|
Munevera i Zvonko Jukic - Minhen, Njemacka U ZRAKU PLESU PODIGNUTE RUKE… |
|
No strah nam nece zalediti grudi. Visoko u zraku plecu
podignute ruke Munevere Jukic, a iz dubine pozornice povijaju se soprani i tenori, drze ritam i jece tek zamomceni
basovi i baritoni dobojskih gimnazijalaca. Takva slika i muzika nije
mogla ostati neupamcena! Bez hora nije mogla proteci ni jedna skolska
priredba. Zvonili su gromko mladi glasovi za Dan Republike, za Prvi maj i za
Dan Opstine, a o Danu ustanka na Preslici da ne govorimo. Danas se ti datumi ne obiljezavaju, a
i Munja je daleko i nije vise horovodja. Gimnazija je promijenila ime i nista
vise nije kao prije… Volovi
jaram trpe a ne ljudi
Bog je slobodu dao za covjeka. Munevera i Zvonko Jukic
zive danas u Njemackoj, u Minhenu. Nakon deset godina provedenih u gradskoj
cetvrti Moosach, skrasili su se, izgleda za duze, u Neu Perlach-u.
Kupili su, naime, tamo trosoban stan i prekrojili ga u cetvorosoban ( dvoje
velike djece u kuci!) - Bili smo medju
prvima koji su dobili Abschiebung
(nalog za izlazak), ali smo, eto, ostali u Njemackoj i uskoro podnosimo
zahtjev za Unbefristet - neogranicenu dozvolu boravka - objasnjava
Munevera razloge “vezanosti” za Bavarsku. -Klima prema izbjeglicama iz Bosne se
totalno promijenila. Ko je ostao - ostao! Niko nas vise ne tjera. A mi smo
jos uvijek tu, jer su nam oboje djece studirali i dobijali smo boravisne
dozvole po osnovu njihovog skolovanja.
Snaga je nasa planinska rijeka… Munevera,
Zvonko, Vedran i Rozalija Jukic -U jednom momentu -
nastavlja Zvonko - kada su svi nasi Bosanci morali otisi iz Njema~ke za
Australiju, Ameriku ili Kanadu, nismo znali sta cemo i kuda cemo. Preko
okeana nam se nije islo, pa smo na brzinu kupili staru kucu u Rijeci, da se
imamo gdje vratiti. Mnogo kasnije,
otkupili smo i nas stan u Doboju, a i zemljiste u Derventi i Porecu,
te vikendica u Makljenovcu su jos u
zivotu Tako smo se, eto, cisto iz
nuzde okruzili nekretninama i stanovima - kazuje kroz smijeh.
Zvonko Jukic potice iz zeljeznicrske familije. Brat mu je radio na
zeljeznici, a on sam bio je inzenjer saobracaja u jednom od brojnih OOUR-a na
dobojskim kolosijecima. I danas se rado sjeca svojih kolega pokojnog Sime Mihica, Ivana Kopljara, Zvonke Valente,
Seje i Narcize Hadzikadic, Anke Mandic, Trice, Miralema Salihbasica, Adema
Mujica, Gabi Stojcinovic, Simana, Gorana Mandica.. Od dolaska u
Njemacku “cuva ledja” i radi u jednoj servisnoj radionici za popravku malih
kucanskih aparata, dok je Munevera u starackom domu kao pflegerin -
njegovateljica. Druzeljubiv i socijalan, Zvonko je svojevremeno u Minhenu bio
veoma politicki aktivan. Bio je osnivac i lider Hrvatske seljacke stranke za BiH u Minhenu. Uz pomoc celnika HSS-a Bosne i Hercegovine, dr Ive
Komsica, trudio se da u ono nacionalno ostrasceno vrijeme podstakne
viziju suzivota zasnovanog na liniji umjerene politicke opcije. -Sve su to sada lijepe
uspomene. Danas sam okrenut svakodnevnim obavezama na poslu i svojoj
obitelji. Ostavio sam politiku politicarima! - smije se kroz brkove koji su
izgleda njegova konstanta od predratnog Doboja do danas. - Jedino po djeci
vidimo kako starimo i kako vrijeme leti! A djeca su
vec odrasli ljudi. Kcerka Rozalija govori
cetiri jezika. Zavrsila je studij engleskog i spanskog :- Radim u
PeopleSoft-u, americkoj softversko-provajderskoj kompaniji. Sin Vedran
je zavrsio fakultet elektro-tehnike. Sada radi kao inzenjer na ispitivanju i
razvoju novih produkata u minhenskoj kompaniji Freescale Semiconductor. - Bili smo
nedavno u Bosni. Nama iz Njemacke to nije daleko, ali malo je mojih drugova
tamo ostalo - kaze Vedran.-Uglavnom, dogovorimo se, pa se onda nadjemo u
Starom Gradu, ispod nase Gradine. Ovaj put bio sam sa Larom Hifziefendic,
studira u Manhajmu, te sa Alenom Cickom, Alenom
i Bojanom Nikic, Zvonkom Kordicem i Harisom Hadzovicem…
A sta je sa Munjom,
kako ona bez dirigentske palice i muzike? -Ne
dirigujem, ali bez muzike ne bih mogla. Kupili smo piano da malo “otkocim” prste,
a pravo zadovoljstvo mi predstavlja sviranje u jednom minhenskom orkestru.
Vec dvije godine sviram sa njima mandolinu. Redovno nastupamo sa djelima
klasike i italijanske renesansne muzike. Nedavno smo svirali Stojberu i
ostaloj bavarskoj politickoj i
kulturnoj eminenciji u Bayerishe Hofu. - Naravno,
sa toplinom se sjecam dobojskog hora i svog kolege profesora, pokojnog Ese
Krese, koji je komponovao pjesmu “Mi znamo sudbu”Alekse Santica za horsko
izvodjenje. Jos uvijek nenadano zapjeva u meni ta melodija, kada se sjetim
svih onih milih djevojaka i mladica iz dobojskog hora, koji se se rasuli
sirom svijeta…
Snaga je nasa planinska rijeka, Nju
nece nigda ustaviti niko!
…Mi znamo sudbu!
Sudbu!
Su-u-u-dbu! Napisao Mirko Jelec |
|
|
