Dobojlije u dijaspori: Jasna Merdic, Spanija

Dobojlije u dijaspori: Jasna Tabakovic Merdic, Spanija

SARENE UNIFORME

Svakog petka u Kanadi, u kompaniji u kojoj radim, zavrsavamo posao sat ranije zbog kolektivnog sastanka. Malo prodiskutujemo o minuloj sedmici, “zamezimo” cips i popijemo po pivo. Svakog petka isprobavamo razne marke i pijemo pivo iz druge drzave. Od nasih, do sad su stigli na red Lasko i Ozujsko. Lijep obicaj utemeljen je negdje na premisama bolje motivacije za rad. Ali, prava radost ceka nas svakog treceg petka u mjesecu kad prestajemo sa radom jos u podne zbog “slobodnih aktivnosti”. Popunili smo anketne listice sta bismo zeljeli za “Fun Friday”, pa postujemo zelju vecine. I demokracija i motivacija, zajedno! Tako smo do sad imali planinarenje, rostiljanje na obali jezera, odbojku na pijesku, bejzbol, penjanje uz (kobajagi) stijene u zatvorenoj dvorani (rock climbing), sankanje na gumama (snow tubing), pikado u pabu (darts), stoni tenis, golf… U oktobru, vecina je glasala za - paintball!

Pronasao sam samog sebe u jednoj sumi na americko-kanadskoj granici, u maskirnoj uniformi, sa puskom i stotinu metaka – kuglica punih boje. Komandant “logora” podijelio nas je u dvije ekipe i objasnio pravila: kad te kugla strefi, podigni ruku i onda si “out”. Rat zavrsava kad vise nema “prezivjelih”, sa jednim pobjednikom. Razmjestio nas je na polazne linije i dunuo u zvizdaljku.

Sa susjednog terena, izmedju nekih vojnih maketa i rovova, odjekuju rafali. Grupa uniformisanih klinaca, jedni u americkim, a drugi u njemackim uniformama, kao i mi odrasli dripci, igraju se rata. Cucim iza jednog panja bez volje za “borbu”, ja, bosanski izbjeglica, desperados i dezerter, u kome je pacifizam za ovo vrijeme tumaranja i lutanja preko raznih granica probudio otpor prema bilo kakvoj uniformi, a posebno prema policijskoj i vojnoj. Drzim u ruci pusku i razmisljam.

Boze, sto je ovo meni trebalo!?

U tom trenutku tjeskobe i kajanja, mucnog prisjecanja na dogadjaje iz jednog drugog vremena u dalekoj daljini, strefila me kugla pravo u glavu. Ziv sam, al’ boli, upucao me neko ko nije dosao u sumu da razmislja, pogodio me iz blizine i obojio kosu u narandzasto,. Podignem ruku i krenem van i sto dalje od “rata”, kad vidim mog kolegu Bryana, kratko osisanog, snaznog Irca, puca iza jednog drveta pravo na mene. Masem mu :”No! No! I am out!” Jedna kugla pogadja me u rame, druga u ruku, a treca bi u oko da nije maske.

-Sorry! – kaze Irac kasnije. - Kad imas pusku, prvo pucaj, poslije pricaj!

…Dosli su u Radio-Doboj u sarenim uniformama i sa crvenim beretkama. Jedan je predao tehnicaru kasete sa narodnom muzikom i naredio mu da ih pusta bez prekida, uvijek iznova, kao “Bolero”, sve dok se ne okonca “operacija predaje oruzja”. Ne znajuci za ove “moralne” pripreme, u zagusljivoj tjeskobi naseg podruma u Donjem Gradu, kao u kakvom filmu beznadja i apsurda, u zlokobnoj tisini, slusali smo Radio-Doboj i vez harmonike, veselje izvan vremena i prostora, kao da nije poceo rat, kao da se oko nas apsolutno nista ne desava. Ista muzika, do besvijesti! Zapamtio sam refren neobicno vesele pjesme:

“Odakle si, sele, devojano mlada? /

Iz Srbije, brale, iz Krusevca grada”!

Bili su placeni od nekoga za “ciscenje” carsije. Imali su plan i spisak na kome su bila imena iz protivnicke, takodje “demokratske” stranke. “Mi ne pljackamo” - pohvalio se jedan. – “Mi smo profesionalci! A sta ce biti kad mi odemo, to ne znamo. Tad dolaze vase komsije!”

Dan prije njihovog pohoda Carsija je bila pusta. Preko Caira, Miljkovca i Makljenovca narod je izbjegao za Tesanj.

-Samo vi idite - tjesio je svoje ukucane MuharemTabakovic zvani Harika, dobojski kino-operater u penziji. - Ja nikud ne mrdam! Valjda ne ubijaju starce?!

Dan kasnije, u nas podrum, sva izbezumljena u bijegu, utrcala je Nadja Beslagic - Seric.

-Ubili su mi muza! - trese se u suzama i ocaju - i jos mnoge na Carsiji!

Kuca Tabakovica lezi na prevoju, na rubu kose sa koje, sa jedne strane puca pogled na ljepotu rodnog grada, a sa druge, na zelenilo Caira, Plocnika i Male Bukovice. Tu gdje se dusa odmara nikada nije bilo mjesta zlu i mrznji. U jednoj tamnoj majskoj noci, neko u sarenoj uniformi zauvijek je promijenio sve. Bacio je bombu u tu malu, prizemnu kucu u kojoj su Harika i Kadema izveli na put petoro djece: Smaju, potpukovnika JNA, Asku, drugog kino-operatera u familiji, Fidu, medicinsku sestru, Jasnu, diplomiranog bibliotekara i Jasmina, konobara. Ujutro su pronasli njegovo bezivotno tijelo, zgrceno na podu kao u znaku upitnika: “Valjda ne ubijaju starce?”

- Jesen u Valenciji je ljepsa od ljeta. Ako zelis da ides u Spaniju, da uzivas u vinu i mirisu mora, dacu ti kljuceve mog stana!

U jednom cudnom trenutku, u mjestu zvanom White Rock,na americko-kanadskoj granici, u jednoj sumi u kojoj rosi kisa i gdje zaticem samog sebe u sarenoj uniformi i u glupoj ulozi, sjetio sam se blagonaklone i velikodusne ponude moje drugarice Jasne Tabakovic. Nakon 15 godina propitivanja i traganja za njenom adresom, ove jeseni cuo sam joj glas iz telefonske slusalice.

- Zivim sa kcerkom Irmom u jednom malom gradu na obali Mediterana, nedaleko od Valencije i zovu me na spanskom Hasna ( Jasna). Zapravo, sad me nema u Spaniji, sad sam u Sarajevu! Duga je to prica!

-Brinuo sam. Znam da si pred rat radila u Banja Luci, a onda si nestala. Pitao sam na sve strane.

- Nije bilo posla u Doboju, pa sam krajem osamdesetih stigla do banjalucke Narodne biblioteke. Tamo sam se sretno udala i jos sretnije razvela, ali je bivsi muz ipak bio fer pa nas je u ratu izveo iz grada. Sa djetetom u narucju provela sam par dana u Beogradu i tri-cetiri mjeseca kod prijatelja u Makedoniji. Znala sam da moram vani, obilazila sam ambasade, a izmedju Njemacke i Svedske, odlucila sam se za - Spaniju.

- Ola! Nova domovina pozdravlja Jasnu i Irmu, tamo negdje na Iberijskom poluotoku.

- Nase prvo “ola” izgovorili smo u provinciji Badajoz. Bilo je jako vruce, ljudi su bili divni, a Irma jos beba. Dok sam radila nekakav administrativni posao u jednoj skoli i kasnije u tamosnjoj biblioteci, cuvali su je nasi novi prijatelji Spanci. Onda su iz Njemacke dosli moj brat Jasmin i snaha Fata, pa su mi puno pomogli oko djeteta, ali se snaha razbolila i odlucili su da se vrate. Ostala sam opet sama. Spanske trupe su vec tada bile u sastavu UNPROFOR-a i trebali su im prevodioci. Polozila sam testove i dobila posao u – Bosni! E da sam znala da cu ostati ovoliko dugo, nikad ga ne bih prihvatila!

- Koliko dugo?

- Ja sam kod kuce, a nisam kod kuce, od 1997. godine. Zona odgovornosti spanskih trupa u Bosni je jako velika. Prvo smo bili u Mostaru, gdje sam na pocetku zivjela “vojnickim” zivotom, u uniformi, u logoru. Najteze mi je, ipak, bilo to sto moje dijete nije bilo sa mnom, vec je odrastalo bez majke u jednoj spanskoj familiji. Tek prije dvije godine uspjele smo se “povezati” i Irma je dosla da zivi sa mnom, zahvaljujuci tome sto su nama prevodiocima konacno dozvolili da zivimo “civilnim zivotom”, izvan vojnickog kruga. Iz Mostara su Spanci preselili u Sarajevo. Stanujem na Alipasinom Polju i jos uvijek nosim uniformu. Nije, doduse, sarena vec je plava, “pilotska”. Posao nije lagan, provodim dane i dane na terenu, ali mi to ne predstavlja nikakvu teskocu kad znam da me Irma ceka kod kuce. Ona je vec velika djevojka, drugi razred gimnazije. Zapravo njen razred je u virtualnom svijetu: ona uci kod kuce, prima pitanja i radi zadacu preko Interneta, a polaze ispite u spanskoj ambasadi u Sarajevu. Irma je progovorila na spanskom, to je njen maternji. Nas dvije vidimo svoju buducnost u toplijim krajevima!

- U tvom e-mailu pojavilo se i prezime Merdic. Pomislio sam da ima nekih lijepih promjena u socijalnom statusu?

- Ha.ha.ha. Nema, nema! Spanjolci moraju imati dva prezimena, prvo ide ocevo, pa onda majcino. Bolan, ja sam ti sad Spanjolka i zovem se po ocu i majci Jasna Tabakovic Merdic! A pazi sad ove kombinacije: kcerka mi se zove Irma Paripovic Tabakovic! Kad smo u avgustu isle kuci u Spaniju, gleda carinik u nase spanske pasose pa pita:

“Jeste li vi njoj majka?”

“Nisam”! – odgovorim u sali. “Mi smo rodice!”

Ostao je sa nasim prezimenima u zestokoj dilemi!

- Posto radis u Bosni, kod tebe, ocito, nema nostalgije?

- Ne bi u meni bilo nostalgije i da nisam u Bosni! Sve se ovdje promijenilo – nagore. Ljudi tesko zive i jedva sastavljaju kraj sa krajem, a kad odem u Doboj, kao da sam u nekom drugom, nepoznatom svijetu. Nigdje poznanika, nigdje prijatelja. Sve je opustoseno. Posjetim Askin mezar na Jelahu, ocev i majcin na Humci u Doboju i srce mi bude jos vise zarobljeno tugom i zeljom da sto prije odem za Spaniju. Brat Jasmin i snaha Fata zive u nasoj kuci, najstariji brat Smajo je u Srbiji, u Pirotu, sestra Fida, udata za Nebojsu Popovica, je u Americi. Rasuli smo se i nemam vise osjecaj vezanosti ni za kucu, ni za carsiju, ni za Doboj, ni za rodnu grudu. Nema mojih najblizih i najdrazih, nema raje, nema ljudi koji su cinili taj grad lijepim! Odlazim cim se ovaj prevodilacki posao i spanska misija u Bosni okonca.

Iz domovine cu ponijeti malo vise godina, svoj broj 38 i jednu staru izreku:

- Nicija nafaka nije pobjegla, pa nece ni moja!

MIRKO JELEC
E-mail: jelec@telus.net