|
Jadranko Bacinic - Pariz, Francuska DIPLOMIRAO NA SORBONI - OD SEGE |
|
Pape od 92-ge zivi u
Francuskoj, u Parizu. Nisu nas u ono vrijeme cekale fotelje i visoke
pozicije. Valjalo je zgrabiti bilo kakav posao. Zaposlio se na aerodromu
Roasi Sarl de Gol ( Roisssy - Charles de Gaulle Airport) na neobicnom poslu
pranja aviona. Kada dzinovske ptice slete da predahnu, umorne od daljina i
beskrajnog neba, onda Pape i njegova ekipa, sa kranovima, smrkovima,
deterdzentima i svim drugim pomagalima udari glanc pa se gospodin Boing 747,
kada svane jutro,presijava na suncu, cekajuci na putnike da poleti opet u
visine i daljine. Radeci tako u smjenama, a najcesce nocnoj, Jadranko je
koristio dan za ucenje i Sorbonu. Poodavno zapoceti studij ekonomije u
Sarajevu, krunisao je diplomom jednog od najpoznatijih univerziteta na
svijetu.
Pariska razglednica sa vrha Ajfelovog tornja -Jarane,
ja sam to uradio od sege! - reci ce i malo ce kome biti jasno da on to
stvarno misli. -Stani da ti kazem. -
uvlaci te u sljedecu “nedoumicu”. -Sjedim ja tako u amfiteatru - osmjehuje se
i tjera te da zamislis tu sliku u svoj njenoj personalnosti. -Oko mene
Francuskinje, sve dvadesetak godina, ljepsa od ljepse, noge do plafona. Gledaju
me ispod oka i kontaju:”Joj, ovaj brko mora da ima puno para! Studira od
sege, pod stare dane!” Eksplozija obostranog
smijeha. Takav je Pape, najproduhovljeniji nezenja u Parizu. Zivi zajedno sa mamom Borkom,
bivsom profesoricom Medicinske skole i tatom Andjelkom,
nekadasnjim rukovodiocem iz “Doboj-puteva”. Kucnu listu dopunjava
jos i Miki, kovrdzava, crna, vesela i razigrana
pudlica. Brat Rade
je na drugoj evropskoj strani, u Svedskoj.
Iz “mladjih” studentskih dana - ljetnja
slika sa Trokadera U
Dobojskim slikama Jadranko Bacinic je strucni saradnik mjesnih zajednica. Kancelarija
u zgradi iznad pijace, ali mnogo cesce je - svuda okolo. U privatnom zivotu,
takodje. Siroke radoznalosti, upija svaki dasak kulturnog zivota carsije. Nije
propustio ni jednu izlozbu, pozorisnu predstavu, film, koncert, knjizevno
vece. Sve se ticalo njegove svestrane otvorenosti. No, muzika
ipak zauzima pocasno mjesto. Jos od gimnazijskih dana
gitara mu nije izlazila iz ruku. Kada je oformljen gradski hor, Jadranko
Bacinic je bio njegov najpouzdaniji, najradicniji stub.
Ljubav
prema muzici velika kao Pariz -Jarane, da samo znas
kakvu je stvar Profesor komponovao! Profesor je, to nema
dvojbe, Eso Kreso,
a nakon takve pozdravne recenice, valjalo je svakako otici na probu hora u
prostorijama KUD-a “Ismet Kapetanovi}”, ili direktno na koncert. A iz Esine
radionice nizali su se biseri:”Mi znamo sudbu”,pa “Napon”, ”Vece na skolju”,
“Sjecas li se”, “Laku no}”, “Ceznja”. Kad se malo “umorio” od Santica,
Vojislava Ilica i Zika Jove Zmaja, okrenuo se malo i “Zvucima narodne lire”,
te sopstvenoj zavicajnoj pjesmi “Doboj grade”(…” alaj si mi mio, tebe krasi i
staro i mlado, tebi mi je dolaziti rado!”…).Profesorova originalnost, cini
se, najvise je dosla do izrazaja u obradi “nepjevljive” pjesme Dobojlije dr.
Zeljka Stengera. Eso Kreso je od ovih misaonih
stihova intime i sumnje napravio prvorazrednu horsku pjesmu. “I sve je nista, i nista je sve. Sve je nista, i srce i pamet, I rijeci, i barjaci, i barikade I radost, i tuga, i pjesma,i plac Istina i laz, I ovo i ono, Ispred i iza, i
pokraj
I ljubav, i
mrznja, i covjek I zena i ja I sve je nista, i nista je sve Ipak, mozda, sve je nista Osim smrti, A opet, mozda, Sve je sve, I
kap rose, i pogled, I dodir, i osmijeh I rijec, i rijec jedna jedina… Bila su onda gostovanja, pa
takmicenja horova, pa nezaboravna druzenja sa rajom, pa put u Poljsku na
inicijativu profesora Dusana
Busancica iz Beograda… Mnostvo slika u toj
pjesmarici, u tom horskom albumu, a na svakoj Pape. -
Cuj ovu ljepotu. Ovo nema
nigdje na svijetu. Profesor je genije!-izbacuje u jednom dahu, stavljajucu
kasetu u magnetofon. Iz zvucnika, kao iz dubine proslosti, zabrujace glasovi
u po noci, u po Pariza, grada svjetlosti i Ajfelove kule, Luvra i Mona Lize. Nestvarno
odjekuju tonovi koje je magnetofonska vrpca zabiljezila na nekoj dobojskoj
pozornici. Uspijes li zatvoriti oci, odjednom ce se u sobi stvoriti njih
pedeset! Kompletan hor! I Profesorov djecacki osmijeh, i ozarena lica
soprana, i momci u zadnjim redovima u teget-plavim sakoima, poklon Opstine za
marljiv rad i dekoraciju nastupa! Nisam siguran za kaput, ali pouzdano znam
da je Pape sve ostalo sacuvao. I kasete, i note.
Jadranko Bacinic -
Zdravica prijateljima rasutim sirom
svijeta Jos
ne otvaraj oci, plovi kroz
tonove, vrijeme i slike. Evo
Papeta, opet! Vidim ga na
Goranskom jezeru, neka akcija dobojskih
ekologa, krse obalu, ciste muljevito dno. U pokretu “Zelenih” on je bio motorna snaga. Vidim ga zajedno sa
Njanjom-Sanjom Rajic,
~ika Rajkom Dolicem, ,dr.Zijom
Beslagicem, dr.Miloradom
Bozickovicem. dr.Marinom
Kvaternikom, Midhom
Beslagicem a tu je negdje i
moja malenkost, pa Boba Belic iz Muzeja. Kakva
raja! E, samo da je potrajalo! Nemoj da se budic. Pusti
neka hor jos pjeva u po Pariza, u pola noci, valjda nece komsije lupati u
zid…U ovoj slici pada snijeg. Kako samo znaju biti krupne pahuljice na
Vlasicu. Prsti su promrzli, ali sad ce Pape potpaliti vatru u vikendici i
pronaci bocu, ako je ista preostalo od baraba iz prethodnog dana. Vlasic i
skijanje su, poslije muzike, njegova druga ljubav, ali nemamo sad vremena
spustati si niz snjezne padine, jer Pasman ceka na red. Na tom su otoku
Bacinici imali svoje nasljedstvo, staru kucu koju je valjalo popraviti, pa se
redovno islo na more ili na radnu akciju, zavisi kako se uzme. Pape se vracao
preporodjen, pun predivnih, duhovitih prica o ljudima sa Pasmana… Jos bruje baritoni.
Gledaj, evo Jadranka na godisnjici mature. Tesko se sad prisjetiti koje.
Godine lete. Vidi ko je sve tu! Zeljko Malevic,
Zerin Mehmedagic, Nicko
Karabegovic, Omer Omic,
Nermin Handzic, Mirko
Krajina…pa dame: Azra
Makarevic, Sonja
Zvkovic, Melita
Brekalo, Mira
Stolica, Olivera
Bozickovic, Vesna
Plavsic, Dragica
Kezunovic…Svuda okolo poznata lica iz
gimnazijskih klupa i jedan nepoznati policajac na Hajduckim Vodama, na planini
Borja, koji je navratio na zabavu da po duznosti “odrzava” javni red i mir,
ali mu je “nestala” kapa, a mangupi nece da vrate. Ljubav prema narodnoj
miliciji. Manjak soba, kolektivno budjenje u jednoj…Svaka je mladost lijepa,
a sopstvena najljepsa.
I kad konacno
utihne posljednji zvuk , a tisinu jedino remeti prazan hod kasete, mora se
nazad iz uspomena. Chardonnay
ce pomoci da srce ne pukne od tuge i razgovor ce poteci u nekom drugom
pravcu, o francuskom siru sto se topi u ustima, a muzeju D’Orsej koji je
napravljen u napustenoj zeljeznickoj stanici, o Monmartru, o ko zna jos
kakvim ljepotama koje su nadohvat ruke u tom prelijepom gradu. Ali,
jaro moj, kasno je i dobro se popilo, i vrijeme je da se ide na spavanje.
Daj, uzmi gitaru, odsviraj jos jednom nesto lagano za kraj, za raju,za umrle
i za zive, za novi dan i za miran san!
Laku noc, laku noc. Sunce tone za planine
I posljednji trne zrak,
Kroz poljane i doline
Prikrada se crni mrak
Laku noc, laku noc.
Dok ne svane zora plava
I ne grane bijeli dan, Po pucini zaborava
Nek nas vodi slatki san.
Laku noc, laaku noooc!
|
|
|
