Dobojlije u dijaspori: Jadranko Durmić-Rob (Njemačka)

NASLIKAJ TUGU NA DOBOJSKOM NEBU

Pamtim baš sa sjetom ono vrijeme s početka osamdesetih. Savo Petrović je bio urednik "Glasa komuna" i bodrio me da pored mog redovnog posla na Radio-Doboju pišem i za naše "regionalne" novine. Odriješene ruke, slobodan izbor tema, sve bez cenzure, ko bi mogao da odoli takvom izazovu. Kafići u naselju "Stadion" tek su bili nikli, sjedim sa Jadrankom Durmićem i još nekom rajom, ispred nesudjenog dobojskog atomskog skloništa, kolosalne betonske i ljudske gluposti iz sistema opštenarodne odbrane. Sistem je propao (nismo računali na unutrašnje neprijatelje),a zbog potencijalnog agresora i njegovog ludo zamišljenog atomskog napada dobili smo kafiće, pa sad u bašti kod Omice nagovaram našeg mladog slikara na zajednički novinski projekat: jedan će da piše, drugi da crta! Upoznali smo se nakon njegovog povratka sa studija na Akademiji u Zagrebu. Zvali su ga "Muharem", a on je samog sebe prozvao "Rob". Bio je prepoznatljiv po svom crtežu obogaćenom smjelim potezom i boli-glava maštom. Drugovao je sa Vladimirom Mihaljekom - Mihom, tadašnjim menadžerom "Bijelog dugmeta" i vjerovatno ne znajući da se upisuje u istoriju domaćeg rok-pokreta, uradio je omot za prvi singl legendarnog "Parnog valjka", pa za grupu "Time", plakate i dizajn čuvenog "Bum Festivala", i još mnogo toga. Po povratku u Doboj, uz naš prvi susret, dizajnirao je amblem u to vrijeme popularne emisije "Poplit"...

Zapisi i reportaže u "Glasu komuna" sa ilustracijama Jadranka Durmića potrajali su par godina. Nekad bi pročitao rukopis, a češće obojica nismo znali kakav će biti ishod ove naše zajedničke igre riječi i crteža. Bilo je mladosti i ludosti, ljepote u svemu, vina i duhovitih obrata, poput onog kad je trebalo "nacrtati" veliko veselje povodom asfaltiranja puta na Putnikovom brdu, a slikar naslikao ljudske likove sa svinjskim glavama kako piju i nazdravljaju radnoj pobjedi i napretku socijalizma. Urednik je, svaka mu čast, stvarno bio od riječi - objavljivao je sve! Novine su štampane u Banjaluci. Iz crne kožne tašne Stipe Kljajića provirivale su išarane stranice preloma, veličine naslova, okviri slika, tekstovi garamonda i helvetike. Ponekad bismo bili blizu da fulamo zadnji termin, jer se Durmi nije išlo iz kafić-mehane, ostajao bi u svojoj priči, u svom dubokom baritonu. Nakon fajronta penjali bismo se onda u stan kod njegove majke Vezire, tiho da je ne probudimo, ali zalud - ona ga je uvijek budna čekala! Prebirao bi tada po svojim slikama, tražeći neki već odmaštani motiv koji će "pogoditi našu temu"...

Jadranko Durmić sa suprugom Enisom

Ova uspomena pronalazi danas Jadranka Durmića u Njemačkoj. Živi sa suprugom Enisom-Enom u Minhenu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Njemačke, ima mali atelje u Frotmaningu, slika i razmišlja.

-Bilo je to bezbrižno vrijeme, u kome je Vezira brinula o meni, a danas je obrnuto. Godine, starost i bolest, stigli su i do nje, mog neuništivog idola majčinske snage i ljudskog nepobjedljivog duha. Pretrpila je, jadna, svašta, posebno u ratu, ali je uvijek bila neukrotivi optimista, koji je u stančiću u potkrovlju bio u stanju da te iznenadi salatom i povrćem zasadjenim na krovu zgrade, pa čak i da ti život zasladi jagodama sa dobojskog neba. Takva je Vezira! Slomilo ju je prvi put kad je bila protjerana iz tog stana. Moj učitelj i prijatelj, Drago Handanović, živi u istom ulazu i uspio je, uz rizik po sopstvenu glavu, spasiti sve moje slike i crteže. Vezira se nakon rata, nakon dosta muke, vratila nazad, ali teret brige i godina vezao ju je za postelju. Ena i ja smo zbog toga često u Doboju. Brinem i slikam, vjerovatno se ta moja briga preliva kroz paletu tamnijih tonova.

-Tebe, srećom, rat nije zatekao u Doboju?

-Ja sam od sredine osamdesetih živio vani, najduže u Liježu, u Belgiji, a kasnije sam se preselio u Bavarsku. Bio sam u tom periodu prilično angažiran. Imao sam par samostalnih izložbi i jednu veoma zapaženu u Briselu. Udruženje likovnih umjetnika Njemačke organiziralo mi je izložbu u Njujorku, pa sam iskoristio priliku i posjetio Ameriku.

Dolazio sam često kući, ostajao par mjeseci da napunim baterije i vraćao se nazad. Pred sam početak rata proveo sam jedan duži period u Doboju. Moj prijatelj Ibro Mulaomerović priredio je izložbu mojih slika i grafika u njegovoj galeriji "Tiziano". I zbog ambijenta tog prostora, i zbog Ibre, a i moje drage dobojske raje koja se tu okupila, ta postavka ostala mi je u najljepšoj uspomeni. Sad sam nedavno, pred Novu godinu, posjetio Ibru u Beču, plovili smo po otmenim bečkim kafanama i ronili dobojskim uspomenama. Nakon "Tiziana" nije prošlo puno počeo je rat, ali ja sam već bio u Evropi. Hvala ti Bože, uspio sam nagovoriti Ibrinog sina Dadu da ide vani dok još može. Izašli smo zajedno...

Ibro Mulaomerovic i Jadranko Durmic, zajedno u dobojskim uspomenama

-Bjež'mo, Jadranko, iz ove u ljepše, današnje teme. Funkcionišeš, još si aktivan?

-Slikam, sad sam "zreloj fazi", doba eksperimentiranja je prošlo, premda ova umjetnost pred svakom novom slikom priziva eksperiment u smislu nadahnuća, kompozije, a tehnika i stil su dio samog zanata. Sad "funkcionišem" slikajući platna u ulju, akrilu, ponekad akvarelu. Ovo "ponekad" treba uzeti uslovno, jer upravo sam uradio čitavu jednu seriju zavičajnih, dobojskih motiva u akvarelu. Izlažem na kolektivnim izložbama u Njemačkoj, ima me po privatnim galerijama od Slovenije do Belgije, par puta sam, zajedno sa Dragom Handanovićem, bio gost i Dobojskog likovnog salona. Kad ne slikam, onda sam u u svijetu meditacije. Bavim se takodje i grafičkim dizajnom, uradio sam ilustracije za nekoliko knjiga, a dosta vremena provodim i na nekim svojim projektima inovacije i dizajna, o kojima ne bih sad govorio. Još je rano, biće vremena...

Kiša dobuje po prozoru. "Hoće li ikad u ovom jebenom gradu zasjati sunce"? pita Slobodan Aligrudić "daidžu" Pavla Vujisića, nakon saza i kišom prekinute pjesme, u nezaboravnoj sceni iz filma "Sjećaš li se Dolly Bell?". Daleko je do proljeća, još dalje do naše nekadašnje Bosne... Prijatelju, preskoči tugu, tmurni dan i zimu, zagledaj se u daljinu, ako dovoljno jako želiš možda u olovnom nebu prepoznaš Jadrankove motive, njegovu Gradinu sa djevojačkim grudima, samuraje isukanih mačeva, balerine, akt-ljepotice zmijolike kose, leteće klavire, obrnute piramide, konje, ptice i delfine, sveprisutne oči, svega čudnog u božijoj bašti slikarske mašte. Januar se ne da, na Pacifiku liju dosadne kiše, čak i kad nisu tu misao na prijatelje grije srce.

MIRKO JELEČ
E-mail: jelec@gmail.com