|
Dobojlije u
dijaspori: Gojko Ristic (Svedska) PTICE LETE NA JUG |
||
|
- Pricajuci o nostalgiji
jednom mi je jedan Sarajlija rekao: “Mi smo ovdje u Svedskoj kao presadjena
jabuka – niti se susimo, niti radjamo.” Razumio sam sta
je htio da kaze gledajuci ptice selice
u ovoj mojoj drugoj domovini. Zasto lete na jug kad ce se za par mjeseci opet
nazad u Svedsku? Zasto prelete tri hiljade kilometara? Nije to samo zbog
hrane, imaju one izobilje ovdje, ali instinkt ih vuce tamo gdje su rodjene! Razgovor ugodni, susret
radosni i slucajni: Gojka
Ristica sreo sam na Jugu, u mjestu gdje mi
iz dijaspore idemo po “hranu”, gdje svakog ljeta dolazimo da ”napunimo
baterije” za dolazecu zimu. Sreli smo se (hoce li to biti cudna slucajnost ili emotivna podudarnost) na
dobojskoj Gradini. Dosao je u Doboj da finalizira svoj projekat povezivanja
sa domovinom i da metafori o pticama
koje lete na jug doda jednu zivotniju notu. Stigao je
sa jos dvojicom Svedjana da namontiraju na Usori jednu super-masinu. Iza
rukovanja i njihovih osmijeha, zlati se slika naseg grada. - Per Nilsson. - Nice to
meet you. - Per-Erik Olsson. - Nice to meet you, too!
Svedjani Na gradini: Per Nilsson, Gojko
Ristic, Per Erik Olsson
Sunce naginje ka horizontu. Gradina blista.
Otkako su prestali da se takmice ciju ce zastavu okaciti gore, otkako
posjetioce nude na kapiji katalogom i casicom rakije i, doduse, naplacuju
ulaz, mjesto je cisto i uredno, postalo dostojno posjete ovih Svedjana, a jos
vise Dobojlija koji dolaze iz daleka da odmore dusu. Gota nostalgiju tumaci na svoj nacin. -
Ima neka snaga koja vuce ljude
u mjesto rodjenja, cak vjerujem da sredina gdje su ljudi rodjeni ima velikog
uticaja na kreiranje licnosti. Geografske strane svijeta tu nisu bitne. U
nasem izbjeglickom slucaju koordinate su se poklopile sa marsrutom
ptica-selica koje ce nastaviti put jos dalje, do Afrike. Ljudi se vracaju i u
najgora moguca mjesta, jer izbor rodjenja nije bio na njima. Kada
smo tek dosli u Svedsku, bili su nas poslali gore na vrh planete, u polarni
krug. Tamo sam sreo Sjevernjake, divne ljude, koji su se nakon rada na jugu
Svedske vratili u svoj Arktik da na minus cetrdeset provedu svoje posljednje
penzionerske dane… - Ti se
se, izgleda, vec poceo pripremati za povratak? - Nakon svega sto nam se
desilo, jedino mogu biti siguran da nikad ne treba reci nikad i da je sve
moguce. Trenutno, medjutim, jos sam u punoj snazi (bar se tako nadam - daleko
je do penzije),i u Svedskoj mogu vise potvrditi svoju kreativnost. U Doboj
sam dosao da otvorim jedan mali pogon, da u dijelu prostora bivseg
“Poljoremonta” na Usori instaliramo masinu za rezanje raznih vrsta materijala
po najsavremenijoj svjetskoj tehnologiji. Poznanstvo i ljubav iz skolskih
klupa - Gojko sa suprugom Enisom Gojko Ristic, Dobojlija sa Usore, iz Ulice Milosa
Kupresa,diplomirani ekonomista, zaposlen nekada u Privrednoj banci Sarajevo u
Doboju, u sektoru razvoja privrede, danas sa svojom suprugom Enisom, takodje ekonomistom, i sa
dvije kcerke, zivi u mjestu Ronneby.
Dobojska ljepotice u Svedskoj – Zenja
i Lana Ristic Kcerke
su odrasle i izrasle u prave ljepotice, Lana
(25) je zavrsila fakultet politologije, a mladja Zenja (20) se upravo priprema za odlazak na studij u Malme. Fah
ce joj biti internacionalni odnosi. Mama Enisa
radi kao koordinator jednog evropskog projekta, dok je Gojko trgovacki
zastupnik kompanije Water Jet Sweden za Istocnu Evropu. Posao
kojim se bavi omogucio mu je da puno putuje i da ne zaboravi svoj rodni kraj. - Ispalo je sasvim slucajno da pocnem
raditi ovaj posao. Jos dok sam ucio svedski jezik, bili smo u studijskoj
posjeti u jednoj firmi koja ima masinu sto reze vodom. Bio sam prvo zacudjen,
pa onda odusevljen tom tehnologijom i u sebi sam rekao: E bas bih volio ovo
raditi! Masinstvo nije moja struka, ali to je nova stvar o kojoj i masinci
tek uce. Sada sam u stanju odrzati prezentaciju pred desetak inzenjera i
odgovarati na svedskom ili engleskom na najstrucnija pitanja. Water jet je postao moja zanimacija. Hajde sad
da pokusamo citaocima objasniti. Ne radi se ovdje ni o kakvom cudu, premda
cudno zvuci da masina uz pomoc vode reze celik i najtvrdje materijale. Zapravo
sjece sve, i metale i nemetale. Moc erozije koja zapravo potvrdjuje moc prirode,
“prekopirana” je u tehnolosko dostignuce koje su razvili americki strucnjaci.
Proces rezanja vodom uz pomoc nekog
veoma usitnjenog abrazivnog materijala (0,2 do 0,5 mm), najcesce granitnog
pijeska odvija se na taj nacin sto visoko-hidraulicna pumpa kreira pritisak
vode do 3800 bara. Voda onda sa abrazivnom emulzijom prolazi kroz vodenu
diznu u glavi rezaca brzinom od oko 800 metara u sekundi. Takav pritisak i
takva brzina koja je gotovo dva i po puta veca od brzine zvuka, svom silinom
udara na materijal i reze ga kao sir, iako se radi recimo o celiku debljine
do 100 milimetara, ili neporoznim materijalima do 150 ili
pak do 300 milimetara sa nekim meksim
materijalima. Manuelnog rada tu uopste nema. Kompjuter preuzme crtez
iz Auto CAD-a ili originalnog Water Jet
crtaceg softvera i onda bez najmanje greske reze po zadanoj semi. Rezanje vodom tzv. hladni metod ima
svoje prednosti u poredjenju sa termalnim, laserskim ili plazma rezacima, jer
ostavlja apsolutno cist rez, bez mehanickih ostecenja i deformacija. S druge
strane, neki specijalni materijali, poput titanijuma, nerdjajuceg celika,
bakra i aluminijuma takodje se lakse rezu ovim procesom nego laserom, dok
drvo, plastika, guma i kamen se jedino i mogu sjeci ovom metodom. I u ovom
slucaju ivice reza su izuzetno dobrog kvaliteta i ne zahtijevaju dodatnu
obradu. Mlaz vode “water jet” je tanak poput vlasi kose, pa je prilikom
rezanja gubitak materijala neznatan u poredjenju sa konvencionalnim
procesima.Znamo, bice onih koji bi voljeli znati jos vise o ovoj tehnologiji,
pa neka izvole, pogotovo ako su musterije, poslati e-mail nasem Gojku
Svedjaninu na adresu: gojko.ristic@waterjet.se
- Neka prica sta ko hoce,
imali smo mi izuzetno dobar obrazovni
sistem sto se kroz milion nasih iseljenika pokazao i dokazao na svim meridijanima svijeta. Niko
od nas nesrecnika nije izasao sa parama, jedino sto smo imali bilo je znanje
koje nam niko nije mogao na granici oduzeti. To sto smo
silom prilika morali otici dalo nam je priliku da se testiramo sta mozemo
uraditi. - Kao diplomiranom ekonomisti
obrada trzista i prodaja je sastavni dio tvoje struke? - I jest i nije. I u Svedskoj
ovim poslom se bave ljudi bez fakulteta, ali to rade na svom maternjem, a ja
moram koristiti tri: engleski, svedski i nas jezik. Svedjanima ugovore pravi
neko drugi, a moje poslove ja finaliziram sam. Ono sto smo mi ucili i ono sto
smo radili i znali, je kudikamo kvalitativnije i daje nam preimucstvo. Inace,
kancelarija mi je u kuci, a povremeno odem i do firme da me “ne zaborave”. - Kada si poceo raditi za
Water Jet Sweden? - Sa ovim poslom sam poceo
prije sedam godina. Fabriku je
zasnovao moj gazda, Jan Ryd, a
locirana je u malom mjestu na jugu Svedske i sa 25-godisnjim iskustvom spada
u sam svjetski vrh, pa nije previse tesko pronaci dobre kupce. Ja organizujem
posao za Istocnu Evropu, Estoniju, Litvu, Latviju, Bugarsku, Rumuniju i
zemlje bivse Jugoslavije. Nakon obrade trzista, vec u prvoj godini sam prodao dvije masine. Inace, moj
godisnji prosjek zadnjih godina su tri masine sto i nije skromno obzirom na
stanje privrede navedenih zemalja.
Masine WJS-a danas rade punom parom u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji,
Bosni, svim drzavama bivse Jugoslavije, izuzev Makedonije, a ovih dana stigla
su mi neka propitivanja i sa Kosova, Bugarske i Rumunije. Dobojski
pogon Water Jet-a: Aco Trajkovic i Dragan Vasiljevic - Pretpostavljam da tebe
najvise raduje rad masine u Doboju? - U Doboj me nije vukao samo
finansijski interes, vec zelja da i Bosni omogucim da ima barem nesto iz vrha
svjetske tehnologije. To je, inace, druga masina u Bosni. Prvu sam prodao
kompaniji TTI iz Zavidovica koja svoju kompletnu proizvodnju plasira u izvoz,
u Holandiju. U dobojski pogon za rezanje materijala, u bivsem “Poljoremontu”,
investirano je oko pola miliona maraka, tacnije 230.000 Eura. Radostan sam
sto je sve ispalo onako kako sam zamislio.. U posao sam usao sa sestricem Acom Trajkovicem i njegovim prijateljem Draganom Vasiljevicem, koji su suvlasnici dobojskog pogona.
Projekat je bio sponzoriran od jedne svedske organizacije-dio za obuku
kadrova, a takodje i maticna kuca WJS Ronneby je pokrila ucesce na tri sajma u Sarajevu, Zagrebu i
Beogradu, te obradu trzista i obuku na licu mjesta. Svedjanima se Doboj jako
dopao. - Montaza je okoncana u junu,
a obuka u julu. Kako sad ide posao? - Mi smo zapravo startali
pocetkom jula ove godine. Zadnji dan obuke, pred sam odlazak nas Svedjana,
javio se i prvi kupac usluge rezanja. -
Kako se firma zove? - Water Jet Dido!
Svi koji su poznavali mog oca, Adema
Atica, znaju da je njegov nadimak bio Dido. Bas mi je drago da na ovakav nacin mogu produziti uspomenu
na njega. Posao je stvarno krenuo. Zadnji mjesec radimo svaki dan, puno radno
vrijeme. Za sada su zaposlena trojica momaka: Aco i Dragan, te njihov drug Bojan Mijanovic. Ako posao bude
rastao, a svi su izgledi da hoce, bice tu mjesta za jos radnika. Jednostavno,
prednost ove tehnologije dolazi do izrazaja – masina reze sve: mermer i granit, celik i metale, plastiku,
drvo… Primjena je neogranicena. Reze slova za neki firmopisacki atelje,
precizne alate za metalnu industriju, keramiku za gradjevinare… Bas maloprije
su mi momci poslali poruku, kazu javila se musterija iz Gradačca, treba
izrezati nekakav specijalni oblik bi-metala, celika slijepljenog sa
aluminijumom. Covjek nigdje nije mogao pronaci gdje da izreze takvu vrstu
materijala bez ostecenja. - Sta su mu u rekli? - A sta bi drugo: Dobro dosao u Doboj, u Water Jet Dido! |
||
|
