Fahir Zecevic - Sidnej, Australija
U BOSNI
- NAJFUNKCIONALNIJI
|
|
Fahir Zecevic je imao veoma
sirok dopisnicki dijapazon. U njegovoj biljeznici ipak najcesce su bili
njegova Mjesna zajednica Kotorsko, Sahovski klub Doboj i, naravno, Privredna
banka Sarajevo. U njega se moglo pouzdati. Obecani rukopisi su uvijek bili na
vrijeme na desku. Sa njemu svojstvenom mirnocom i stalozenoscu, te
dugogodisnjim iskustvom, Fahir je bez problema mogao uploviti u profesionalne
vode. Ostao je, medjutim, do kraja spoljni saradnik u posljednjoj novinarskoj
generaciji “Glasa komuna”. Fahir
Zecevic danas zivi u Sidneju, u dalekoj Australiji. Za “Nase novine” rado je
odlucio napisati sjecanja na svoj put u posljednjoj deceniji.
Fahir Zecevic sa suprugom Izetom -Mislim da su detalji nevazni, ali ja sam se
obreo u Tesnju, nakon sto sam, kao i mnogi drugi, bio nepozeljan u Doboju.
Sta cu raditi osim ono sto najbolje znam. Mislim da je desetak dana trebalo
da sakupimo malu ekipu koja je krenula sa polusatnim radio-programom.
-Zeko, evo ti radio pa radi, a za sve sto ti treba obrati se Fahri
Hrvicu - bile su rijeci tadasnjeg urednika Radio-Tesnja i naseg velikog
prijatelja - rahmetli Smaila Terzica. Dobro izraubanu‚ Biser pisacu
masinu dobio sam iz tesanjskog Crvenog krsta. Pravio sam program, a
spikera je bilo toliko da svi nisu
mogli doci do izrazaja u istom danu, jer vrijeme od samo pola sata vrlo brzo
je iscurilo. Bilo je to vrijeme entuzijazma.
Onda sam u neko vrijeme bio glavni urednik ratnog glasila dobojske
opsine. Toga vremena cu se sjecati po mnogo cemu. Apsurdnu sitauaciju sam
dozivljavao da mi je sef Pressa redovno bio ne-novinar, tako da sam cesto
dolazio u konflikte profesionalnog karaktera s takvim licima. Trpio sam i smatrao da to mozda tako treba da bude.
Ali, imao sam zaista dobrog tehnickog urednika u Ahmetu Kavazovicu, s kojim je bilo milina raditi. Onako
kao nas Stipo Kljajic. Samo je moj „tehnicki“ bio graficki inzenjer. U
ekipi mi nigdje novinara. Moralo se svakako improvizirati, jer list je
dostizao tiraz i do 2.000 primjeraka. Ne mogu
govoriti o nekom posebnom kvalitetu, jer se on objektivno nije mogao ni
postici bez materijalne podrske, bez sredstava za rad, bez kadrovskih
rjesenja, ali u informativnoj blokadi
kao i svaka druga novina list je bio dobro citan.
Zadovoljstvo je nekad bilo i tako raditi. Sjecam se dobro jednog
detalja kad je printano 2000 primjeraka i kada sam sluzbeno bio odsutan. Sef
Pressa je htio da zabrani distribuciju lista. Nije mu
stimala istina, ili pak nije imao hrabrosti suceliti se s istinom. Ljudi su
dolazili i molili da dobiju novine, dajuci
deset maraka, iako je broj bio besplatan. U nestasici papira obavezno smo koristili drugu,
neispisanu stranu od ranijih tekstova za radio ili novine. Moj mali diktafon
sa mikro-kasetama sam koristio kad sam davao tonske priloge na radiju i to je
bilo daleko od kvaliteta. Moji Kotorani su mi iz Njemacke poslali starog
foto-papira, sa nesto kemikalija. Imao sam moju dobru „Minoltu X-700“. Ali,
nisam imao c/b foto-laboratorije. Kupio sam je od moga prijatelja iz Zagreba,
za mojih 300 maraka. Kada je nestalo kemikalija, filmove i slike sam razvijao na bolnickoj rentgen- tehnici. Za
nuzdu, bilo je dobro! Kao vrhunac neimastine bio je jedan broj odstampan na
sapirografu. Mislim da je tiraz bio - 65 komada. To je bilo zaista najteze vrijeme, ne samo
u novinarskom stvaranju, vec najteze vrijeme za opstajanje. U odnosu na ovu
tehnologiju, mi smo onda bili u vremenu Gutenbergove stamparije. Ali, sjecam
se jedne jake informacije iz toga broja, zbog koje sam bio napadan od mojih
osnivaca. Dakle, informacije i u takvom obliku su bile efektivne.
I jos nesto. Zbog jednog litra nafte ostao je jedan broj neodstampan,
u klasicnoj grafickoj tehnici - reljefnog tipa. Moj tehnicki bi prethodno
stranicu po stranicu slozio u “sifove” i tako bi se list printao. To je bilo
vrijeme kada nije struje bilo i to bi se rucno izvlacilo. Bilo je tesko, ali je islo nekako. Covjek je smatrao da
to sto radi treba da radi, pa makar s teskim naporima, improvizujuci.
Glad.
To je bilo nesto najgore. Bio sam zeljan napiti se vode kao nekada, ali
nisam imao na sta. Prazan stomak. Svi su bili gladni, ne samo ja. Zivjeli smo
srednjevjekovnim zivotom. Zizak je bio moja lampa, pred kojim sam pravio
sutrasnji radio-program ili spremao neki tekst za list. Pokusavali smo uspostaviti novinarsku organizaciju na tom
podrucju gdje sam ja bio. Ali, nismo mogli stupiti u kontakt
sa predsjednikom u Sarajevu. Bio sam akreditovan da se javljam kao dopisnik
Radija BiH, a to sam samo jednom mogao uraditi. Nisam mogao dobiti sredstvo
veze, pa sam se pismeno obratio moleci da mi se akreditacija ponisti, jer ne
mogu raditi svoj posao bez najminimalnijih uslova.
Jednoga dana sretnem rahmetli Smaila Terzica - Penjka. Pita me: “Zeko, koje ono ti filmove trosis? “ Gledam u njega.
“Idem za dva dana u Njemacku, kod mojih”, kaze. Velim ja
njemu da se on nece vratiti nazad. On uporno insistira i kazem mu - „Kodak“ 27 DIN-a. Vise Smaju nisam
vidio. Cujem da je umro aprila
2000-te. Hvala ti Smajo, prijatelju!
Dugo, predugo nisam vidio moje,
koji su bili u Minhenu. I ja odem s namjerom da se vratim. Bilo je to pri
kraju rata. Jedan zaista ruzan, krajnje neljudski dogadjaj je odlucio da sam
bio na razmedju - sta mi je prece: drzava ili porodica. Ubjedjivao sam sebe
da su mi oboje vazni. Sedam dana nisam izlazio iz stana lomeci se. Otisi ili
ostati. Ostao sam, ali u Njemackoj. Ovo me podsjetilo na posvetu koju mi je
na svojoj knjizi „Sarajevo na Kovacima“ napisao predratni novinar
„Oslobodjenja“ Nedim Rifatbegovic kad sam dosao u Njemacku: „Onima
koji su otisli uvijek ce imati sta pricati oni koji su ostali“.
„Duldung“ je bio moja sudbina. Nesto sam radio, ali su me
zavrnuli ‚moji’ za 5.000 DM. Bio sam
pravi majstor na ‘bausteli’.
Bio sam baustelac tri mjeseca. Moralo
se zivjeti i opstati. U tom komadicu zivota bilo mi je u nekim situacijama
teze nego u ratu. Prezivio sam i to. Ponekad bih na “Radio Deutsche Welle” cuo Mirka
Jeleca, pa bi mi to znalo razgaliti srce
Ponosni
Zecevici – i mladji sin zavrsio fakultet
Februar 97-me. Slijecem na sidnejski aerodrom „Mascot“. Dolazim iz
hladne njemacke zime u vrelo australsko ljeto.
-What’s
your name? Where were you born? What’s your ocuppation? - bile su prve
engleske rijeci koje sam poceo uciti, ali i proklinjati sve one koji su me
tjerali da ucim ruski jezik. Dzaba moja petica iz ruskog, volio
bih da sam imao dvojku iz engleskog. Privikavanje na novi nacin zivota u Australiji, o kojoj
sam i ja imao drugacije misljenje, pocelo je prije sest godina. Kompjuterizacija
i vrlo moderan, savremen zivot je ono sto sam odmah primijetio.
Pocinje moje skolovanje. Engleski, Bookkeeping, Accounting, Taxation...Knjigovodja, racunovodja, obracun poreza...Kako to?
Jednostavno. U novinarstvu nisam imao sta traziti. Engleski jezik ucim prvi
puta, a listovima na nasem jeziku ne mogu se pribliziti, jer ih prave ne-novinari.
Logicka veza je bila moja srednja ekonomska skola. Moj engleski nikada
nece biti perfektno dobar, ali sam zadovoljan i svaki dan sam s tim
jezikom. Zapravo, ucicu ga dok sam ziv, upoznavati njegove tajne.
Sinovi su mi postali kompjuterski strucnjaci, supruga Izeta
radi kao socijalni radnik. Zivimo 20-tak kilometara od
obale mora. Zivot nije los, ali je covjek hendikepiran u mnogo cemu. Nemilosrdna
borba je svaki dan, radi se ‘sedam dana u sedmici’. Malo se ima, koliko se
radi!
Ja sam svaki dan u kontaktu s Bosnom. Mislim da sam bolje informiran
od mnogih u zavicaju. Redovno citam tamosnju stampu na internetu, a volim cuti
i Radio Free Europe. Internet mi je sredstvo bez koga ne bih mogao.
Upoznavsi, a i primjenjujuci sva posljednja sredstva za novinare, zakljucujem
da je posrijedi strahoviti napredak i humanizacija novinarske struke. Kompjuterski
prelomi, sa ubacivanjem digitalnih fotografija, su fantasticne stvari kojima
se vrlo ozbiljno bavim. Neuporedivo je ovo vrijeme u kome se uzme jedan CD,
sa kompletno pripremljenim tekstovima i fotografijama, sve spremno za
stampariju i stampanje, sa onim vremenom mukotrpnog Stipinog preloma i
nosenjem tasne pune materijala u Banja Luku. Zbog toga
mi je zao sto nisam bio novinar u eri elektronike. A, nije bilo davno kad se
trazilo nekoga ko ce investirati oko deset hiljada maraka u kompjuter, valjda
PC, na kome bi se pravio prelom tadasnjeg „Glasa komuna“... Bio sam i u
Bosni, u Doboju i Kotorskom, krajem 2001-ve. U Kotorskom sam morao srusiti kucu koja je bila
zapaljena par mjeseci ranije. Sanjam da se vratim u Bosnu definitivno, jer
kako rece nas savremeni putopisac Vehid Gunic: -U Bosni sam
najfunkcionalniji! Pripremio Mirko Jelec
|
|
