Dobojlije u dijaspori: Ibrahim Džafić (Norveška)

BAJA - NAŠA RAJA

Bolest je uvijek neočekivana. Kad sam u familiji dobio tri doktora, moja su očekivanja u pogledu zdravlja bitno porasla. Ponos je, medjutim, bio nemjerljiv kad je prošle godine, nekako u ovo doba, Fabijanov sin, moj rodjak Željko, odbranio doktorsku disertaciju i dodao imenu i ortopedskom zvanju titulu "dr sc. med.", doktor znanosti (tako se to u Zagrebu kaže). Nedugo potom mogao sam uvezati ugodno sa korisnim. Koljeno je oteklo "nazdravo", naravno, zatražim najstručniji savjet. Prekookeanska poruka, tipična duhovitom karakteru mog doktora, stigla je istog trena: "Rodjo, čim dodješ obavićemo pretrage! Do tad, čini mi se, najbolje bi bilo da koljeno masiraš - rodnim listom!"

Bolest je pratilac godina. Do pedesete rijetko vam ko ushićeno govori: "Jao, što dobro izgledate!" A kad vam počnu dijeliti takve komplimente, vrijeme je da se zabrinete i masirate taštinu, na isti način - rodnim listom. Ako vas, pak, bolest zaprave dotakne, za utjehu, pored stvarne boli saznaćete i ko vas voli.

Prije sedam mjeseci, u okobru 2011. osvanula je na Internetu, na Fejsbuku, grupa "Baja naša raja". Stranicu je pokrenuo Jasmin Kruškić, a posvećena je našem Dobojliji, zajedničkom drugu, Ibrahimu Džafiću - Baji, koji se od 1996. nalazi u Norveškoj. Baju je dotakla neumitna pratilja godina. Bolest je bila ozbiljna, čekao je dugo na operaciju, transplantaciju bubrega, a kad je ušao u operacionu salu jedne renomirane kliniku u Oslu, doživio je takvu podršku i pažnju, kakvu čovjek samo u snu može poželjeti. Čitav Doboj je stao uz svog Baju! Drugu, izvidjaču, omladincu, komandantu omladinskih radnih brigada, željezničaru i omladinskom zadrugaru, a prije svega dobrom čovjeku, koji je čitav svoj život zračio akcijom i dobrotom, danonoćno su stizale na stotine pozdrava i poruka koje on, tugo, nije mogao pročitati. Operacija je bila duga i ozbiljna, postoperativna trauma još ozbiljnija. Ako stvarno postoji uticaj dobrih vibracija, ako talasi pozitivnih misli imaju svoju mjerljivu energiju, na toj skali dostignuta je najviša amplituda. Stranica "Baja naša raja" okupila je 349 članova, zabilježila 20.000 posjeta. Skoro čitav grad, od Usore do Bara, od Čaršije do Potkamena, dvadeset hiljada Dobojlija željelo je da Baja što prije ozdravi!

Ibrahim Dzafić – Baja

-Evo me, napokon! Živ i zdrav, sretan i do neba zahvalan svim mojim dragim Dobojlijama koji su me bodrili i željeli da što prije ozdravim, - ozareno se javlja iz norveške daljine naš drug Baja. -Bilo je ozbiljno, posebno nakon operacije. Nisam mogao otvoriti oči, a kamoli listati web-poštu. Moj sin Sanjin je bio "medijator", javljao je mojim Dobojlijama moj progres i dnevni raport iz bolnice i prenosio meni poruke mojih dragih sugradjana. Držala me ta pažnja i briga, čuvala od zla. Pomislio sam, blago onom ko ima takvu raju! Bio sam u bolnici sretan! Ta pozitivna energija mi je pomogla. Zahvalan sam posebno mom prijatelju Kruški, kome je pala na um ova neobična ideja i koji je okupio "grupu za bodrenje". Hvala vam moje drage Dobojlije, grlim vas i ljubim!

Upitan o ovoj, do sad nezabilježenoj ideji podrške, brige i pažnje prema nekome ko je u bolnici, Jasmin Kruškić Treska, poslao nam je iz Njemačke, gdje sada živi, jedan svoj post sa stranice, naslovivši ga: "Samo za one koji nisu naučeni da mrze!"

-Grupa je nastala po narodnoj: "Pomozi ti meni kad ja plačem,a smijati se mogu i sam!" Kako je poslije 1992.g. život postao traženje i sjećanje, to su dobojski život, a posebno njegovo Korzo-ljudi, koji su ga činili tako poznatim,priznatim i nostalgičnim, sa ovom grupom dobili mjesto gdje se slobodno mogu družiti i svojim prilozima osvježavati ne samo sjećanja, nego i izreći svoju radost, sadašnjost-stvarnost ili iskazati svoju intimnu bol. Grupi je važan svaki ČOVJEK. U njoj nema politike ili drugačijih novotarija, nego je u središtu naš čovjek,porijeklom iz Doboja ili njegove okoline. Kako se Baja počeo boriti za život, to je on postao simbol tog novog virtualnog odnosa čovjeka prema čovjeku i želje ljudi da pomognu drugima, ali i ispunjenja želje za vidjenje sa ljudima iz Rodnog!

Zapis o Baji je bio planiran poodavno. Priče o Dobojlijama u dijaspori, o ljudima koji neizmjerno vole svoj zavičaj, nisu bile potpune bez njegovog imena. Zbog bolesti odgadjali smo emocije i velika uzbudjenja. Priča je, medjutim, ispisana davno, još u vrijeme kad je ispod bolnice, u sredini onog malog parka kod Medicinske škole, bila jedna mala drvena kućica na kojoj je pisalo: Odred izvidjača "Josip Jovanović" Doboj.

Duhoviti komentar sa Fejsbuka: "Vas dvojica ste ko blizanci!"

-Mladosti moja! Tu su započeli moji nezaboravni izvidjački dani, kroz koje sam koračao zajedno sa mojim nerazdvojnim drugom i prijateljem još od školskih dana, Hajrudinom Hasićem. U moje i Hajrino vrijeme preko hiljadu ljudi je prošlo kroz odred, trebala bi nam ponjava papira da ispišemo sva imena. U osnivačkom zanosu na jačanju i širenju odreda zajedno sa nama bio je i Jadranko Durmić. Ta se naša "izvidjačka zaraza" proširila iz Doboja i na omladinu Lipca i Makljenovca. Bili su to lijepi i bezbrižni dani, svaki vrijedniji od bisera... U ono vrijeme Titovih pionira, Doboj je bio podijeljen na raju po kvartovima: Čaršija, Usora, Stara stanica, Željezničke zgrade. Bilo je u tim zgradama, gdje sam rodjen, 104 djece! Naši roditelji, a i mi potom, pripadali smo stvaralačkoj generaciji, generaciji koja je gradila. Naši životi, Hajrin i moj, jako su isprepleteni. Upoznajemo se kao desetogodišnjaci u izvidjačima i od tada idemo istim putem. Razvili smo naš Izvidjački odred "Josip Jovanović" do maksimuma. Bili smo prvaci Jugoslavije u orijentacionom takmičenju i odškolovali masu novih izvidjačkih kadrova. Naš životni put nastavljen je potom u omladinskoj organizaciji, sportu i društveno-političkom životu. Naravno, tada smo svi išli u DTV "Partizan", oblikovali tijelo i budući život. U "Želji" smo igrali kao pioniri, omladinci i seniori, a potom vrlo uspješno vodili klub, koji je 1983. stigao do šesnaestine finala Kupa Jugoslavije. I zajedno i pojedinačno, obojica smo dali sve od sebe za prosperitet naše omladinske organizacije u Doboju. Bilo je to prelijepo doba, osjećaj tog poleta, drugarstva, zajedništva nosi me i danas. Hajro je bio na čelu Opštinske organizacije Saveza socijalističke omladine, a ja sam u nekoliko navrata bio komandant naših omladinskih radnih brigada. U pripremama za Olimpijadu proveo sam dvije godine u Sarajevu, u Štabu akcije "Sarajevo 1984". Po povratku radio sam kao zamjenik komandanta štaba Teritorijalne odbrane, a potom u Omladinskoj zadruzi i firmi Media. Baš zato što pripadam toj svestranoj stvaralačkoj generaciji, ponosan sam na ostvarene rezultate...

-Rat nas je istrgao iz plodne oaze našeg zavičaja, ali ljudi koji su naučili da rade i stvaraju nisu pali, nastavili su dalje. Kaži nam par riječi o svojoj izbjegličkoj odiseji?

-Prije no sto sam došao u Skandinaviju proveo sam četiri godine u Pragu, u Češkoj. U Norvešku sam stigao 1996.godine. Moj najbolji drug u malom norveškom gradiću Sand bio je direktor transportne organizacije. Nagovorio me da završim školu za profesionalnog vozača. Vozio sam prve dvije godine kamion-trejler, a potom taksi. To moje "šoferiranje" pokazalo se korisnim, jer smo u kratkom roku otplatili kuću i zatvorili neke neophodne finansijske konstrukcije. Sa zapada Norveške, iz mjesta Stavanger, preselili smo se onda na jug, u blizinu Osla, ponajviše zbog kćerke Maje i njenog nastavka školovanja. A i ja sam nastavio sa mojom "transportnom karijerom". Radio sam, do bolesti, u javnom saobraćaju, djelimično na planiranju ljudstva i sredstava transporta, a povremeno i kao šofer autobusa. Sa finansijske strane bila je to dobra kombinacija. Inače, sad radim kao asistent i nastavnik razredne nastave za sedme, osme i devete razrede.

-Baja ne može bez svojih Dobojlija, bodri ih, šalje poruke, pozdravlja. Čak si se iz Norveške bio angažirao u pripremi Susreta Dobojlija u Švedskoj?

-Prve susrete Dobojlija su organizovali naši Švedjani 1994. godine, a najveću agilnost je ispoljio Mensur Zahirović, legenda našeg druženja. On je cijelo vrijeme radio na spajanju Dobojlija u Skandinaviji i Dobojlija sa rodnim gradom. Nakon njegove iznenadne smrti, susreti su nakratko zastali. Otišao sam u Švedsku i zajedno sa nekolicinom naših sugradjana ponovo formirao organizacioni odbor i napisao pravilnik. Susreti su nastavljeni i uspješno ih vode predsjednik Zorislav Piljanović - Pilja i Fikret Jašarević - Jaca, komandant Susreta! Biću u mislima sa njima i ove godine, 18.,19. i 20. maja!

-O bolesti nećemo puno, bilo bi je najbolje posve preskočiti. Ali, čovjeku i nevolja može biti putokaz i neko vrijednosno mjerilo?

Sa sestrom Zadom

-Bolest jest putokaz. Čovjek shvati da mu je u životu jedina vrijednost porodica, njegovi najbliži i njegovi prijatelji. Nema tog bogatstva na svijetu koje to može zamijeniti. Istinski sam doživio i osjetio ljubav i podršku familije, prije svih moje sestre Zade i supruge Slavice, sestre Razije, moje djece Maje i Sanjina, kao i mnogobrojne familije. Prijatelje ne smijem ni početi da nabrajam! Zahvalan sam svima, prije svega Jasminu Kruškiću Treski. Njegova inicijativa okupljanja Dobojlija na Fejsbuku, u grupi "Baja - naša raja" ispunila mi je dušu i srce. Teško mi je pronaći prave riječi - znam samo da se osjećam kao najbogatiji čovjek na svijetu!

MIRKO JELEČ
E-mail: mirko.jelec@gmail.com

www.tipura.com // Naše novine 2012.

Iz Bajinog omladinskog albuma uspomena - dva prijatelja na svakoj slici:

Obilježavanje velikog jubileja - 50 godina radničkog sportskog društva "Željezničar" Doboj, 1983. godine. S lijeva na desno: Mikan Ivančević, Ibrahim Džafić - Baja, Vjekoslav-Vjeko Sarajlić, Hajrudin Hasić i predsjednik RSD "Željeznicar", pokojni dr sc. Ilija Tipura

Baja za govornicom

Podmladak dobojskog "Željezničara", koji je kasnije dugi niz godina bio okosnica prvog tima. Slika je snimljena 1969.godine kada su "Željini" juniori postali prvaci dobojske regije i predstavljali Medjuopštinski fudbalski savez Doboj na Republičkom turniru u Novom Travniku.

Stoje:Trener Enver Mučić,Halilovic N.,Džafić I.,Pavlović Z.,Rauković Z.,Hasić H., Hadžimujagić S. Čuče: Mulalić, Zgodić E., Nezirović F., Durić S, Hasukić A.

Pobjednici Nogometnog turnira željezničkih klubova BiH, održanog u Doboju, 6.Marta 1983. u čast 50.godina postojanja RSD "Željezničar".U finalu su savladali Mostarsku "Lokomotivu" sa 1:0. Strijelac Jovan Milaković.

Stoje: Džafić I, Hasić M, Mlivić E, Mujić S, Čvorić N, Alagić S, Hadžimujagić S, Turkić S-Soko, Bačinović M, Korajlić H, Mučić E, Bajić P,

Čuče: Hasić H, Salihović S, Lovrić M, Mučić S, Aldobašić I, Mujdžić M, Milaković J, Pinušić I, Mustafić A-Karasi, Pranjić S, Andelija B.

Omladinska radna brigada "Pet narodnih heroja" iz Doboja, 1980. godine, pred odlazak na SORA "Djerdap 80." U sredini u gornjem redu, predsjednik Opštinske konferencije Saveza socijalisticke omladine Doboj Hajrudin Hasić i komandant brigade Ibrahim Džafić.