Dobojlije u dijaspori                  Mirso Begovic – Predrag Tufegdzic: Insbruk, Austrija


                                      U POTRAZI ZA“VUCKOM”


                  Kad  nostalgija uhvati pod svoje, sjetis se i najcudnijih mogucih stvari: cedevite, bananica, slicica “zivotinjskog carstva”, eurokrema i jadro-keksa, cokolina i “Kras” bajadera, krempita i sampita, rum plocica, kokte i “Bosankinog” soka od sljiva, medenog srca i jaffa keksa. Odnekud, neocekivano, dosle su na red  PEZ- bombone. Drustvo je malo popilo, oci ucaklile takmiceci se osmjesima ko ce iz dubina sretnog djetinjstva izroniti vise sjecanja.
               - Ma bile su onako neutralne u plastelnim bojama, ne pretjerano slatke sa ukusom limuna, narandze,grozdja, jagode, visnje i maline -  prisjeca se gospodja u cetrdesetim, a njen dvije godine stariji suprug pamti dizajn:
               - Pakovane su u kutijicu-igracku na cijem je vrhu bila glava nekog od Diznijevih junaka. Kad pomjeris glavu unazad Miki, Mini ili Silja isplaze jezik i ti dobijes bombonicu…
               - Moglo se kupiti samo “punjenje”, ali bilo je ljepse dobiti PEZ u kutijici i imati svoju igracku – dodaje neko iz ugla…
               - Meni su bili najdrazi PEZ-kamioni, - prisjeca se nesto mladji zemljak.-Sva djeca iz komsiluka su se znala okupiti i provesti pola dana ganjajuci kamione po pijesku u nasem dvoristu…
               - Bombone su bile strana licenca iz Slovenije.
               - Bile su jeftine, mozda dinar ili dva…
                 E onda je dosao red i na mene da dam PEZ-doprinos zajednickim uspomenama:
               - Ma, ja cu vama ispricati kako su Mirso i Pele pronasli original Vuckov-PEZ u Insbruku u Austriji i zaradili 800 Eura!!!
               - Bas ga pretjera! To je garant novinarska “patka”!
               - Ziva istina! Jos cuvam pismo. Evo, pokazacu vam!
                                               
                                              

               
               - Zdravo cika Mirko,
                 Posto evo i ja vec imam 37 “kuka”nekako mi je bezveze da ja nekog zovem ciko,ali eto iz postovanja, ako ne smeta.Sve tvoje tekstove sam po dva-tri puta procitao i oni nama Dobojlijama nekako dodju kao osvjezenje, eliksir uspjesnosti, podstrek za dalje i potvrda da smo mi Dobojlije nekako drugaciji nego svi ostali, da ne propadamo.
Gdje god naseg covjeka bacite,mi nikad  ne padamo na glavu i izrastemo jako brzo, ponovo. Naucimo te neke nove jezike,obicaje i navike,ali nase ne zaboravljamo. Par puta sam pomisljao da se javim, posto ovo moje sadasnje hobi-zanimanje spada u “cudne” profesije, pa mozda i ono nekome bude potvrda da smo mi Dobojlije drugaciji…

               - Prije nekih pet godina, razmisljajuci kako izbjeci svakodnevno grbacenje za male pare,tj. izbjeci da nas vazda neko jase, dosao sam na ideju da mozda stare igracke imaju neku vrijednost, da ih negdje pronadjem i da ih opet negdje prodam. Bila je to  ideja za koju bi 100 % ljudi reklo -  propast, izludio skroz-naskroz. Poslije par pocetnih neuspjeha, krenulo je lagano ali sigurno i traje do danasnjih dana. Prije tri godine zbog previse obaveza uortacio sam se sa
Predragom Tufegdzicem - Peletom, takodje Dobojlijom i tako postadosmo nas dvojica adresa broj jedan u Tirolu i Austriji za procjenu, prodaju i kupovinu starih igracaka…

 


Majstori za igracke – Mirso Begovic i Predrag Tufegdzic


                 Hej, majstore, zaustavi malo! Licne karte na pregled!

                 Mirso Begovic, rodjen 1969. u Doboju, otac Salih, novinar u “Glasu komuna”, mama Borka SDK-a inspektor, sestra Zvjezdana, mladja devet godina. Dvije sedmice prije pocetka rata, 16. aprila 1992., krene on, a sutradan i njegov  najbolji drug Pele, u Njemacku, na jedno dva-tri mjeseca. Ostali su u Evropi evo do danasnjih dana. Njih dvojica se znaju od  malih nogu, a zajedno su i studirali u Sarajevu: Mirso zurnalistiku, Pele stomatologiju. Onda ih je rat potjerao sa istog dobojskog  perona. Kad su 1997. “duldungasi” morali da odu iz Njemacke, krenu njih dvojica u Italiju. Stane voz u Insbruku, sidju oni da popiju pivo, dopadne im se okolina i – naruce jos jedno, gledajuci kako njihov voz odlazi za Milano. Brzo pronadju posao u starackom domu a jos brze im se pridruze njihove supruge, Mirsina Olja i Predragova  Dzenana. Onda se u ovom dokumentarcu,  u drugom cinu, radnja odvija ovako: Borka i Salih bjeze od rata u Milano. Sestra Zvjezdana zavrsava gimnaziju na italijanskom, pa odlazi kod brata u Insbruk na fakultet farmacije, potom u Ameriku da diplomira. Kada je nedavno pocela raditi u jednoj apoteci u Becu pitali su je koje jezike govori:
               - Italijanski, engleski i njemacki. O da! Jos i srpski, hrvatski i bosanski,
naturlich
               -
Sehr gut! Wir suchen jemand der Balkanishe sprache spricht!…
                 Eto sta ti je poliglotizam! Dobijes posao, zbog poznavanja  - nasih jezika!

 

                 U Austriji, u Insbruku, ima jos Dobojlija. Medju najpoznatijim je Ibro Mulaomerovic, a tu su jos i Adnan Dautovic (Obad) sa porodicom, Zoran Bozic nekadasnji kajakas dobojskog"Vala", Larisa Tiric sa suprugom Ivicom. Neki su skijali odranije, a neki uzivaju sada u snjeznim ljepotama Alpa.

 

Begovici sa snjeznih Alpa – Tim, Olja, Vanesa, Mirso i Milan


                  Mirso i Olja imaju troje djece: najmladji Tim ima tri, Milan cetiri i po  a Vanesa punih deset.
Zivi i zdravi bili! Predrag Tufegdzic i supruga Dzenana imaju Lanu od tri i po i Bojana od sest godina. Takodje vrlo dobri “igraci” starih igracaka.
               - Doduse, kao i u svemu drugom, bez znoja nije moglo, - kaze Pele.  - Mnoge noci smo znali presjediti u potrazi za informacijama ili u sortiranju i pakovanju prodate robe. Mnogobrojne stare zeljeznice, lokomotive i vagoni, autici, PEZ figurice, Lego- kockice i druge raznobojne igrackice mijenjale su svoje vlasnike uz nasu posrednicku pomoc. Znali smo za ovih pet godina poslati pakete u Australiju,Hong Kong,u Argentinu, Boliviju i Urugvaj, Ameriku i Kanadu, o Njemackoj i Austriji da ne govorimo, ali i u Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju.
                 Mirso otkriva tajnu  koja vecini ljudi nije poznata - sve igracke, koje su ikada proizvedene, negdje su katalogizirane i u svakom momentu se moze utvrditi koliko ta igrackica na trzistu vrijedi.
               - Znamo cesto, poslije cetiri-pet piva, da se nasmijemo i kazemo da smo nas dvojica, eto, jedini Bosanci u bijelome svijetu koji kupuju i prodaju stare igracke.
Nismo zaradili neke milione, ali cini nam se da nasa ideja nije tako cesta pa zbog toga smatramo da zasluzujemo da se nadjemo medju onima koji nisu isti kao ostali - u aleji  Dobojlija.

 

Peletova ekipa – Predrag, Bojan, Dzenana i Lana

 


              
- Stvorili smo mi sebi pristojne uslove za zivot od ovih igracaka i kao sto Bega kaze, nisu milioni, ali je dovoljno za neke ekstra stvari u zivotu.
               - Jako cesto dozivljavamo da se Austrijanci “izgube” i mozes im na licima procitati totalno cudjenje: "Cuj, dva stranca-Bosanca, kupuju nase stare igracke!" Onda propitkuju sta ce nam igracke, zbog cega ih kupujemo, sta radimo sa njima i sve tako neka budalasta pitanja. Nije im jasno da smo se “skinuli” sa baustele i sa pranja tanjira.
Nisu navikli da im ista drugo radimo osim prljavih poslova, da mozemo da kontamo i na njihovoj grbaci nesto zaradimo.
To im je novina, a mi se u sebi smijemo i kontamo kolika je “pinka”.

                 Na Zapadu nije pristojno govoriti o zaradi. Te moralne obzire su izmislili kapitalisti kako bi lakse mogli radnicima za isti posao placati manje. Medju Dobojlijama nema tajni. Zarada nije uvijek ista, zavisi od "ulova". Nekad par stotina eura, nekad bogami i vise. Ako u nekim novinama u Tirolu vidite oglas “Kupujemo stare igracke”, znajte da iza toga stoje nase Dobojlije, koji su se “naigrali” i postali specijalisti na trzistu. Njihova imena kriju se iza nekih sifri na Internetu, na nekoliko E-Bay adresa gdje su do sad imali preko 20.000 aukcija.

               - U Tirolu je malo preskupo i komplikovano. Ovdje moras provesti minimum deset godina i imati austrijsko drzavljanstvo da kupis nekretninu. Mi smo odlucili ove godine preseliti se blize zavicaju – u Grac, gdje se planiramo skrasiti i na “novom trzistu” nastaviti sa prodajom igracaka. U Insbruku smo ionako “pocistili teren”!

                                    

 
                - Mirso, je li istina ono o Vucku sa pocetka ove price?
                - Jest, sto-posto!  PEZ je u vrijeme Zimske Olimpijade u Sarajevu 1984. izasao sa specijalnom serijom sa Vuckovom maskotom. To se prodavalo samo u nasoj zemlji  i moglo se kupiti za par dinara. Vucko danas kosta 150 Eura, dok se za original pakovanje (bombone plus kutijica) moze dobiti oko 800-900 Eura. Posebno je trazen Vucko sa zutim bob-sljemom. Neki rijetki primjerci dostizu cijenu do dvije-tri hiljade!
                - Meni najdrazi “posao” bio je jedan stari, izrazbijani autic – “Formula jedan” iz 50-tih. Kupio sam od neke Austrijanke nekoliko igracaka, a ona mi ovaj dade dzabe, da ga se rijesi! Cak, u prvih mah, nisam htio da ga uzmem! Kasnije se pokazala njegova prava vrijednost! Za sve one ostale dobio sam par stotina, a za onaj ruzni i neugledni 842 Eura.Te godine je godisnji odmor u Istri bio financiran od ovog auta.
                  Tako ti je to i u zivotu. Stvari se ne mjere samo lijepom farbom, “konfekcijom” i spoljasnjim izgledom.




                                            Napisao: MIRKO JELEC

e-mail: jelec@telus.net




www.tipura.com // Nase novine 2006