|
Goran Mandic – Voss, Oslo (Norveska) STRUCNJAK ZA NORVESKE VOZOVE |
|
Norveska, pradomovina Vikinga, kraljevina Haralda
Petog, zemlja Sjevera, polarne noci, fjordova, nafte, gasa, minerala i jos
svakakvog drugog bogatstva, bogatija je i za nase. Nesebicno je prihvatila
brojne Bosance.Do ove daljine dogurala ih je muka i nevolja.. U dva kofera uspjeli su
potrpati uspomene i jos poneku
sitnicu. Ispostavilo se,srecom,da je bogato truli sjevero-zapad jos truliji
no sto se pretspostavljalo, pa su nase norveske Dobojlije brzo stali na svoje
noge i zapoceli ispocetka… -
Ono cime se ja ponosim nisu
pare, niti nekakav lazni status, vec kratko receno cinjenica da sam sa svojim
sinovima Aljosom i Bojanom, i majkom Jelom, uspio prezivjeti i ostati
relativno normalan.
Sa sinom Aljosom Ove jednostavne rijeci Gorana
Mandica, naseg inzenjera iz Kibernetike, danas jednog od vrhunskih strucnjaka
na norveskoj zeljeznici, otkrivaju ono sto se nosi duboko u srcu i zbog cega
su neki ljudi posebno dragi. Gorana zivot nikada nije mazio.Supruga Blaga
preminula je prije rata, nakon teske i neizljecive bolesti. Ostao je sam sa
dva sina, da bi mu rat gurnuo u ruke pomenute kofere sudbine. Ako ista u
svemu ovome ima dobro, onda je dobro da se dobri ljudi ne mijenjaju lako.
Ostao je isti,prepoznatljiv po svojoj skromnosti i jednostavnosti, vedrini i
duhovitosti.. Citaocima “Nasih novina” otkrice u ovom broju i svoju
prikrivenu spisateljsku umjesnost. Ali, hajdemo redom… Zagledani u sarenu kartu
zemlje koja broji tek 4,5 miliona stanovnika ,ali koja je nakon Saudijske
Arabije i Rusije, najveci izvoznik nafte na svijetu, masti se mogu pustiti na
volju lijepi prizori visokog standarda, bogatstva, sigurnosti. Lutajuca
misao, medjutim, nikako da skonta da u toj basti izobilja, u Norveskoj,
postoje i vozovi i pruge. I to preko cetiri hiljade kilometara, od cega je
vise od pola elektrificirano.Norvezani su pruzili sansu inzenjeru sa
dobojskih kolosijeka i bili obradovani potencijalom koji im je, igrom
slucaja, dospio u Oslo.
Goran Mandic zajedno sa
Zinetom na festi u Kopenhagenu -U NSB, Norsk Stats Bane,
Norveskoj drzavnoj zeljeznici, zaduzen sam za ATC, Automatic train control. To je jedan jako vazan uredjaj
koji je direktno povezan sa pojmom sigurnosti u saobracaju. Nadzire kako
brzinu, tako i udaljenost do sljedeceg signala, informise voz o statusu pruge
i u slucaju potrebe reducira brzinu ili koci voz maksimalnom mogucom snagom
kocionog sistema. Najveci dio mog angazmana posvecen je tome, a bavim se jos
i radio-sistemom u vozu, te “train recorder” jedinicom, sto bi bilo nesto kao
“crna kutija” u avionima.U ovom trenutku ulazimo u novu razvojnu fazu, pa
sam, i tehnicki projekt menadzer za novu GSM-R mrezu. - Kazu da si dogurao do vrhova? - Tehnicki direktor
zeljeznice ima tim od cetiri-pet odgovornih za pojedine oblasti. Medju njima sam. Sef je
sef, administrativni poglavica, dok poslom u principu upravljamo mi. Nasa
dogovornost se proteze na sve sve vozove u cijeloj Norveskoj. Definisemo
neophodne programe za redovno odrzavanje, ucestvujemo u nabavkama novih
vozova, testiranju i atestiranju, tj izdajemo saglasnost da se odredjeni
vozovi mogu pustiti u upotrebu. A u isto vrijeme smo odgovorni za bezbjednost u
saobracaju. Kada se kupuje, onda definisemo tehnicke perfomanse, kontrolisemo
sta je uradjeno i poslije sve to
lijepo verifikujemo i na osnovu toga se se trazi od drzavnih organa da se
dozvoli upotreba tih sredstava… Goran putuje cesto i svuda
po Evropi. Nedavno je bio u Francuskoj,u Grenoblu, gdje je obavljao
testiranje novokupljenog simulatora voza, koji treba da pomogne boljem
treningu masinovodja. Cesto stigne i u nase krajeve, jos cesce do Danske i
Svedske.Vikendom, pak, putuje od Osla do kuce. - Oslo –
Voss, pet sati vozom u jednom pravcu. To je moja obavezna ruta zadnjih sedam-osam godinma koliko radim u glavnom gradu Norveske, dok
mi porodica i nadalje zivi u Vossu.Ma kakva porodica! Sve se rasprsilo,
ali,eto, covjeku iz nasih krajeva je gotovo patoloski potrebno nesto kao “root place”, sto bi rekao Winetu! Aljosa
je trenutno u norveskoj vojsci, preko 2.500 kilometara daleko. Bojan studira informatiku i astronomiju u Oslu,
dok kucno ognjiste cuva moja mati Jela. U Goranovim pismima,
ispisanim na kloparanju tockova, u fijuku studenog vjetra, u mrkloj noci sto
putovanje cini jos duzim, nema ni mrvice ruznog. Sija iz njih vedrina, vesele
slike, dragi ljudi i dogadjaji. Raduje se
kao malo dijete dolasku svog prijatelja Omice, svog radnog kolege Dragana
Trisica - Trise i njegove supruge Jelene. Gosti stigli “natrpani svim i
svacim, sto je na srecu proslo pored nezainteresovane carine, a kasnije ce se
ispostaviti da je odigralo veoma znacajnu ulogu u danima koji ce slijediti.
Kako drugcije nazvati do Bozijim darom krvavicu, pa obvlas osusene kobasice
iz prave domace radinosti, a da ne govorim o Trisinoj rakiji…” Na aerodromu,
o bas je svijet mali!, srece Dobojliju Zorana Dzamariju, a nekoliko dana
kasnije svi zavrsavaju na derneku kod Zorana Rimca.
Dragi gosti: Dragan Trisic Trisa
sa suprugom Jelenom, Goran i sin Bojan Jest, svijet je stvarno
postao mali. Pogotovo otkako se pojavio Internet. Na webu Cyber
bulevar.com nas Ibro Mulaomerovic ima
svoju kolumnu, jako zanimljivo stivo u kome cesto govori o Mom Rodnom Gradu.
Tako putem Interneta doznajemo da je Ibro bio u Norveskoj, u Oslu, i da je
nakon dugo,dugo godina ponovo sreo svog prijatelja Gorana Mandica. Ibrinoj
umjetnickoj dusi posebno je godila posjeta galeriji u kojoj su platna
najcuvenijeg norveskog slikara Edvarda Munka, autora cuvene slike “Krik”. Bas
u vrijeme njegove posjete, Goranov sin Aljosa odlazi u vojsku, daleko,daleko,
da sa bijelim medvjedima cuva granicu od Rusa ili nekoga drugog. Ibro “hvata”
njegovo prvo javljanje iz kasarne:” Ej, pa ovdje nema cura!”. Nastavak price
je, kako kazuje Goran, mozda zapravo i njen pocetak: - U zivotu Aljosinom Ibro se
pojavljuje u raznim situacijama, ali dvije bi se mogle nazvati sudbonosnim.
Kada je dolazio na svijet u Doboju, Ibro Mulaomerovic i Amir Sijercic su bili
ti koji su njegovu majku Blagu prevezli u bolnicu, jer sam ja, cudne li
koincidencije, bio zauzet. Cuj zauzet! Kakve li ironije, ne zauzet, vec
oduzet: sahranjivao sam oca na derventskom Rabicu. Kada se Aljosa rodio,
nisam znao sta da radim, da li da slavim ili zalim. To je jedna dosta cesta
“crno-bijela” situacija koja me je pratila cijeli zivot… Znaci Bajim je ponovo, sasvim slucajno usao u Aljosin
zivot, u trenutku kada ovaj odlazi u vojsku. Izgleda da pravilo da se nikad nista ne zna unaprijed,
ostaje kao trajno pravilo, i da je potvrdjeno i na ovom primjeru. Pravilo je da nema pravila!
A djeca rastu i pruzaju radost i utjehu za sve one nase (o da li !)
izgubljene godine. Jedino je izvjesno da vrijeme prolazi, pokazujuci kako nam
zemljaci, poput Gorana Mandica, uspjesno nastavljaju tamo gdje su prije
decenije stali. I dok se na be-ha prugama , nakon 12 godina, raduju ponovnom
pokretanju voza Doboj – Tuzla, negdje daleko u bijelom svijetu, gdje vozovi
nisu i nikada nece stati, nasi su duboko u 21-om vijeku. Radost i tuga dva su
druga! Sretni smo sto nase gore list (Goran), upravlja vozovima u dalekoj zemlji, a istovremeno
znamo da je sve moglo biti drugacije i da nase pruge nikada vise nece imati
ono sto su nepovratno izgubile.U Bosni je mozda ljepse, ali u Norveskoj je
sigurno bolje!
Napisao Mirko Jelec |
|
|
