|
Ilija Pranjic,
Vancouver, Canada KANADJANIN IZ “BOSNAPREVOZA’’ |
|
Ilija Pranjic je nekada bio vrsni poznavalac drumskog prometa. Radio je u
“Bosnaprevozu” kao dispecer autobusa. Grad sa 30.000
stanovnika i svojim okruzenjem sa preko 100.000 zitelja, u centru jedne
bogate regije, imao je izuzetno razvijen autobuski saobracaj. Bilo je to
vrijeme udruzenog rada kada je cuvena OOUR-izacija “izdijelila” autobuse na
gradske, lokalne, medjugradske i medjunarodne. U tom je kolektivu nekada
radilo oko 1.000 zaposlenih, a preko 200 autobusa sa 1.000 dnevnih polazaka danonocno je
“spartalo” od Doboja i ka Doboju.
Ilija Pranjic je revnosno pravio raspored, redove voznje, brinuo o
punoj iskoristenosti voznog parka. Bio je vidljiv u svim “Bosnaprevozovim”
aktivnostima. I sto je mozda jos vaznije, bio je “vidljiv” medju radnicima i
mjesnim zajednicama. Plemenite i dobre duse, mirne naravi, volio je druzenje,
volio je ljude bez obzira na vjeru i naciju. Zato je bio izuzetno cijenjen i
postovan.
Da
nije bilo nesretnog rata, Stefica bi i danas vjerovatno radila u Djecijem
obdanistu “Katarina Beba- Veselic”, a Ilija bi i dalje sa smirenim osmijehom
ispracao i docekivao autobuse umorne od daljina. I
dalje bi u “Bosnaprevozu” svi bili na okupu: i direktor Zulfo Ciric, i
Manojlo Stjepanovic, i Zdravko Miskovic, i Osman Salihbasic,
i Miroslav Tomanic, i Narcis Secerovic, i svi drugi, vozaci,
kondukteri, mehanicari…
Njih dvoje
bili su upravo dovrsili izgradnju i uselili u svoju kucu u
rodnom Makljenovcu, na pitomom proplanku odakle puca pogled na Karuse i na dolinu
Usore. Od kuce, od te stati pa gledati ljepote,
ostali su samo zidovi. Sve je od krova do temelja opljackano i odneseno… Ilija
i Stefa sa kcerkom Natasom bili su prisiljeni napustiti zavicaj.
Proveli su cetiri godine u Njemackoj. Poceli su ispocetka, stvorili novi krug
prijatelja, dokazali se opet postenjem, vrijednim i savjesnim radom. U
medjuvremenu, Natasa je zavrsila skolu za fizio-terapeuta, udala se i ostala
u Njemackoj, a njih dvoje, kada vec vise nisu mogli dobiti boravisne papire,
potrazili su srecu na drugom kontinentu. Tako su postali kanadski drzavljani. Stefica, nazalost, jos od Doboja ima problema sa nogom. Jedan kobni prelom prati
je u bolovima do dana danasnjeg. Na proljece ocekuje trecu po redu operaciju
i nada se najboljem. Ilija je, pak, promijenio struku i radi na odrzavanju jednog kompleksa
stambenih objekata. Taman dovoljno za pristojan zivot. Zadovoljan je. Evo, vec petu godinu zive u
Vancouveru, u Edmondsu, gdje je prava mala kolonija nasih. Dolaze zemljaci iz
drugih dijelova grada u Edmonds, na cevapcice u “Balkan” restoran, ili pak da
kupe suseno meso, domace kobasice, Radensku, Jadro-keks, kisele paprike i
krastavce “Vega Fruita” iz Male Brijesnice kod Doboja. Iako daleko
od svoje kuce, Dobojlije se druze i posjecuju. Uz
casicu razgovora, uz mezu i kolace, lakse se prebrodi vjecita nostalgija za
zavicajem.
Naseg sagovornika pitamo sta bi htio poruciti zemljacima ? - Pozdravio
bih na kraju sve moje Makljenovcane i sve Dobojlije sirom svijeta, a posebno
radnike “Bosnaprevoza”, ma gdje bili! |
|
|
