Dobojlije u dijaspori: Milivoje-Mico Misuric (Srbija)

“NEMOJ NIKAD DA SE VRATIS”

Bilo je ispod Novogodisnje jelke svakakvih poklona, a meni su bili namijenjeni: “The secret”, knjiga o tajni srecnog zivota i snazi ljudske misli, najnoviji (opa bato) Severinin film “Satro sljive”, boca australijskog vina i - iznenadjenje - masina za rezanje meze!? Potrosni materijal tijela i duse! Internetom su stizale cestitke prijatelja, njihove slike sa familijom i najnoviji domaci hitovi. Odrasli, valjda kao i djeca, daju naslutiti sta zele, pa to i dobiju od Djeda Mraza. Bez ikakvog nagovjestaja i slutnje, medjutim, najljepsi dar stigao je iz Banata, sa obala Tamisa i Dunava: kompletna “Nepovratna pesma” Miroslava-Mike Antica.

Nikad nemoj da se vracas
kad vec jednom u svet kreces.
Nemoj da mi nesto petljas,nemoj da mi hoces-neces.

I ja bezim bez povratka.
Nikad necu unatrag.

Sta ti znaci staro sunce,
stare staze,
stari prag?

To je ono za cim moze da se pati
To je ono cemu mozes srce dati.
Al' ako se ikad vratis
moras znati;
tu ces stati.
I ostati.

Ovdje moramo pod hitno zaustaviti recitatora da nam ne pobrka spisateljsku kon(tra)cepciju. Pjesmom treba da zavrsi dopisivanje sa Milivojem Misuricem, poznatijem po dvostrukom nadimku - Mico Misura.

Mogao je taj pisati reportaze i clanke, ali prst sudbine (ni)je mu bio naklonjen pa je nakon fakulteta proveo samo mjesec u redakciji Radio-Doboja, a 12 godina u dobojskom SUP-u! “Bavio se” klasicnim kriminalom, a kasnije je radio u birou za droge. Sa policijom se, srecom, oprostio na vrijeme:

-Uzeo sam bolovanje u martu 1992. s obzirom da sam bio, kao i svi moji sugradjani, izlozen smrtonosnoj epidemiji koju je proizveo nacionalisticki sindrom.Iz Doboja sam izasao 2.aprila. Sa suprugom Ljiljom i djecom sam krenuo nakratko, u namjeri da se vratim, a onda sam kao pravi Bosanac zaboravio put i vec petnaest godina sam u Pancevu.

- Bolovanje je znaci jos uvijek otvoreno?

- Prije par godina sam sreo dr.Hedzica koji me u sali zvao nazad da zakljucim to bolovanje. Stvarno se oteglo.U medjuvremenu su djeca porasla, a mi poceli druge zivote.Odmah po dolasku u Pancevo otvorio sam privatnu firmu u kojoj su uvijek bile prisutne Dobojlije, neko krace, a neko duze vrijeme. Drago mi je sto sam bio u prilici da pomognem makar dijelu raje koja je prolazila kroz nase zivote i odlazila dalje. Neki su tu ostavili i velik dio svog znanja. Robert Barunovic je, naprimjer,konstruisao u nasoj firmi jedan novi kompresor, sa odlicnim ventilima koji su radili po 8000 sati, sto je cetiri puta duzi rok od standardnog.

Milivoje-Mico Misuric: Dobojlija u Banatu

Nasi prijatelji su sa nama ucestvovali u izradi prototipa nove susare, koja je imala funkciju totalne dehidracije voca ili povrca, tako sto smo oscilatorom bombardovali organsku ili neorgansku tvar na odredjenoj frekvenciji.Ovaj projekat smo napravili samo u prototipu,a na njemu je s nama dvije godine ucestvovao i pokojni dr. Simo Mihic.Danas imamo pedeset godina i bavimo se mirnijim poslovima, manje kreativnim, ali sire zastupljenim. Momentalno smo u sferi gradjevinarstva. Gradimo jednu fabriku novog hidro-izolacionog materijala, koji ne dozvoljava vodi da prolazi u unutrasnjost prostorije, sto ce u potpunosti zamijeniti "crne" izolacije.Razvili smo sa firmom “Eurastechnology” trziste za jednokomponentni gel kojim vrsimo sanacije prodora podzemnih voda u objekte. Ovaj projekat je narocito primjenljiv kod sanacija tunela, podrumskih prostorija i drugog, a radi se o jedinstvenom metodu koji vec par godina primjenjujemo na trzistu Njemacke i Grcke.Zainteresovani smo, zbog jedinstvene tehnologije, ovaj veoma dobar projekat prosiriti sa nasim prijateljima i na druga trzista u svijetu.Ovo je jedinstvena prilika da uputim poziv zainteresovanim da posjete prvo moju web-stranicu www.magnacoop.com i da se jave, da napravimo posao.

-Svaka cast majstore, dopada mi se ova tvoja kreativnost koja je ocito proistekla iz izbjeglicke nuzde. Reci nesto vise o toj tvojoj fabrici?

-Tehnologija za novu fabriku hidro-izolacije je zaceta u ideji koja je proistekla iz radova injektiranjem, ali sam tehnoloske djelove i masine sam skicirao, a onda sa timom inzenjera konstruisao u mojoj firmi.Od citave linije samo jednu masinu kupio sam iz Njemacke a ostalo smo napravili ovdje.Kasnije sam odlucio da firmi “Euras technology” ponudim partnerstvo 50:50 posto na izradi nove hidro-izolacije s tim da oni nama daju reciprocitetom isto ucesce u zajednickim poslovima injektiranja.Shvatio sam da na svjetsko trziste ne mogu odavde sam, pa sam se vezao za firmu koja vec radi u evropskoj uniji.Obzirom da se radi o velikom projektu, mi svaki dan drzimo prezentacije, putem interneta ili “in vivo”. Raduje nas sve veca zainteresovanost za nas program, narocito medju iskusnim gradjevinarima u Evropi. Vec smo odradili veoma zapazene poslove na atinskom metrou, Folksvagenovoj fabrici novog pasata, razlicitim tunelima, termo-elektranama, hidro-centralama, starim zgradama-spomenicima kulture, uglavnom vrijednim kapitalnim objektima. Imamo stotinjak veoma ozbiljnih referenci u sanaciji prodora podzemnih voda u objekte. Fabriku nove hidroizolacije pustamo u toku 2008. u prostoru koji sam kupio u pancevackoj Utvi ( bivsa fabrika aviona).Kompresorski program smo zatvorili, jer ovdje vise industrija ne radi normalno i tu napori postaju iluzija. Od starih programa, ostala nam je jos mjesaona stocne hrane.

Ljilja i Mico – zajedno od gimnazijskih dana

-Cime se bavi Ljilja?

-Supruga Ljilja radi sa mnom. Ona vodi finansije, sto je najnormalnije. Poslije dobojske banke vise nije ni pokusavala uci u “drzavnu sluzbu”, a nismo ni imali sanse. Za nas je privatluk bio jedini izvor egzistencije. Ona momentalno u svojoj dvogodisnjoj studijskoj nadogradnji polaze ispite za revizora, sto je ovdje, u skladu sa medjunarodnim standardima, postalo veoma ozbiljno i trazeno. Inace se stalno obucavamo novim vjestinama. Prosle godine sam zavrsio semestar standardizacije u kvalitetu, a Ljilja semestar biznis upravljanja. Uglavnom smo u poslednjih par godina sredili i uredili zivot po nasoj mjeri.Zavrsili smo jedan objekat od hiljadu kvadrata i tu cemo ove godine,ako ne bude iznenadjenja (koja su na Balkanu uvijek moguca) otvoriti hostelo. Imamo 55 kreveta i prostor od 200 kvadrata za restoran i ostale prostorije. To ce biti Ljiljin biznis.

- Ovo, Mico Misura, sve zvuci kao da si izasao iz Bosne sa kamarom para?

- Ha.ha.ha.Cuj istinu: kad smo presli Drinu one godine (“Od istorijskog Avnoja do izbjeglickog konvoja, preko Sremske Race”) imao sam 350 DM u dzepu, dvije putne torbe i porodicu! Danas kad razmisljam o svemu, vjeruj mi, cesto se upitam kako je to sve bilo moguce. Al’ sto rek’o Mesa, bog mi je svjedok, a bogami i raja oko mene. Sto se tice konkretnih para, ja nikad nemam dinara (ovo ozbiljno). Kad vodis posao u ovim prostorima ti nemas banaka, kreditnih linija( kamate su po 25 posto godisnje),prijatelje narocito nemas. Ovde se uspjesni gube i pretvaraju u mediokritete, alkoholicare. Prepusten si sam sebi, bez ikakve podrske. Preostaje ti samo svakodnevno ganjanje kupaca.Taj atribut “bogat” ima smisla dodijeliti ratnim profiterima i ljudima koji rade monopolisticke poslove. A ostala raja koja ulaze pamet i stvara programe, infrastrukturu, obrazuje porodicu, to je vrlo stresno mucenje. Citam cesto po neku novu knjigu nekog od tih silnih americkih savjetnika za "ovo” ili “ono " u sferi biznisa i garantujem kad bi oni dosli sa vrecom para u neki balkanski prostor nepostojeceg trzista da bi prosli ko onaj Neletov u mjenjacnici sa "dje ba zapelo”, “daj sta das "…

Mi smo nasu zgradu napravili iz kompenzacija, a to izgleda ovako: mi uradimo posao, oni nemaju da nam plate pa nam daju ciglu, mi zidamo, a nismo htjeli zidati, pa nam daju umjesto para prozore i vrata, itd. Tako smo kupili mjesaonu hrane. Radili smo remonte za mlinove po Vojvodini, a dobijali komponente, suncokret, soju, psenicu e to sam onda kroz nasu masinu pretvarao u stocnu hranu.Pravi cirkus.Cesto se nije nista radilo iz planiranih pobuda, nego smo spasavali rad nas i zaposlenih

(jedno vrijeme smo imali 30 ljudi).Trcanje za poslom je svakodnevno, mnogo putujem. Ove sam godine ganjao posao cak i u Doboju. Trebamo da radimo sanaciju nekih bazena za TDSK-a.

- Ides li cesto u zavicaj?

-U Doboj odlazim dvaput godisnje, na po dan-dva. Spomenka, moja sestra, je u Zagrebu , a roditelji su umrli prije rata.U stanu u Titovoj iznad “Kasina”,gdje sam odrastao, vise nema nikog, tako da obilazim groblje i naravno Ljiljine roditelje koji su jos u dobroj kondiciji.Uglavnom sretnem stare komsije, a ljeti se obradujem susretima sa Dobojlijama “iz inostranstva”. Zao mi je sto tamo nema perspektive, privreda ne funkcionise, ustvari nema raje.Grad su cinili ljudi.Kad se sjetim prije rata na Pijeskovima stotine nas izmedju 30 i 50 godina imali smo stanove. Mislim da je to bilo intelektualno jezgro grada, mladi ljudi koji su,svaki u svojoj oblasti, preuzimali dio vaznih funkcija. Bas se nesto desavalo, dok se nisu pojavili moderni Robin Hudovi. Ja iz ove distance nisam cak ni razocaran. Kad odem u Doboj, cujem ljudi drugacije govore, pricaju onako kako mi nismo nikad pricali. Drugacije i razmisljaju, u svakom segmentu se primjeti regresija, iako moram priznati postoje porodice koje drze do obrazovanja, pa skoluju djecu napolju, svjesni cinjenice da svijet postaje veliko selo i da su perspektive na nekom drugom nebu. Svi koji su ostali imaju svoje razloge zbog toga, a mi koji smo otisli pomalo smo lice i nalicje onog grafita: "Samo cetiri miliona imaju srecu da zive u BiH. Ostali nemaju tu srecu - ali imaju sve ostalo!"

Misurina ekipa: Mico, kcerka Vanja, supruga Ljilja, sin Srdjan i kucni mjezimac Roj

-Reci ti meni, bolan, stignes li od posla otici negdje za svoju dusu, zaigrati lopte ili barem stici do pozorista?

-Mi godisnje odmore uglavnom provodimo u kampovima. Ove smo godine prodali prikolicu i nabavili kamp vozilo, tako da cemo se jos vise kretati. Tek u prirodi smo u svom elementu. Obozavam da kuvam, to mi je hobi, a pribor su mi kotlici, rostilji, i jedan ovdasnji uredjaj koga zovu ”tanjiraca”. To zapravo i jest dio od tanjirace za obradu zemlje. Izgleda kao kineski wok, u sredini malo ulja a okolo rostilj.Za ribu prava stvar.A ni bez saca nigdje ne idemo. Uz jagnjetinu, u njemu je najbolji krompir.Imam osjecaj da ovde ljudi nisu to koristili.Interesantno je da im se tagarica najvise dopada, narocito u zemljanim posudama. Za nju nisu culi. Sta ti je daljina, 300 km od Doboja a siris nutritivnu kulturu.Vezano za ostale hedonisticke porive, ima ih. Zimi skoknemo do neke planine, makar na par dana, jer jos uvijek skijam.Inace, zimski period je izmisljen za nas ljubitelje pozorista. Beograd je sto se toga tice stvarno svjetski grad i trebalo bi mi pola dana da pobrojim sva desavanja: predstave, koncerte, opere, mjuzikle...

Inace, loptu sam “progut’o”. Ponekad s rajom odigram stoni tenis, medjutim mislim da je za nase godine bitan oprez i kada se igra sah. Uglavnom pjesacim i to dosta, desetak kilometara svakodnevno, na radost Roja,njemackog boksera, naseg kucnog mjezimca.

- Kako je omladina? Cuo sam da ti oboje djece studiraju vani?

-Studije moje djece su, kao i sve drugo, stvar slucaja. Kcerka Vanja je zavrsila Akademiju lepih umetnosti i radila kratko u Beogradu, u filmskoj kuci Komuna. Onda je otisla u Svajcarsku na master studije iz oblasti masovnih medija. Po zavrsetku se zaputila u Svedsku, jer je tamo navodno med i mlijeko. Sala na stranu, ovdje je vec 15 godina ozbiljna tenzija u svakom segmentu, velika je nezaposlenost (cetvrtina stanovnistva je na birou),politicka situacija je stalno konfliktna, tako da je njen izbor bio licne prirode. Ona danas ima 30 godina i ja se u zivote moje djece ne mijesam. Srdjan ima 24 godine. I on je imao zelju da upise fakultet primjenjene umjetnosti, smjer dizajna. Medjutim, fakultet u Beogradu prima sedam studenata, a drzava ima devet ministara, pa ti sad vidi kako da se upises. Djeca polazu po nekoliko godina prijemne ispite. Jednom smo procitali u novinama da su u Evropi dvije najbolje arhitekture u Stutgartu, u Njemackoj, i u Varni, u Bugarskoj. U medjuvremenu su nam i neke okolnosti isle na ruku tako da Srdjan studira u Bugarskoj. I njegov izbor je licno njegov. Vec pise diplomski , a poslije - sta odluci. Ja sam citav zivot vjerovao da je ovo sunce dovoljno veliko i da pod njim ima mjesta za sve nas. Mika Antic je napisao jednu divnu pjesmu, koju mnogo volim, a koja govori o tom osjecaju kad ti djeca odu, a ti ih cekas i znas zasto ne dolaze - da se ne spotaknu! Saljem je kao Novogodisnji poklon tebi, i svim Dobojlijama i njihovoj djeci!

- Hajde, recitator, nastavi sad sa “Nepovratnom pesmom” i urazumi nas roditelje stihom!

Ocima se u svet trsi,
Glavom rije mlako vece.
Od reke se dete uci
ka morima da potece.

Od zvezda se dete uci
da zapara nebo sjajem
a od druma da se muci
i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi vecno klija
i carlija tvoj pocetak.

Ti za koren nisi stvoren
Ceo ti je svet otvoren.

Ako ti se nekud zuri,
stisni srce i zazmuri,
al' kad krenes, nemoj stati,
mahni rukom
i odjuri.

Ko zna kud ces.
Ko zna zasto.
Ko zna sta te tamo ceka?
Sve su zelje uvek belje
kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi vecno kunja
i muci se tvoj pocetak.

Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.

Zato leti!
Sanjaj!
Trci!
Stvaraj zoru kad je vece.
Nek od tebe zivot uci
da se peni i da tece.

Budi takvo neko cudo
sto ne ume nista malo.
Pa kad krenes - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna sta te tamo ceka
u maglama iz daleka.

Al' ako se i pozlatis,
il' sve tesko,gorko platis
uvek idi samo napred.

Nemoj nikad da se vratis.

Napisao: MIRKO JELEC
e-mail: jelec@telus.net