Dobojlije u dijaspori: Goran Zivkovic – Svabo (Austrija)

 

 

RUKOMETNI TRENER - MAJSTOR ZA SARANE

 





Vracamo se iz domovine. “Baterije” su napunjene, novcanik, uobicajeno prazan, jos prazniji. I dok negdje u Austriji promicu prelijepi alpski pejsazi, kontamo je li bolje i jeftinije dogodine ici u Meksiko i na Havaje. Kako god bilo, znamo, Bosna ce opet prevagnuti. Sta da se radi kad na Havajima nemamo rodbinu i najblize, prijatelje a pogotovo ne prijateljice poput ove koju smo uvrstili u putni itenerer. Jedna nasa najdraza Kanadjanka ceka nas, naime, u St. Gallenu da je pokupimo na avion. Racunali smo, iako nije usput, bice to cas posla od Minhena do svajcarske granice. Uvjeravamo se potom kako u zemljama demokracije vlada prisilna naplata – vinjeta za auto-cestu je obavezna. Trazimo samo za dan, kazu mora se kupiti za cijelu godinu: 40 svajcarskih franaka. Pazi se narode, skup je ulazak u Evropu!

                Putovanje od granice do tamo traje 15 minuta i isto toliko natrag. Bili smo uvrh glave sat u Svici, u trouglu Bodenskog jezera (Bodensee, koga Englezi nazivaju Lake Constance) koji spaja tri mocne drzave Austriju, Njemacku i Svajcarsku. Naknadno doznajemo da bi nam trebala dva dana da obidjemo barem neke nase drage Dobojlije koji zive na tom potezu: Konstanz, Lindau, Bregenz, St. Gallen, Gossau. Profesor Ivan Jelec iz Makljenovca je tu negdje, pa Branko Barnjakovic iz Plocnika, pa Alija Hodzic iz Pridjela, pa Ljubo i Davorka Milutinovic, rukometasi Dragan Arambasic i Kiko Popovic…Mogli smo pojesti riblji paprikas da smo na vrijeme znali da Goran Zivkovic iz bodenskih dubina k’o od sale peca najvece sarane – desetokilase. Njegovom barkom, uz bocu dobrog vina,mogli smo zaploviti u uspomene, u jedno nezaboravno vrijeme kada su od radosti rukometa i pobjeda bridjeli dlanovi. “Svabo” je bio u timu koji je u nezapamcenim kvalifikacijama protiv rukometasa Celja uveo “Slogu” u Prvu saveznu ligu. U Doboju su pobijedili sa 22:18  a u Celju izgubili 23:20 i samo gol prednosti uveo nas je u istoriju!Eto sta je carolija sporta!




              Prisjetimo se te slavne ekipe: na golu Nisko Halvadzija, drugi golman Zlatko Radomirovic, treci Zeljko Djurdjic, pa onda Ismir Brkic, Goran Zivkovic, Nedzad Ferzan, Zoran Dokic, Goran Kokic, Zoran Zubak, Drago Matijevic, Faruk Helic, Suad Zepcan, Goran Stojic i kapiten Dragan Suvajac.Nisu igrali ali bili su zasluzni u upravi: predsjednik Milan Stojakovic, Ilija Tipura, Reuf Jakupovic, Ivica Kovac, Muhamed Sofic, Beko Bajraktarevic, Bogdan Nikolic, Haso Hrnjadovic, Jovo Popovic i Miodrag Radja.

 

 

 

Ekipa “Sloge” iz 80-tih:

Stoje: Goran Kokic,Drago Jovovic,Nijaz Halvadzija,Faruk Helic,Zoran Zubak, Dragomir Cacic .Cuce: Goran Stojic,Mumin Rizvic (pojacanje iz Banovica. Igrao je tek par mjeseci u Sloginom dresu), Zoran Dokic, Goran Zivkovic,Nedzad  Ferzan, Zeljko Djurdjic i Ismir Brkic

 

 

                 Svabo je u ono vrijeme djelovao djecacki “nejacko”, ali znaju golmani kakva je to sa desnoga krila igracina bila. Hej, brale moj, te 1980-te Sloga je postala prvoligas, a Svabo je sa omladinskom reprezentacijom Jugoslavije postao prvak Balkana i na turniru je proglasen za najboljeg igraca. Zamisli tu sliku: ispred dobojskog gimnazijalca podizu drzavnu zastavu i sviraju nasu himnu! Te iste godine, odjekuju fanfare u svecanom salonu Hotela “Bosna”, srce hoce da iskoci od radosti – Goran Zivkovic je postao najbolji sportista dobojskog regiona! Bogo blagi, kako je taj momak znao uskociti u sesterac i opaliti ljevicom kao iz topa da zatrese i mrezu i tribine.

 

Prvotimci u autobusu: Zivkovic, Cacic, Jovovic, Helic i Halvadzija

 

 

             -Kako je sve pocelo?- tjeramo ga da se prisjeti.

             -Vjerujte, sasvim slucajno. Rodjen sam u Doboju, 22.juna 1961. godine. Rastao sam kao svako dijete u komsiluku, igrajuci se po cijeli dan do pocetka skole. Sada, poslije puno godina mogu da kazem, skolsko doba je bilo najljepse doba u zivotu. Osnovna skola "Josip Jovanovic", poslije toga Gimnazija. Stanovali smo u Celjskoj ulici. Cuvsi da neko napolju zove raju da idu trenirati rukomet, odlucim da podjem i ja. Na brzinu spakujem stvari u jednu kesu i trk prema Poligonu, za koji sam znao da postoji, ali nisam tacno znao gdje se nalazi. Na srecu bio sam brz i uspio sam stici ostale. Rukomet sam poceo trenirati 1972. godine. Prvi put sam nastupio za prvu ekipu sa 16 godina. Moj prvi trener bio je Branislav Zivanic. Od njega sam naucio sve. Drugi treneri su naravno zasluzni za ono sto sam u rukometu postigao. Slobodan Miskovic me je uveo u prvi tim ."Cile"je imao zicu za talente i odmah me je spazio, tako sam dobio priliku da na turniru 1976. godine odigram par minuta i dobijem pehar kao najmladji igrac. Ipak,najveci uspjesi u rukometu vezani su za ime Josipa Glavasa, trenera koji je neizbjezan kada se pise ili govori o rukometu u Doboju. Vjerovao je u nas mlade i dao nam sansu, tako da smo Zubak, Ismir, Matija, Truba i ja zaigrali gotovo istovremeno za prvu ekipu, koja se tada takmicila u Drugoj ligi. Pomenuo bih sve moje trenere. Sa Srdjanom Praljkom i Abasom "Akom" Arslanagicem sam trenirao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. U Sarajevu sam trenirao sa Ekremom Jaganjcem, Ristom Magdincevim, Brankom Racom. Poslije toga Derventa i opet novi treneri: Dusko Boskovic, Drago Glavas, Huso Jusufbegovic, Zoran Dokic. Reprezentacija Jugoslavije: Sead Hasanefendic, Zoran Zivkovic, Branislav Pokrajac, Abas Arslanagic!

 

Zivkovic danas – trener austrijskog prvoligasa iz Harda

 

            -Sve sto si postigao bilo je plod tvog osebujnog talenta, ali i odricanja?

            -To je istina. Od mog prvog dana na poligonu naucio sam da covjek ako zeli nesto da postigne mora da ulozi mnogo truda i da se potpuno posveti tome. Kao i u zivotu, tako i u sportu, za uspjeh se mora imati odredjeni cilj. Tako je bilo kod mene. Sve sam podredio tome. Prvi cilj - zaigrati u prvoj ekipi. Sva raja je isla da se kupa na Usoru i Goransko jezero, a ja sam trenirao. Puno puta bio sam sam sa loptom na poligonu ili kod kuce (dok se komsije nisu pocele zaliti na lupanje lopte o zid). Nastojao sam da i skola (najljepse doba u zivotu kada sada vratimo film unazad) bude u redu. I uspio sam!

               Zaigrao sam za prvi tim. Potom su me pozvali u omladinsku reprezentaciju BiH, pa u omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Osvojili smo zlatnu medalju na Balkanijadi, proglasen sam za najboljeg igraca. Sa studentskom reprezentacijom Jugoslavije osvajamo trece mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj… Ipak, ipak… najdrazi moji momenti vezani su za Slogu. Bilo je prelijepo biti prvak Druge lige,pa odigrati one dvije dramaticne kvalifikacione utakmice protiv Celja za ulazak u Prvu ligu…I dan-danas se najezim od uzbudjenja kada pomislim na docek u Barama koji su nam po povratku iz Slovenije priredile Dobojlije…Kolona duga kilometrima.Bilo je nezaboravno.

 

 

Karikatura Ibre Mulaomerovica objavljena u “Glasu komuna”

 

                  -Nazalost, kao i u svakom pozivu, pa tako i u rukometu, ponekad je bilo i gorkih momenata?

                 -Tacno. U sportu ne postoje samo uspjesi i lijepi trenutci. Na zalost kod mene je bilo i onih drugih, ruznih stvari koje idu uz sport. Desila mi se ozbiljna povreda, povreda kicme za koju mi od tadasnjeg rukovodstva skoro niko nije vjerovao. Imao sam operaciju u 19-toj i potom tri godine pauze. Kada sam “stao na noge” odlazim iz “Sloge” u Sarajevo (ne bih navodio razloge). Cetiri sezone igrao sam u Zeljeznicaru,a onda me pocela sustizati porodicna tragedija: 1987 godine umire mi brat Laci i mama Rada. Njihov gubitak naveo me na misao da je vrijeme da se pored sporta covjek mora posvetiti i drugim stvarima, misliti na buducnost.

Te godine prelazim u Derventu, da bih bio blize ocu i sestri. Dobijam zaposlenje u banci i stvaram podlogu za buducnost i porodicu. Tu sam zapravo i upoznao moju suprugu Radu. Sa godinama covjek polako pocinje da shvata da neke stvari ne moze da radi vjecno. Sada mogu da kazem da sam tada napravio pravi potez. U Derventi nam se rodio sin Bojan.

 

Goran sa suprugom Radom

 

          Nakon cetiri godine, 1991-ve dobijam ponudu da predjem u Austriju, u Hard. Vodjen mislju da na zalasku karijere trebam pokusati "unovciti" to sto znam i za sta sam godinama radio, prihvatio sam ponudu. Uspio sam vrlo brzo da savladam i jezicku barijeru i da stvorim porodici i sebi osnovu za dalji zivot. April/Maj 1992., znamo svi sta je bilo i kako je bilo, o tome necu da pisem. Supruga dolazi sa Bojanom, dvije sedmice kasnije radja se Boris. Evo, jos uvijek smo tu, u Austriji. Djeca idu u skolu, supruga i ja radimo ponovo u istoj firmi.

 

Sinovi Bojan i Boris

 

            - Zivot me nije mazio. Rekao sam, mama i brat su umrli prerano. Moj otac, Lajco Zivkovic, umro je u novembru 2003. u 79-oj godini, a sestru Sonju sam izgubio u proljece 2004-te nakon njene teske i neizljecive bolesti. Jedina utjesna vijest u ovoj mojoj porodicnoj tragediji jest da se Kristijan, Sonjin sin, ozenio i dobio kcerku Anastaziju. Prelijepa djevojcica imace u maju pune cetiri godine.

                                                   

                                                         ***

 

             Goran Zivkovic je jos uvijek u Hardu, na tromedji evropskih drzava. Tu je i Dragan Arambasic. Rade u istoj firmi, a Dragan trenira omladince. Sin Jove Popovica, Kiko Popovic, takodje je u blizini i nastavio je ocevu tradiciju: rukometni je sudija. Zemljaci se redovno susrecu – na rukometnim utakmicama.

             - Vidjamo se najcesce na utakmicama, jer otkako sam preuzeo prvu ekipu nemam vremena ni za sta drugo (ovome se najvise raduju sarani!).

 

Ribolov mu je hobi – sarani se raduju kada je zauzet

 

 

              Goran je rukomet aktivno igrao do 1996., a onda je zapoceo svoju trenersku karijeru. Sa juniorima Handballclub Hard osvojio je  nekoliko trofeja a zensku ekipu uveo je u Landes ligu. Danas je prvi trener najbolje muske selekcije koja se takmici u austrijskoj Prvoj ligi. Preuzeo je prvi tim nedavno i izuzetno dobro radi svoj posao. Od devet utakmica, pobijedili su osam. Neposredno pred pisanje ove reportaze naprasili su i “Fivers”, favorizovanog prvoligasa iz Beca. Sada je u “guzvi”, ali bice vremena za odmor. Kada prvenstvo zavrsi, ljeti slobodno vrijeme provodi na jezeru pecajuci sarane, a zimi je negdje na snjeznim alpskim padinama na svom snowboard-u. Supruga i djeca imaju austrijsko drzavljanstvo, a Goran je jos uvijek Bosanac. Kupili su stan, zive srecno i zadovoljno.

                Tu bismo sad mogli reci: cica Mica i gotova prica!

 

 

Od devet utakmica jesenjeg prvenstva, Svabo je dobio osam.Bravo majstore!

 

               Ali, zaustavi malo, majstore! Daj nam odmor na prvoj cistini, da se proveselimo malo uspjehu naseg Dobojlije. I da ne zaboravimo da ona vinjeta sa pocetka price vrijedi godinu dana. Ko jednom obalom prelijepog jezera prodje, mora opet na navrati. Svabo bi se silno obradovao.

               - Moja vrata ce uvijek biti otvorena svim Dobojlijama. Zahvaljujuci Internetu uspostavio sam kontakt sa mnogim dragim ljudima iz moje mladosti, iz mog grada rukometa. Velika mi je zelja da svakog od njih vidim, barem jos jednom.

 

 

                                 

Napisao: MIRKO JELEC

e-mail: jelec@telus.net

 

 

                        

Nase novine // www.tipura.com