Ferid Cehic - Svedska

 

 

PET DECENIJA U NOVINARSTVU




                  Ferid Cehic  je doajen dobojskog novinarstva. Njegovo ime vezano je uz osnutke i najvece razvojne korake informisanja u na{em kraju.

                  Studirao je u Zagrebu i ispekao zanat u zagreba~koj redakciji “Borbe”.Po povratku u rodni grad, smisao i cilj postojanja pronasao je u profesiji sa sedam kora, najljepsem i najtezem zanimanju na svijetu.U sazrijevanju dobojskog novinarstva dijelio je i dobro i zlo sa brojnim prijateljima kojih se uvijek rado sjeca i u svom autorskom prilogu pominje. Sredinom sedamdesetih kada je bio glavni i odgovorni urednik “Glasa komuna”, list je bio veoma respektabilna be-ha regionalna novina.

                  Karijeru je potom nastavio u sarajevskom “Oslobodjenju”, kao urednik dobojskog dopisnistva. Ceha je bio sinonim zeljene novinarske slobode, boemstva i odgovornosti prema redakcijskoj obavezi. Malo je kome u be-ha relacijama uspijevalo kao njemu da pomiri ta dva antipoda, privatnosti i ljepote druzenja sa svakodnevnom obavezom ispisivanja bijelog papira.Njegova redakcija bila je mjesto okupljanja ne samo novinara, vec i kulturnih poslenika i prijatelja javne rijeci.

                  Gdje se sada ova plemenita i nemirna dusa nalazi?

    

Ferid Cehic – “Boluje od novinarstva”  

 

 

                    Fraza koju sam odavno lansirao da ovdje u Svedskoj “slobodno disem, podosta pisem i nastojim da sjecanja ne izbrisem” - postala je vec asicare stvarnost. Bez pisanja ne mogu. Da njime nisam od malih nogu “pelcovan”, vjerovatno  bih, poslije svega sto dozivjeh posljednjih desetak godina, vec bio u ludnici ili pod zemljom. Kao da sam bio uzorak onome sto je napisao kako je novinarstvo divna profesija, ali ko na vrijeme iz nje pobjegne!

                   Nisam pobjegao. Naprosto, nikad nisam ni mogao, a ni zelio. Bas je suprotno: ove godine je 50 godina kako uopse  pisem. Prvi napis objavio sam 1953. godine. U profesionalne vode uplovio sam nesto kasnije. Zajedno sa Feliksom Pasicem poceo sam istog dana 1958-me posao novinara u zagrebackoj “Borbi”. Eto,od tada proteklo je ravno 45 godina. Mojim “godisnjicama” pridodao bih i pune cetiri decenije kako sam postao clan Saveza novinara eks-Jugoslavije, odnosno Udruzenja novinara Bosne i Hercegovine.

 

   

              Mnogo, zar ne, pa i kad je rijec o “novinarskom starcu”  kakav sve vise objektivno postajem, a koji, na moju veliku radost, jos ima snage da se hvata u kostac sa tom “opakom bolescu”  zvanom novinarstvo. Drzim da je to jedino moje bogatstvo koje se ne moze otudjiti.  Stvarnije je od onog stvarnog, jer se nosi u dusi i to moje blago niko mi ne moze uzeti, ni ukrasti…

               Bogatstvo je sjecati se sa radoscu svojih dragih kolega po peru i prijatelja sa kojima sam radio. Pisali smo i uredjivali razne listove i radio programe, publikacije i knjige. Zauvijek su potpisani u mom srcu Miralem Ljubovic, Salem Bravo, Rajko Skvarica, Milan Andric, Zulfo Bostandzic, Dusan Paravac, Smail Terzic,  Tiho Lesic, Muhamed Kopic, Nikola Davidovic, Feliks Pasic, Kasim Derakovic,  Zlatko Miskovic, Adil Galijasevic, Savo Petrovic, Asim Losic, Bato Stanisic, Bosko Jelic, Mirko Jelec, Mehmed Imsirovic, Ivica Trtanj, Alija i Rasim Galijasevic, Salih Begovic, Savo Zigic, Nikola Rasic, Iso Krijestarac, Rizo Biser, Ratko Karabatkovic, Dobrivoje Seslija, Osman Kikic, Mito Kresoja, Fahrudin Kapetanovic, Caslav Vasiljevic, Esad Hadzikadunic, Aleksa Blagojevic, Zdravko Neskovic, Muharem Omerovic, Slobodan Puhalo, Ibro Mulaomerovic, Jasna Dulas, Sena Spahic, Mato Bikic, Borka Miljkovic, Vaso Antic i mnogi drugi…

 

           Bio je 21. mart 1996. kada sam sletio na najvecem aerodrom sjeverne Evrope, na Arlandu kod Stokholma. Bio je to, da, da, PRVI DAN PROLJECA! Od mog dolaska u Svedsku do danas, napisao sam oko 300 razlicitih tekstova, uglavnom u listovima “Bosanska posta” (Norveska), Nase novine (Doboj), BHRijec (Geteborg), “Glas” (Stokholm), u reviji “Svijet” (Sarajevo), te “Gradini”, listu Dobojlija.

             Moram dodati da sam isto tako zaokupljenom svojom drugom ljubavlju - literaturom. Objavio sam zbirku pjesama “Crni kabare”. Uskoro treba da izadje roman “Zablude gospodina R”, a pripremam za stampu “Ora pro nobis”, reminescencije na temu kako su mi unakazili buducnost, knjiga posvecena Esadu Kresi, te zbirku poezije “Mostovi Fyrisona”. Jos jedna knjiga pjesma je vec pripremljena. Zvace se “Kroz moje prste Bosna protice”. U njoj ce biti stihovi Kasima Derakovica, Rajka Skvarice, Save Petrovica , te moje pjesme. Ideju  je dao i najvise posla oko ove knjige odradio je Savo Petrovic. No, to nije sve. Zapoceo sam  pisati roman “Treci pakao”, a paralelno radim na publikaciji “Café Mona k’o bonbona”.

 

 

 

Druzina “Café Mona” – Ferid Cehic prvi s lijeva

 

            Moja supruga Zina veli: “Da si toliko pisao u Doboju, gdje bi nam bio kraj?”

                A ja joj odgovorim: “Opet na nekom sjeveru!”

             

               Godine, ipak, cine svoje. Fleke fasovane u onih kobnih ratnih 1237 dana provedenih u rodnom Doboju, pa sest mjeseci u Zenici, kobajagi u slobodi, te dani u tudjini i najnovija razocarenja u ono sto se zbiva u domovini, napose u neke prijatelje, nacinju moj organizam i dusu moju. No, kako bilo da bilo, u tom i takvom organizmu, toj i takvoj dusi, nalazim dodatnu snagu da pored navedenog odrzavam kontakte sa mnogobrojnim prijateljima sirom svijeta. Njihovi me telefonski razgovori krijepe, njihova pisma me vracaju u zivot i daju do znanja da “treba ici  novim stazama, ali nikada, nikada, nikada zaboravljati stare prijatelje…”

 

               Danas zivim u Uppsali, koja je uz Oksford, Kembridz, Hajdelberg i Krakov, jedan od najstarijih univerzitetskih centara Evrope.  Po dolasku, prvi mi je ruku pomoci, saradnje i prijateljstva pruzio  Adolf Dahl,  profesor slavistike ovdasnjeg Univerziteta i uvazeni prevodilac. Prevodio je Krlezu, “Dervis i smrt” Mese Selimovica, “Upotrebu covjeka” Aleksandra Tisme. Taj divni Svedjanin , izmedju ostalog, angazovao me da studentima Slavistike govorim o sebi, prilikama u BiH, o bosanskoj kulturi , posebno knjizevnosti, a, eto, da ne bude odvise pretenciozno, napisao je o meni prigodne priloge na svedskom jeziku i objavio ih u svedskim casopisima zajedno sa prijevodima nekih mojih pjesama.

 

                Svakodnevnicu, inace, popunjavam sjedeci za kompjuterom, koji mi je zajedno sa printerom poklonila Komuna Uppsala. Angazovan sam i u Druzini “Café Mona”, koju smo osnovali prije dvije godine zajedno sa ovdasnjim institucijama. S posebnom radoscu isticem da nasu druzinu cine Srbi, Hrvati i Muslimani iz Bosne i Hercegovine, Srbi, Crnogorci i Albanci iz Crne Gore i da niko nikog ne pita “koji ti ono bi?” Nek’ crknu dusmani!

 

                  Naravno, moje misli najcesce su usmjerene prema jugu, tamo gdje sunce drugacije grije i gdje postoji jedna domovina koja “nije samo mjesto gdje leze na{i mrtvi. To je kutak mnogostruke zasticenosti, to je mjesto gdje si siguran, u govoru, u osjecanjima, cak i u sutnji siguran. I to je kutak gdje te ponovo prepoznaju, a to bi valjda svako htio jednog dana:  da ga prepoznaju, a to znaci i prihvate…”

 



Napisao Mirko Jelec

 



Nase novine 2005 // www.tipura.com