicikl za stražnji dio. Muhamed je stanovao na Usori, u kućici pored
Liješnja, kod Signala. Dobru dušu naslijedili smo u prvom razredu od neke prethodne generacije. Nije naučio tablicu
množenja, ali je znao kao "biciklistički instruktor" kad
"nauku" treba prepustiti sudbini. "Držiš li me"
završilo je u prašini, poderanog koljena, sa Muhamedom koji je prestao
trčati za biciklom još na početku ove uspomene. Vožnja biciklom
"ispod rore", pa onda zaprave, bila je potvrda odrastanja, otvorena
vrata u svijet, u novo, u avanturu do Bosne i Starog mosta, izlet u Bare, do
Spreče, kupanje na Usori. Za ovu priču bilo bi
bitno, ali stvarno ne znamo ko je trčao za biciklom Emira
Pličanića. Taj sigurno ni u snu nije mogao slutiti kako će
jednog dana njegov učenik pedalama pregaziti Ameriku, od obale do obale.
Dječak je dorastao tom podvigu kakvog do sad nije učinio niko iz
zemlje njegovog porijekla. Tačno u devet
ujutro, 17. oktobra 2011. godine, u američkom
gradu San Diego, počeće "american dream" Emira i Kere
Pličanić, avantura nad avanturama, biciklistički maraton dug
3100 milja, od Pacifika do Atlantika, od Kalifornije, preko Arizone, Nju
Meksika, Teksasa, Alabame, Luizijane do Floride i konačnog odredišta,
St. Augustina na obali Atlantika. -Ja i moja supruga Kera
(Khara) krećemo na ovu tri mjeseca dugu turneju sami, bez pratnje, sa
dva bicikla, dosta rezervnih guma, šatorom i vrećama za spavanje,
mobilnim telefonom i malom kamerom, hranom i vodom, ukupno po sedam kilograma
tereta. Čeka nas
pet hiljada kilometara
uspona, brda i planina, pustinje, tokova velikih rijeka Rio Grande, El Paso i
Missisipi, prerije, teksaške nepregledne ravnice, močvara Floride,
sunca, kiše i vjetra... Prije no što uzjašemo na
specijalni bicikl marke "Surly Long Haul Trucker" i
krenemo u ovaj "cross country" maraton odvažnosti i izdržljivosti,
u kojoj mladi bračni par svaki dan treba preći stotinjak
kilometara, pisac nas tjera na kratki "flash back" u zavičaj,
u kome ova priča ima svoj pravi početak. Mehmedalija i
Lejla Pličanić imaju dvoje
djece, dva sina, Adisa i Emira. Obojica su završila osnovnu u
"Narodnim herojima", a rat ih je dočekao u srednjoj skoli. Ovi
naši Pličanići, dobri ljudi već na prvi pogled, vjerovali su
da u njihovoj zemlji rata nikad neće biti, pa kad im je pokucao na vrata
još uvijek su živjeli u nadi da će ludilo brzo prestati i nisu htjeli
nikud od svoje kuće. Nakon godinu i tri mjeseca
pucnjave, racija, kućnog pritvora i raznih maltretiranja njihov Doboj
više nije bio nalik sebi, u julu 1993. morali su dalje. Poslije velikih
peripetija i nemilih scena na granici, prihvatili su ih na mjesec dana
prijatelji u Vršcu na njihovom proputovanju za Njemačku. U Hajldeshajmu
(Heildesheim, Niedersachsen) djeca
su završila srednje škole, dobili zaposlenje i nadu u nastavak studija.
Čekala ih je, medjutim, nova trauma preseljavanja. U februaru 1999.
Pličanići su stigli do Amerike. Sretni Pličanići iz Nebraske sa snahama
Amerikankama i unukom Harisom Danas
žive sretno u Linkolnu, država Nebraska, u centralnom dijelu zemlje.
Braća su kupili kuće u istom naselju. Adis je jedno vrijeme bio DJ
na lokalnoj radio-stanici, gdje je jednom sedmično vodio "Bosanski
radio", jednosatnu emisiju na našem jeziku. Medjutim, otkako se oženio i sa suprugom Laurom dobio
sina Harisa, okrenuo se svom biznisu. Emir
je, po dolasku na ovaj kontinent, radio kao prevodilac i socijalni radnik u
organizaciji "F.I.R.S.T. Project" (For Immigrants and Refugees
Survivors of Torture) i studirao za web-programera. Danas se veoma uspješno
bavi web-dizajnom i zaposlen je kao umjetnički direktor za
interaktivne projekte u "Nelnetu", najvećoj kompaniji u SAD
koja opslužuje studentske kredite. -Doboja
se još dobro sjećam - kaže. - Ja i Kera bili
smo u Bosni 2005. godine. Kera
je Amerikanka, a njena majka je porijeklom sa Kube. Njoj se Doboj jako svidio, a pogotovo se oduševila
našom familijom. Sticajem okolnosti, te godine većina mojih Pličanića
koji su rasuti po Švedskoj, Njemačkoj i Engleskoj bili su u Doboju, pa
smo na njenu i moju radost dosta vremena proveli sa rodjacima. -Emire,
kako se rodila ta vaša biciklistička ideja? -Ova
biciklistička ideja nam je nadošla poslije čitanja par
auto-biografija, čiji autori su vozili bicikl uzduž i poprijeko
Sjedinjenih Američkih Država. Pomenuću vam te knjige u izvornom
originalu: Bart Yasso “My Life on the Run”, Donald Miller “A Million Miles In
a Thousand Years”, Chris Guillebeau “The Art of Non-Conformity”. Interesantno
je da ova tri
pisca pišu o tri apsolutno
različite stvari, ali su isti u jednom - svi su pronašli inspiraciju
vozeći bicikl preko USA. U to vrijeme, prije godinu i po, Kera i ja smo se
počeli baviti maratonskim trčanjem. Kera je trčala pola
maratona (21.1 km) u
Linkolnu, Nebraska, a onda smo zajedno trčali pola maratona u glavnom
gradu Ajove, De Mojn (Des Moines, Iowa). Imali smo
prilično dobro vrijeme za početnike. Ja sam pretrčao 21.1 km za jedan sat i 53 minute a Kerino vrijeme je bilo
dva sata i 5 minuta. Onda smo
počeli pričati o bicikliranju i kako bi bilo interesantno i zabavno
vozit bicikl od Pacifika do Atlantika. Nekako, kad se počnes bavit ovim
“maratonskim” sportovima, jedna stvar ide za drugom i onda ništa ne
zvuči teško. -Nije baš uobičajeno
biciklom preći preko Amerike. Vaša fenomenalna turneja, pored znojenja,
ima još jednu specifičnu komponentu? -Otprilike
prije godinu dana mi smo odlučili da vozimo bicikl preko USA. Igrom slučaja u toj godini Kera je
dobila ponudu od jedne izdavačke kuće da napiše knjigu o
fotografiji i fotografisanju, jer je ona prilično poznat portret-fotograf.
Na primjer, najveća konferencija portretskih
fotografa u svijetu održava se svake godine u Las Vegasu. Kera je već
dvije godine zaredom jedan od predavača na tom eminentnom skupu
najboljih svjetskih fotografa i pozvana je da predaje ponovo u 2012. godini.
Ona je takodje održala časove i na jednoj od najvećih evropskih
konferencija u Londonu, u Engleskoj, gdje su takodje izrazili spremnost da je
ponovo vide i naredne godine. Naravno, objeručke je prihvatila ponudu
izdavača i prionula na posao. Napokon, u avgustu ove godine objavljena
je njena knjiga "Your camera loves
you - learn to love it back", koja je pobudila prilično
veliko interesovanje (može se naručiti preko "Amazona").
Uzimajući u obzir njeno znanje i novoobjavljenu knjigu, mi smo
odlučili da dodamo tu obrazovnu komponentu našoj turneji. Podesili
smo naš biciklistički maraton tako da stanemo u osam gradova: 17. oktobra u San Diegu, 27. oktobra
u Feniksu, 7. novembra u Las Krosesu, 22. novembra u Ostinu, 5. decembra u
Nju Orleansu, 8. decembra u Mobilu, 14. decembra u Telehasiju i 19. decembra u Geinzvilu (San
Diego CA, Phoenix AZ, Las Cruces NM, Austin TX, New Orleans LA, Mobile AL,
Tallahassee FL , Gainsville FL). Održaćemo po dva časa. Jedan
će biti namijenjen hobi-fotografima koji žele naučiti kako
optimalno da koriste kameru, dok će drugi čas biti posvećen
profesionalnim fotografima, sa korisnim uputama kako unaprijediti zanat i struku. Oba časa
će biti besplatna, jer mi stvarno volimo ovo što radimo i hoćemo da
podijelimo to znanje sa svima koji žele da nauče nešto novo o
fotografiji. Ako naši zemljaci planiraju prisustvovati tim predavanja,
trebaju se registrirati na našoj web stranici www.theUNtour.com gdje mogu
pronaći detaljne upute i dobiti sve potrebne odgovore. Registracija je,
ponavljam, besplatna. -Moramo sad zamoliti Keru,
kao autora knjige i nosioca ovog promotivnog koncepta, uključenog u
biciklizam od 3.100 milja, da nam kaže nešto više o pripremama za ovu
tromjesečnu biciklističku odiseju. -Mnogi naši poznanici misle
da je ovo totalno otkačeno i ludo. Are
you nuts? - pitaju, a mi im jedino možemo
odgovoriti da nas je moja strast za
predavanjem o fotografiji, te Emirova i moja obostrano velika ljubav prema
putovanjima i zdravom načinu života inspirisala za ovakav "show on the road" . Nakon
što smo pročitali knjige koje je Emir pomenuo, bili smo još više
podstaknuti za ovaj put preko Amerike. Fizički i i kondiciono pripremali
smo se u Linkolnu, kombinirajući trčanje, bicikl i kardio-vježbe,
ali tek će prava kondiciona priprema biti u prvoj etapi našeg puta od
San Diega do Feniksa u Arizoni. Uspon je drastičan, 3800 stopa (1.158
m). Trebaćemo se dobro oznojiti. U toj prvoj etapi, u prvih sedam dana,
planiramo voziti dnevno 50 milja (80 km), da bismo kasnije od Feniksa do Las
Krusasa povećali na 60-65 milja (96-104km), a onda kroz Teksas pa do
kraja etape moramo svaki dan voziti 75 milja (120km) da bismo održali naš
plan putovanja od 66 dana. -Kera, vi ste nazvali ovaj vaš
biciklističko-obrazovni maraton: UN-tour. Na prvi pogled ime asocira na
Ujedinjene Nacije, ali čini se da iza svega toga stojite samo vas dvoje? -Da,
mnogi nas pitaju zašto smo ovo naše izazovno putovanje nazvali baš tako. A
odgovor je jednostavan: zato što je (UN)conventional, (UN)expected, (UN)believably awesome! Zato
se zove (UN)tour! -Emire, neće biti
nimalo lako voziti bicikl svaki dan stotinu kilometara? -Mi znamo da ova turneja
neće biti lagana tako da će nam svaka podrška dobro doći,
pogotovo podrška od naših dragih Dobojlija koje žele da nam ostave poruku na
našoj stranici theuntour.com ili na facebook.com/theuntour. Bilo
bi nam takodje drago da nekoga od naših sretnemo na ovom dugom putu. Na našoj
stranici mi imamo detaljan plan gdje i kad stižemo, pa ako želite da nas
vidite u akciji ili na predavanju o fotografiji, bićete nam najdraži
gosti. - Htio sam još samo da dodam,
da zaokružim ovu priču o mom djetinjstvu u Doboju i životu u Americi,
kako stvarno ne znam ko me naučio voziti bicikl. Adis je bio stariji i,
naravno, on se prije uhvatio guvernala, ali pamtim dobro da sam vozio didin
veliki crni bicikl. Nisam mogao sjediti na cicu, ali sam ga vozio i - gledao
naprijed... "Držiš
li me, Muhamede?" - ponekad još uvijek usnijem
dječaka "ispod rore". Snovi listaju sjećanja i godine kao
stare novine, hotimice i nasumice, ponekad otkrivaju zaboravljene tajne. Kad
je mališan naučio zaprave sjesti na do kraja spušteno sjedalo
očevog bicikla "Partizan" Subotica, jednom je sam krenuo u
avanturu, od Doboja do Tešnja. Napio se vode na Kiseljaku, koju će
kasnije u nekom američkom gradu u Virdžiniji, na čudnom
takmičenju, proglasiti najboljom "mineralnom" na svijetu. Bio
je to put od 30 kilometara. Kraći od izazova, ali duži od zaborava.
MIRKO JELEČ Galerija slika, prilozi i linkovi za put preko Amerike: www.theuntour.com www.facebook.com/theuntour http://www.amazon.com/Your-Camera-Loves-You-Learn/dp/032178410 |