|
Dobojlije u dijaspori: Maida Salkic – Christensen
(Bosna-Danska) DOBOJSKI
TIFFANY - UMJETNINE NA STAKLU |
||
|
-Doboj je moj rodni grad od
1964-te. Sjecanja naviru u fragmentima: zavrsena Osnovna skola “Josip Jovanovic”,
srednja Upravna, bjezanje sa casova, kafici kod “Saneta” i Cecinog “Caprija”,
sjedenje po klupama u Parku i na Spomeniku obiljezja su svih nas koji smo
bili ista generacija… U ono vrijeme nije mi padalo na pamet da nesto nacrtam,
cak sam kod nastavnika Nede imala “trojku” iz likovnog. Ipak, zanimalo me pravljenje nakita, nocnih lampi,
odjevnih predmeta, prepravljanje suknji, pantalona. “Cucao” je, ipak, talenat
u meni i samo je cekao pravi cas da “iskoci”…
Maida Salkic
Christensen – glass artist Pronasao sam “Talenat” na
Interenetu. Njena e-mail adresa zvucala je britanski i navela me da odmastam
put u Veliku Britaniju. Zasto da ne? Idemo na Ostrvo, tamo dugo nismo bili.
Citaocima sam u mislima spremno obecao lijepo ovo virtualno putovanje. Proljece se ionako
raskihalo i rasplakalo, kisa sara po staklu, ali ne moze te Maida, majstore,
pobijediti – vjestija je tvoja ruka! Zadivljen koloritom boja, ljepotom
unikatnog oblika, prelistavam na adresi www.maida.doorhet.net
web-prezentaciju islikanog stakla ove nase Dobojke. Maidino drugo prezime
zvuci “nordijski”, kontam neki Vikinzi zive i u Engleskoj. Odgovor je stigao
brzo. Bum-tras! Iznenadjenje – iz
Zenice! Nasa masta moze svasta, ali nije
ravna cudesima zivotnog scenarija. U tom jos nedovrsenom rukopisu, Zenica je
postala Maidina dijaspora a Danska druga domovina. Cini mi se da su zene
nakon rata postale zatvorenije, da muskarci
cesce pricaju o vremenu proslom, da ih
cesce muce nostalgija i uspomene. Dugo, medjutim, nisam sreo tako nadahnutu osobu koja se
zivo sjeca svog Doboja i koja je spremna podijeliti svaki trenutak svojih i
nasih dobojskih zajednickih lijepih trenutaka.
- Pocecu od Osnovne skole
“Josip Jovanovic” i u njoj meni
najdraze nastavnice Behije Didic (muzicko). Ona je je za mene bila neka vrsta orijentacije u zivotu, tad sam
osjetila muziku u sebi. A sta ce to biti,
ja i nisam tada znala. Onda sam krenula na hor i folklor. U KUD-u “Ismet
Kapetanovic” smjenjivali su se
koreografi: Sonja, Resad, Milan
Popovic. Sa folklorom sam
nastavila i kroz srednju skolu... I u Upravnoj pratila me muzika, i dalje sam
"tancala". To doba mi je
bilo i najdraze u zivotu, jer tada smo bas bili bezbrizni i jedini nam je
problem bio da se ocjene u dnevniku ne “pokvare” i da se zbog kazne "ne moze napolje"!
Moja majka je s brda
Beslagica, zove se Hiba Salkic,
djevojacko Beslagic. Svoj radni
vijek pocela je i zavrsila kao teleprinterista u Sluzbi drustvenog
knjigovodstva gdje sam i ja isla na praksu kroz srednjoskolsko obrazovanje.
Radeci tako na raznoraznim referatima,"skuzila” sam posao tako da su me
primili, prvo preko omladinske zadruge, pa kasnije na odredjeno, u nedogled.
Jedno vrijeme sam putovala u Gracanicu, kao ispomoc i rad na teleprinteru. Uh
i to je bilo zanimljivo, ali i naporno! Fuj, i dan-danas mi je muka kad
autobus prodje kraj mene.
Sa roditeljima Moj otac se zove Ferid Salkic. Radni vijek je poceo u
gracanickim firmama “Jadrina” i “Fering”. Ali, postoji i ona stara:
"Odande si odakle ti je zena!” Familijarno smo se preselili u Doboj
kad sam ja imala par mjeseci, jer je
mama vec tada radila u SDK i bilo joj je tesko da putuje tadasnjim cirom u
Gracanicu...Sticajem okolnosti ja sam jedinica kod roditelja…Moj otac nije
bio zadovoljan namjestenjem u Doboju, predao je papire i dobio posao u
Njemackoj... Uh i to je bilo zanimljivo... Nas prvi stan je bio u zgradi
SDK-a, gdje sam provela djetinjstvo ganjajuci se na igralistu iza "Stambenog”, Morde, Modricke
mesnice, restorana “Ozren”... Moje prijeteljice i drugarice iz
djetinjstva bile su Uka-Nusreta Mulalic (sad je u Pragu), Bozana Cvitanovic (u Zagrebu), Nina Kruskic (u Norveskoj), Jasna
Sirbegovic, Ozrenka Paravac, Aleksandra Gajic..Evo kad sam sad u mislima ispred njenog solitera,
tu su jos i Snjezana Banjac, Zana, Zdenka i Tanja Stevovic (tada je
bila mala). Ma bilo nas je dosta... Srednja skola je sve promijenila,
tada smo promijenili i stan. Otisli smo u
Sestu proletersku, koja je meni tada
djelovala daleko, Bogu iza nogu. Znam da su me zezali da me ni jedan momak nece htjeti:
"Vidi gdje stanujes! Ko ce te gore pratit’ kuci?!” Ali, moj dragi
komsija Edo je otvorio kafic "3 E", tik ispred moje zgrade, tako da su oni meni dolazili
bukvalno pod prozor...He-he-he, salim se! Mislim, momci su parkirali auta pod mojim prozorima… Srednju skolu jos
pamtim po mojim drugaricama: Sabini Bajraktarevic, Nihadi Skoljic,
Slavici Petrovic, Djani Salkicevic, Ameli Skopljak i komsinicama Mersi Bajraktarevic (prvi glas
Doboja, tamo neke godine), Almi
Kunalic, Fatimi Glumcevic, Indiri Muratovic, Aidi Jasarevic, a tu su jos
u mom dragom sjecanju Visnja, Cica,
Izeta...Ne smijem zaboraviti komsinicu Slavicu Sipek ili “Gloriu Frank”... Crveno-zelena kombinacija...
Boze, sta li je s njom bilo? Ona je nama djeci pokazivala kako se sadi
cvijece i dosta toga finog sam od nje naucila, mada je za vecinu ona bila "cudak".
Kao i u svakom zanimljivom
filmu, ovdje bi neki nebeski reziser sudbine napravio rez. Iz ljepote jedne
mladosti, krunisane udajom i planiranjem zivota podno Gradine, u sljedecim kadrovima
donosi nam kataklizmu zapleta i neocekivanog raspleta. - Kada je poceo rat 1992., kao
i vecina nas koji smo tada "nabrali" iz Doboja, pokupili smo sta
smo stigli, a ustvari – nista. U staroj trenerci, papucama, da se ne
isprljamo"jer cemo se brzo vratiti, u toku noci". Al’ ne lezi
vraze...Izasli smo u Tesanj, koji je za nas tada bio oaza mira i spasa,
ostali tu 3,5 mjeseca i poslije presli u Zenicu... "Tamo, kazu, u
izbjeglickim kampovima daju cetvrt hljeba na 24 sata, a Zenica je veca a ja
sam vec bila pred porodom...U decembru 1992. rodila sam Azru...Nizom okolnosti u kojima sam se nalazila doslo je do
razlaza izmedju mene i Azrinog oca. Tada sam bila najsretnija i najtuznija.
Imala sam dijete staro sedam mjeseci,
a bila sama. Nakon razvoda i privikavanja na novi nacin zivota, nastojala sam
da obezbijedim egzistensiju za sebe, dijete i moje roditelje, koji su
dosli iz okoline Tesnja, tacnije sa Vukova. Obzirom da sam "umjetnicka
dusa", pokusala sam stupiti u kontakt sa jednom humanitarnom
organizacijom jer sam skontala da ce mi vrijeme brze i lakse proci ako se
ukljucim i pocnem praviti kojekakve ukrasne predmete, a oni bi to
prodali. Ali do tada sam se itekako naprala
“svjetskih prozora i tepiha" na Babinoj rijeci...I to je zivot,
moralo se prezivjeti...
Maida, Azra i
Poul U medjuvremenu je rat
prestao i sve je vise bilo sanse da se nadje neki posao. Stambeno pitanje smo
rijesili zamjenom stana, jer se ne mislimo vracati u Doboj, a i stekla sam
nove prijatelje i neki poslic. Sticajem okolnosti upoznala sam mog sadasnjeg
muza, koji je bio moja sudbina koja mi je donijela boje za staklo cak iz
Danske. Tad sam se okusala u tom svijetu boja...
-Maida, poslusaj savjet
starijeg, pusti ba boju, vazno je da muz slusa! -Moj muz Poul Christensen mi je puno pomogao u zivotu. On radi za jednu
prevoznicku firmu u Danskoj, te je malo ovdje, malo u "svijetu".
Zivimo na relaciji Zenica-Aalborg, mada sam vecinu vremena u Bosni i
Hercegovini, jer Azra je sedmi razred osnovne skole, planira srednju
veterinarsku, pa na Veterinarski fakultet. Voli zivotinje, a vidi i sama u
Danskoj svi imaju po dva psa i macke, a ona, dijete nase bosansko, odmah
konta biznis, vidi sebe kao dobrog lijecnika za zivotinje. U buducnosti , ako
Bog da, hoce da napravi hotel za zivotinje, gdje bi ostajale dok im
vlasnici putuju po svijetu. Djeciji san, a mozda i nije? Ko zna?
Iz
Maidine umjetnicke radionice
Prezentacija sa web-stranice
www.maida.doorhet.net
|
||
|
|
