Marjan Martic - Ekvador, Juzna Amerika

AMIGO IZ MAKLJENOVCA

Pripremio sam se za ovaj razgovor. Naucio sam par recenica na spanskom, zbog utiska a i da lakse stupim u vezu sa zemljakom koji je dogurao do Juzne Amerike.

- Buonas diaz. Como est usted? Quisera hablar con Segnor Marjan Martic.

- Buonas diaz. – ljubazno otpozdravi prijatni zenski glas i valjda prepoznavsi “tezinu” mog akcenta, na moje veliko zaprepastenje, nastavi na nasem jeziku:

-Dobar dan. Mozemo pricati i ovako, ako vam je lakse!

-Ko ste vi? – pitam, zbunjen neocekivanim jezickim obratom.

-Ja sam Beatriz Ximena Nieto Torres, supruga Marjana Martica. Znam da ste zacudjeni. Provela sam pet godina u vasoj zemlji i naucila jezik. Zavrsila sam Ekonomski fakultet u Novom Sadu i tu sam upoznala Manju. Ali, evo, on je tu, pa ce vam sve ispricati…

Prije ovog telefonskog poziva, procitao sam dosta o Ekvadoru, da znam gdje se zaputio moj amigo iz Makljenovca. Zemlja je manja od Italije a veca od Velike Britanije. Ima 13 miliona stanovnika, a lezi na zapadnoj obali juzno-americkog kontinenta, na Pacifiku. Kopnenu granicu dijeli sa Kolumbijom i Peruom. Knjige kazu da je to u svekolikoj razlicitosti prirode i kulture, podneblja i klime, veoma atraktivan kraj. Biolozi tvrde da Ekvador ima najvesu raznovrsnost bio-vrsta na svijetu. Cuveni Carls Darvin proveo je neko vrijeme na tamosnjim Galapagos otocima, gdje mu je nadosla ideja za revolucionarnu knjigu “Porijeklo vrsta” Francisko Pizaro savladao je prevarom i lukavstvom brojno nadmocnije Inke i spanski kolonizatori su kroz pet stoljeca zanavijek promijenili lice Juzne Amerike. No, tradicija i obicaji predkolumbovske indijanske populacije jos su vidljivi na svakom koraku, u crtama lica, u sarenim nosnjama, u predivnoj muzici…Valja nam, medjutim, izaci iz korica knjiga, jer nas iz slusalice srdacno pozdravlja 38-godisnji svjetski putnik. Otkuda u Ekvadoru, na sredistu planete?

-Studirao sam masinstvo u Novom Sadu i tu sam upoznao Beatriz. Bio sam odslusao cetvrtu godinu kada je rat poceo. Bilo mi je jasno da necu stici diplomirati, pa sam na brzinu upisao Visu masinsku skolu, gdje su mi, srecom, priznali sve ispite i gdje sam uz neku malu razliku uspio diplomirati. Potom sam otisao u Zagreb, a zatim u Bolcano(Bolzano). Proveo sam tri godine u tom gradu na sjeveru Italije, gdje se vise prica njemacki nego talijanski, pa sam naucio oba. Beatriz je za to vrijeme uspjela zavrsiti ekonomiju i vratila se nazad u Ekvador, u decembru 1993. Krenuo sam za njom i stigao do – vjencanja!

Beatriz i Marjan Martic – poznanstvo i ljubav sa fakulteta

Dio razgovora moramo prepricati, da ustedimo na telefonskim impulsima i citaocevom strpljenju. Uglavnom, nakon ovog pocetnog, uslijedilo je jos mnogo telefoniranja i razmjenjivanja e-mail poruka. Nasi Martici, Marjan i Beatriz, zive sretno. Imaju dva sina blizanca,6,5 godina, koji iako u Juznoj Americi imaju nasa imena: Davor i Marjan. Beatriz radi na kampanji predsjednickih izbora. Kod njih se predsjednici mijenjaju cesto, za 11 godina smijenili su ih devet puta, pa posla ima “preko glave”. Marjana, inace, prijatelji zovu Manjo, sto, ruku na srce, zvuci bas ekvadorijanski!. Po dolasku dobio je povoljan kredit i startao sa svojom radionicom, sa strojevima, tokarskim strugovima i presama , proizvodnjom metalnih konstrukcija i struktura. U medjuvremenu to je postala mala fabrika sa 15 zaposlenih.

Blizanci Davor i Marjan

-Zivimo pristojno. A znate kako to na ovom kontinentu izgleda, dosta je korupcije, kriminala, sirotinje, smjene vlada i drzavnika. Imali su zestoku monetarnu krizu, pa su uveli americki dolar kao monetu. To je jos vise produbilo socijalno raslojavanje, pa danas Ekvador ima samo dvije klase: bogate i siromasne. Slicno nesto kao i kod nas u Bosni.

Za turiste ovo je odista zemlja kontrasta i razlicitosti. Geografski je podijeljena u tri regiona: primorje na Pacifiku, centralni kontinentalni dio i istocni bazen, gdje pocinje Amazon i prasuma.

-Ja zivim u sredini, u Ambatu, pola sata od spomenika koji obiljezava geografski centra svijeta, a dva sata od glavnog grada, dva sata od obale, dva sata od dzungle. Oko mene su Ande. Na njihovom lancu ima 50 vulkanskih vrhova, cije se kape bijele od vjecitog snijega a od kojih je 20 jos uvijek “sposobno” za erupciju.! Kotopaksi (Cotopaxi) je najvisi aktivni vulkan na svijetu ( 5.897metara) i nalazi se u blizini glavnog grada. Prije tri-cetiri godine “proradio” je jedan vulkan i u nasoj blizini, pa danas rijeke turista dolaze u njegovo podnozje da se dive snazi prirode i da uzivaju u izvorima tople vode.

-Iako lezi na ekvadoru, gdje “sunce sija k’o tepsija” i gdje bi se mogla ocekivati prava tropska klima, temperature izgleda nisu paklene kako bi se to u prvi mah pomislilo?

Na ekvadoru tezina svakog bica je manja nego na nekom drugom mjestu na planeti. To je zbog ispupcenja zemljine lopte i manje gravitacije

-Klima je zapravo idealna.Temperature su negdje oko 25 stupnjeva. Godi{njih doba nema, iako imamo dvije sezone, kisnu i suvu, sa gotovo neznatnim razlikama u temperaturi. Ovdje je zapravo uvijek ljeto. Preko dana treba ti majica, a navece kosulja ili lagana jakna.

-Moram vam ispricati jednu zanimljivost – nastavlja Marjan.- Glavni grad se zove Kito (Quito) i ima preko million stanovnika i dvije neobicnosti. Lezi na 2.850 metara nadmorske visine i u njemu kisa pada jedino poslije podne, negdje oko tri sata.Isto tako je i u mjestu gdje mi zivimo. Taj prirodni fenomen uzrokovan je klimatskim uvjetima, polozajem Ekvadora i rotacijom planete zemlje. Inace, vegetacija je bujna. Citavu godinu imamo “proizvodnju”. Posto godisnjih doba nema, biljke ne cekaju proljece za pocetak novog ciklusa. Cim sazriju i plodovi se poberu, pocinje cvjetanje i nova sezona.. Svaka biljka ima svoj “timing”. Ekvadorijanci su cuveni izvoznici banana, imaju najbolji kakao na svijetu, kavu i naftu.

Martici ispred spomenika koji oznacava geografsku sredinu zemlje

Svakog gosta, medjutim, najvise impresionira dzungla. Amazon je neopisiv eko-sistem i treba ga dozivjeti. Svakog dana pada kisa, vlazno je i jako toplo. Vegetacija je podivljala od srece i prirodne blagodeti.. Tu je u vjecitoj medjusobnoj interakciji sve naj, naj - najvese drvece, najvice biljnih i zivotinjskih vrsta na svijetu, najzelenije, najsarenije, najbujnije. Dah se gubi u opojnom mirisu raslinja, sto od cuda a jos vise zbog teske sparine koja se lijepi za tijelo…

-Ovog ljeta bio mi je u gostima prijatelj i skolski drug sa fakulteta, Anto Bratic iz Sivse. Posjeta je bila “plodna”. Neplanirano je produzio boravak za jedan dodatni tjedan jer je ovdje pronasao izabranicu srca svoga – smije se Marjan: -Djevojka je zbilja lijepa. Zamolili smo je da mu bude vodic dok je bio u posjeti Amazonu. Eto, prasuma je bila fatalna, zaljubili su se i sada ona planira ici za njim, pa bi uskoro moglo biti svadbenog veselja!

- Kada vec pricamo o ovim zivotnim, ponekad nepredvidivim situacijama, a buduci da je rat uticao na gotovo sve nase sudbine u dijaspori, ima li u Marjanu Marticu nostalgije i zala za Bosnom?

- Posteno da kazem, nema. Naravno, volim i uvijek se rado sjecam svog rodnog Makljenovca, svojih najblizih, svoje rodbine, svojih susjeda i prijatelja, ali ne bih se vratio. Moj brat Zlatko i njegova supruga Tijana danas zive i rade kao profesori u Koprivnici, u Hrvatskoj. Sa njima je i moja majka Mara, dok je tata Stipo, nazalost, preminuo. Za rodni kraj me veze nasa pusta kuca i uspomene. Ne mislim, ipak, ostati do kraja zivota u Ekvadoru. Mozda jednom zavrsim negdje na jadranskoj obali. Ko zna?!

Stvarno, ko zna gdje vode putevi sudbine koji su rasprsili i Makljenovcane i sve nase Dobojlije sirom svijeta. Ko zna gdje i kada i hocemo li se ponovo sresti. Zato valjda u nasim pozdravima ima toliko neke neizrecive tihe tuge.

Dovidjenja i puno srece, prijatelji!

Buena compra. Buena suerte, amigos!

Mirko Jelec

Nase novine 2005 // www.tipura.com