|
Dobojlije
u dijaspori: Muhamed - Brka Ćerimagić, Amerika |
|
Sa radošću i uživanjem čitam "Historijsku čitanku" Miljenka Jergovića, punu prelijepih priča i mirisa nekadašnje Bosne. Proljeće na Pacifiku nikako
da zasja, smjenjuju se kiša i sunce, produhovljene
rečenice krijepe dušu i griju
onom toplinom koja jedino može
stići na talasu sjećanja i lijepih uspomena.
Pisac se prisjeća kako su u nas
novine nekad imale dvojaku funkciju, za čitanje i dnevnu upotrebu, i za pod guzicu,
za nedjeljnu utakmicu "Želje" i "Sarajeva". Sjeća se čak i cijene: u kiosku su koštale tri stoje, a novine, pročitane, onako samo za sjedenje,
pet banki!
E, sad za
ovu našu dobojsku priču, za "Naše novine", zamislite sa na Koševu.
Godina je 1967-ma.
Po prvi put u istoriji
"Sarajevo" treba da
postane šampion Jugoslavije, stadion je pun k'o šipak, 45.000 navijača sjedi na "Oslobodjenju" od pet banki, a na terenu gostuje
"Čelik" iz
Zenice, posve neugodne komšije koje nikome ne gledaju kroz prste, čak su jednom "Želju" izbacili iz Prve lige.
Već u desetom minutu Musemić pogadja, urlik publike čuje se do Marindvora. Medjutim, pet minuta kasnije "Čelikova" desetka izjednačava, a u 25. minuti igrač u istom dresu trese
mrežu ponovo i postiže svoj
drugi gol: Čelik vodi sa 2:1! Koševo zanijemilo, a trener Brozović dobacuje beku "Sarajeva" Fazlagiću:
- Udri
tog cigu, Mirso, vidi šta nam
radi!
Taj
"cigo", tamnoputi, crnokosi dribler, upravo je stigao u
"Čelik", ovo mu je tek drugi prvoligaški nastup. Opasni
napadač koji se poigrava sa sudbinom šampiona, došao je u Zenicu iz
Doboja. Zove
se Muhamed Ćerimagić!
Bogo blagi, on se razigrao a meni se i sad tresu noge
od uzbudjenja! Sarajevo
je, ipak, u toj presudnoj utakmici pobijedilo i osvojilo prvo mjesto i šampionat
Jugoslavije, novine ispod guzice poletjele su u zrak... Iz slavnih dana autograma - Muhamed Ćerimagić - Sjećam se i sad sastava ekipa, N.K Sarajevo: 1. Sirćo
2. Fazlagić 3. Muzurović
4.Bajić 5.Vujović 6.Jasenković 7. Prodanović
8. Šiljkut 9. Musemić
10. Mandić 11. Antić.
Za N.K Čelik nastupili su: 1. Stijović (Vranješ) 2. Štaka 3. Radičević (Talić) 4. Pintol
5.Golubović 6. Lalić 7. Andrejić 8. Miklaušević
9. Renić 10. Ćerimagić
11. Bajrić. Muhamed Ćerimagić, legenda dobojskog fudbala, imao je tad 25 godina, odrastao je pod Gradinom i već se naigrao lopte u crvenom dresu. - Član "Sloge" sam postao 1953. godine. Pionire
je trenirao Franjo Ljupša, a čim smo stasali do juniora preuzimao nas je Boro Kresoja.
Tadašnji predsjednik
"Sloge", Mehmedalija
Mahmutović, nekako nam je izganjao za trenera Mitu
Tadića koji je došao iz beogradske
"Crvene Zvezde",
a nakon njega trenirao nas je Ivo Radovniković. On je stigao iz splitskog "Hajduka" i vodio nas je u prvom pokušaju za ulazak u Drugu
ligu, 1959. godine.
Izgubili smo u kvalifikacijama od "Borova". Ja sam u to vrijeme imao 17 godina i sa specijalističkim
ljekarskim pregledom ostvario sam pravo nastupa za prvi tim,
te sam često igrao za juniore predigru,
a poslije podne bio rezerva prvotimcima. Moji treneri Mijo Milićević i Franjo Glazer imali su povjerenja
u mene, vrata ka uspjehu bila su otvorena. Postao sam standardni
"Slogin" prvotimac,
a takodje i stalni član amaterske reprezentacije BiH. Mojim pogotkom
savladali smo u Prijedoru Sloveniju i te 1967.godine odlazim u Zenicu, kao prvi
poslijeratni profesionalni
nogometaš "Sloge".
- Koliko dugo je Brka branio boje Zeničana? -
U "Čeliku" sam
igrao od 1967. do 1972. godine.
U tih pet prvoligaških prvenstava doživio sam neke od najljepših trenutaka u mojoj karijeri. Tada nije bilo kao danas
toliko kamera da zabilježe sve detalje, ali ja pamtim
neke moje lijepe golove: u Mostaru protiv Veleža (1:1), branio Enver Marić, u Zenici protiv Dinama Zagreb (2:0) branio Zlatko Škorić, u Novom Sadu protiv Vojvodine
(1:0), branio Ilija Pantelić, u Zenici protiv Partizana, itd... Pamtim da smo u sezoni
71. i 72. osvojili Srednjoevropski
kup. Ja sam učestvovao oba puta, s tim što sam 1971. igrao i
finalnu utakmicu u Italiji protiv "Austrije" iz Salzburga, pobijedili smo 3:1, a u drugom osvajanju nisam samo igrao
finalnu utakmicu, koja je igrana u Zenici. "Čelik" je pobijedio
1:0, golom Mirsada Galijaševića u 90.
minuti. -
Nekad nam je i Zenica
bila daleko, mladog fudbalera
vukla je želja da se vrati kući?
-
Vratio sam se u "Slogu"
1972. godine. Naši
treneri u to doba su bili Ivica
Mioč, Ismet Hadžidjulbić (Sirćo),
Radosav Zubanović. Već naredne sezone, ponovo igramo kvalifikacije za ulazak u Drugu
ligu protiv "Jedinstva" iz Brčkog. To je bila najdramatičnija utakmica mog života. Zbog
velikog interesovanja publike, na starom
"Sloginom" stadionu u (sadašnjem
naselju koje se zove "Stadion"), bile
su izgradjene dodatne montažne tribine, koje su se u toku utakmice srušile, jedno dijete je poginulo, a mi smo u završnici izgubili na penale. Nedugo
poslije toga objesio sam kopačke o klin. U "Slogi" sam proveo ukupno
23 godine! Igrao sam na svim
mogućim i nemogućim pozicijama, nosio dresove sa svim brojevima,
jedino nisam bio golman. - Publika pamti Ćerimagića još po jednoj
važnoj vrlini - bio je gospodin čovjek! Rijetki
su fudbaleri koji su uporedo
sa sportskom karijerom ganjali i školsku struku? - Meni su i fudbal
i škola bili podjednako važni. Po struci sam inženjer statistike i po povratku u Doboj zaposlio sam se u sektoru plana i analize
Privredne banke Sarajevo
- Osnovna banka Doboj.Inače, bio sam upisao i Višu
trenersku školu pri Fakultetu za tjelesni odgoj u Zagrebu, kod prof. dr. Miloja Gabrijelića, ostao mi je još jedan ispit
i diplomski... Legende: Studenti Fakulteta
za fizičku kulturu Zagreb, Viši nogometni treneri. Stoje
s lijeva:asis.Jerković,Hosić, Horvatić, Rožinjoli, pok.Pintol, Ćerimagić,
Kovrlija, Djuričić,
Škorić, Zambata, prof.Gabrijelić. Čuče:
Kovačić, Cvek, Belin, Kobešćak, Pirmajer, Lalić, Kasač, Djurić Jedno vrijeme trenirao sam "Slogine"
juniore i iz te talentirane generacije neki su postali prvotimci: Jasmin
Džeko, Fahrudin Omerović, Bešić... Dijelio sam
trenersku klupu sa legendarnim Brozovićem, pa sa M.
Saračevićem i Fuadom Bećarevićem. Inače, za moje
zasluge na razvoju i unapredjenju nogometa u B i H dobio sam Srebrnu
značku i Povelju Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Ova dva
priznanja sam uspio sačuvati do današnjih dana. Sportsku karijeru sam
okončao 1981. godine... -...a sretan i bezbrižan život
1992-ge? - Vjerovatno bih u mojoj Privrednoj
banci dočekao i penziju, ali
smo 1992. zbog
ratnih zbivanja i ja i
supruga ostali bez posla. Ne bismo mi nikad i nikud iz našeg Doboja da nije
bilo nesretnog rata. Kad mi već nije bilo dozvoljeno da ostanem, nisam želio
biti izbjeglica u rodjenoj zemlji, krenuo sam dalje.
Family Ćerimagić
danas Stigao sam 1993. sa familijom, sa suprugom Nadjom i
dva sina, Mustafom i Sabrijom, u Njemačku, gdje ostajem do 1999.
godine.U mjestu Diedorf radio sam sa juniorima mjesnog kluba i stekao dosta
dobrih prijatelja, ali nažalost morao sam otići i iz Njemačke. Odlučili
smo se za Ameriku, jer smo imali "vezu", Nadjinu rodjaku, koja nam
je poslala potrebne papire, tako da u septembru 1999. stižemo u Michigen.
Mladji sin nam je ostao u Njemačkoj, jer je počeo studirati a poslije
se i oženio i definitivno ostao u Evropi. Stariji sin je došao sa nama,
takodje se oženio i sa suprugom živi u našoj blizini. Imamo jednog unuka, za
sada. - Aferim!
A kako danas živi naša fudbalska legenda? - Kako živim? Penzionerski. U Americi sam od inženjera statistike bio "promoviran"
u zanimanje koje čak "komplikovano" i zvuči: maintenance - kućni majstor.
Radio sam u jednom domu za stare ljude, gdje sam stekao i mirovinu, ali nisam
postao star, ha,ha,ha. Guram 69-tu i sretno sam oženjen već skoro 33
godine! Svako životno doba ima svoje ciljeve, u ovom cilj je teme da prodje
vrijeme, ako zdravlje dopusti, treba uživati! Muhamed Ćerimagić sa
suprugom Nadjom MIRKO JELEČ www.tipura.com // Naše novine 2011. |
