Dobojlije u svijetu: Enisa Ristić, Švedska

T R E Š N J E

Čim smo jedan drugome pružili ruku, Allen je počeo pričati o trešnjama. "Jeste li znali, prvi plodovi su gorki?! Počne radjati u trećoj godini a od desete po stablu imam 200 paunda. Trešnja živi četrdeset-pedeset godina..." Prevalio sam dug put, 400 kilometara, do njegove plantaže na obali jezera Okanagan. Plan julske radosti je prelijep u jednostavnosti: Kelowna, prazan stan na raspolaganju, prijepodne u trešnje, popodne na kupanje! Allen Arndt je porijeklom Nijemac. Rodjen je u Kanadi, a njegov djed je doselio nakon rata. Protjeran je 1946. godine iz Poljske, iz područja koga su nekad naseljavali Nijemci. Povezuju nas prognaničke sudbine i - trešnje. Meni moja ašlama iz roditeljskog dvorišta na Usori još maše granama. Kažem Allenu kako su najsladje bile one nedohvatljive, sasvim pri vrhu, ili one koje sam jedino mogao dohvatiti sa krova kuće. Svake godine slatki izazov je plaćan sa par crijepova. Trešnju djeda Mijata ne smijem ni pomenuti. Njena gorostasna veličina ne bi stala u ovu priču, pa sam je morao ostaviti u djetinjstvu. Allen se smije, kao da zna koliki je to bio rušt ispod Griča, valjda zato opravdava "patuljke" iz svoje plantaže prozaičnim razlogom berbe: "Imam preko hiljadu stabala. Sutra stižu berači Meksikanci, ko bi to pobrao da sam ih pustio da rastu u visinu?" Rodile su, mašala! Crveni grozdovi proviruju kroz zeleno lišće, krupni slatki plodovi tope se u ustima. Sad Snježana Deljkić Švarc zna zašto kasni reportaža za "Naše novine". A trebala je početi ovako:

Enisa Ristić (nekada Zgodić) je moja školska drugarica iz osnovne i gimnazije. Slikala je u spomenarima šarene cvjetiće na čijim laticama je pisalo: "U dalekom svijetu kad nestane mene, crtam ti sliku radi uspomene!" Puno, puno godina kasnije, njeno ime pronalazim u onoj dječijoj naslućenoj daljini, medju likovnim umjetnicima Švedske. Potrošio sam velike i važne riječi (toliko vremena je prošlo), pa ushićen pred šarenom kolekcijom njene izložbe tražim spas u opisu osjećanja: slike su joj kao - trešnje! Stari drugovi iz 4D, zadnja vrata na dnu hodnika, dogovorili su se da pišu o ljubavi, prijateljstvu i slikarstvu.

-Nije lako pisati o sebi. Živim običan život, ovdje u Švedskoj, u koju smo došli 1992. godine nakon Bijelog Polja, gdje smo bili kod naše kume Vesne i njene porodice. Centar mog života je moja porodica, Lana i Ženja, moje kćerke, suprug Gojko, dva brata i moj otac Izudin, koji živi sa mnom. Sve nas spaja ljubav prema mojoj mami, koja je umrla na početku rata. Moji prijatelji su moja snaga. Vesna mi je otvorila vrata svoje porodice, na samom početku rata, obgrlila sve nas, dala nam, ne samo smještaj, nego ljubav, sigurnost, razumijevanje. Ankica, moja draga školska drugarica, prijateljica i kuma, pronašla me u Jokkmokku, malom mjestu na sjeveru Švedske, kad niko ni za koga nije znao. U smrznutom malom gradiću, na ”kraju svijeta” njen glas je zvučao kao najljepša pjesma ovog svijeta. Azra, prijateljica s kojom sam godinama dijelila svakodnevnicu u Doboju i Sarajevu, bila je moja podrška, neko s kim sam mogla dijeliti svo dobro i zlo u trenucima kad se srce nije smjelo otvarati tako lako.

Slikarski talenat u Švedskoj:

"Osjećam da sam konačno blizu onoga što najviše volim."

Moji prijatelji su moja konstanta, koja mi je dala i dalje daje sigurnost i odredjuje životni put s pozitivim gledanjem na ljude, otvorenost i toleranciju. Osjećam da sam i ja nešto dobro učinila kad sam zavrijedila takve prijatelje. Život je lijep… Zajedničke uspomene, prošlost i budućnost, dragi ljudi i čiste duše… Imala sam veliku sreću!

-U Švedskoj si stekla nove prijatelje?

-U Švedskoj smo upoznali nove ljude, stekli nova prijateljstva: Hans, Lena, Thore, Salko, Nura i još mnogo drugih. S prijateljima ni jedna briga nije nepremostiva, s prijateljima se i najveće žalosti i tuge s manje bola prebole. Imali smo sreće, samo dobri ljudi su oko nas, ili? Moji su prijatelji razumjeli mene. Ima nešto medju ljudima prepoznatljivo, tajno i blisko što veže baš njih, i samo njih.

Gojko i Enisa Ristić

-Tvoja socijalnost i druželjubivost pronašli su utočište i na poslu. Radila si i pomagala novim emigrantima koji su stizali do Skandinavije?

-Imala sam sreću raditi s ljudima iz 40-tak država u različitim projektima vezanim za ljudska prava, diskriminaciju i pluralizam. Upoznala sam somalijske žene, kurdske momke, indijske porodice itd. Osjećam to kao privilegiju mog života, jer sam upoznajući njih, upoznala na neki način i sebe, spoznala univerzalnost kao nešto konkretno i opipljivo, pronašla bliskost s dalekom Azijom, Afrikom, otkrila vlastite predrasude i načine borbe protiv njih, oplemenila dušu družeći se s ljudima iz cijelog svijeta i osjetila svijet bez granica. Skromnost, dijeljenje s drugim, razumjevanje drugačijeg, tolerancija i otvorenost su vrijednosti kojima težim.

-Pomenula si iz tog perioda jedan zanimljiv projekat?

-Napisala sam knjigu, zajedno s dvoje mojih kolega, na temu borbe protiv diskriminacije bilo koje vrste, a koja se koristi u firmama, na radnim mjestima kao metod rada. Osjećam veliku zahvalnost prema mojim roditeljima, mojoj porodici, koja je dala temelje mog pogleda na svijet i ljude. Osjećam ponos prema svojim kćerkama, koje su prepoznale i slijede iste vrijednosti. Ženja studira, završila je za psihologa, a sada nastavlja u Malmö-eu još dvije godine do zvanja profesora u gimnaziji. Voli ples i pleše aktivno, a ove godine će dodatno studirati i ples. Starija kćerka Lana, nakon završenog faksa radi u birou za zapošljavanje. Avanturista je po prirodi. I ona živi u Malmö-eu, dok smo Gojko i ja u mjestu koje se zove Ronneby. Svijet pred nama se još uvijek otvara, a zatvorenih vrata je sve manje.

Ponosna na kćerke - Ženja i Lana

-Slikarstvo je oduvijek bilo u tebi. U gimnaziji tvoji akvareli su bili izvan uobičajenog. Enisa je studirala ekonomiju u Sarajevu i slikala za svoju dušu. Nastavila je taj svoj neraskidivi odnos sa bojama po povratku u Doboj. Medjutim, tvoje stvaralaštvo, poput one trešnje iz uvoda, počelo je davati najsladje plodove u zrelom dobu, po dolasku u Švedsku?

-

Rambler

Prvo slijetanje u Jokkmokku, malom mjestu na sjeveru Švedske, daleko na Sjevernom polu, bilo je bolno i nestvarno. Nagomilale su se slike i dogadjaji. Nije bilo lako dokučiti stvarnost, osloboditi misao u svijetu nepoznatom. Zato sam i počela slikati puno intenzivnije nego u Doboju. Uvijek sam crtala. Slikanje je komunikacija, prije svega sa sobom, a onda i s ostalim.

Blue vase, olja

Slikam različitim tehnikama, različite motive. Ne razmišljam kad slikam. Boja, prsti, papir, osjećanja...i to je to. Nemam nedokučivih ambicija, nemam nepotrebnih opterećenja, sve je samo razonoda. Imala sam desetak izložbi u Švedskoj. Nove se pripremaju u novembru.

Bonds of friendship, akvarel (70x100)

-Član si mnogih likovnih udruženja i veoma lijepo si prezentirana na web-stranici švedskih umjetnika www.svenskakonstnarer.se

-Za kratko vrijeme sam imala 4000 posjetilaca na toj stranici i dobila  mnogo lijepih komentara, kako od običnih ljudi, tako i od vrsnih, poznatih slikara u Švedskoj (Margareta JB, Janne Samuelsson, Anders Wollin, itd.) Naravno da to prija, iako u osnovi imam neki čudan otpor prema izlaganju. Cijene slika su prilično visoke, što na neki način, možda i nesvjesno, govori o tome da mi se teško rastaviti od onog što sam radila, jer  su moje slike svjedočanstvo onog što sam osjećala proteklih godina. Imam stotinjak radova... Prijatelji kupuju moje slike. Poklanjam slike prijateljima. Ponekad i prećutim vlastita otkrića. Ljudi mi pišu. Mnogima se dopadaju moja platna. Nice!!! Osjećam da sam konačno blizu onoga što najviše volim, jer sam trenutno u jednoj instituciji koja se bavi oživljavanjem starog, već zaboravljenog, iz oblasti kulture. Organizujem izložbe, srećem umjetnike…raj! Sve u svemu, život u Švedskoj ide svojim tokom. Sumnje i preispitivanja su sastavni dio tog života. Ali, idemo naprijed! Ljeto nam je donijelo posjetu zavičaju, našoj Gradini i našem Doboju...

Idemo naprijed, Enisa! Julskim vrućinama je dozvoljeno da zarone u uspomene, ali trešnje zavjerenički namiguju iza zelenih grana. Život je lijep! Unatoč svih sumnji, još sladji plodovi su pred nama.

MIRKO JELEČ
E-mail: jelec@telus.net

www.tipura.com // Naše novine 2010.

***

Mala izložba slika Enise Ristić

Family (40x50cm), ulje

Boasting (50x50), akryl

Like a dream (40x50cm), akvarel

Down in the dumps (30x34cm)Olja

The White

Down in the dumps (30x34), ulje