Muris Karajica - Feniks, Arizona

 

 

PRVI POVRATNIK - POSLJEDNJI ISELJENIK



                           -Halo zemljak!

                           Sto zarad nostalgije, sto zbog zelje da ostanem u dobroj kondiciji - pisem knjigu o Dobojlijama u dijaspori. Rado bih napisao short story o jednom Dobojliji koji nam je tolike godine prikazivao filmove, pa ipak nismo znali kakvo nas kino ocekuje.

                          Par dana kasnije iz Arizone je stigao odgovor:

                          -Drago mi je da si me pronasao u ovoj daljini, u Feniksu. Vrucine ovdje ima previse. Upravo je preko 40 stepeni, ali gura se. Zelio bih da se cujemo “uzivo”, telefonom, jer mi se bas puno ne pise,a nisam ni “pismen” k’o novinar.

                          U potpisu :”Muris, za poslijepodnevne vijesti u 16.”

                          Iz ovih par redaka izronila je vedrina i nasmijano lice Murisa Karajice, naseg dobojskog kino-operatera. Lijepo je kad se unatoc godinama, losim dogadjajima i protoku vremena, dobri ljudi ne mijenjaju. Cini se da je ostao isti.

                          Odmotavam film sjecanja i evo vidim ga u Doboju Novom, na zeljeznickoj stanici kako docekuje filmove, kao neke drage poznanike koji putuju iskljucivo u onom prvom, postanskom vagonu, zvanom Ge-kola, zapokavani u cvrste kutije.U sljedecoj sekvenci, istovaruje teske filmske role iz neunistivog “Vartburga”, ispred kina “Partizan”  (jeste li znali: prosjecan dvosatni film dug je tri kilometra i tezak oko 30 kilograma!)  Novi svenk, nova slika. Evo ga na nekoj seoskoj filmskoj projekciji u Kozuhama, Osjecanima i Stanarima, stoji na vratima i naplacuje karte, a potom zabruji njegov pokretni kino-projektor i Dzems Bond i Brus Li pobjedjuju mrak u kome se negdje u zadnjim redovima, krisom od ostalih, ljube momci i cure. Ako, pak,u nekom drugom kadru, potajno zavirite u projekcionu sobu na spratu kina, vidjet cete ga kako premotava  neki vec odgledani “kaubojac”…

 

 

                           Muris je volio svoj posao. Posebno je bio nosen znatizeljom prema radijskoj tehnici, pa bi cesto  dolazio u Radio-Doboj, na druzenje sa Salkom Sahovicem, Mariom Nikicem, Dobrivojem Seslijom i Fahrom Kapetanovicem.

                           Negdje u aprilu 1992. kino “Partizan” je prikazalo  svoju posljednju projekciju. Radnici dva mjeseca nisu bili primili platu. Filmovi su sve teze putovali blokiranim putevima, a posjeta je bila sve tanja i tanja i na kraju je potpuno presahla. A onda u noci izmedju 2.i 3. maja, stvarnost je nadmasila radnju filmskog scenaria. U “oslobo|enom” Doboju, pred njegovom kucom u Starom Gradu, “oslobodioci” su ga golorukog i bespomocnog zestoko pretukli jer nije bio njihove “vjere”. U oktobru te godine, uspijeva na jedvite jade izaci iz Doboja. Posljednji pozdrav rodnom gradu iz autobusa. Dusa puna ocaja, put dug i neizvjestan. Sremska Raca, granica nacionalne cistoce. Jedni mogu, drugi ne mogu preko! Konacno, umjesto u Beograd, stize nekako do Backe Topole. Tu je okrijepljen podrskom prijatelja i jos vise parama i pozivom zeninog brata Muhameda Hajvazovica iz Njemacke.Prvi novembar 1992-ge:

                          -Guten morgen Stutgart!

                          Svakog jutra pozdravljao ga je prvi jutarnji U-bahn  -  poceo je raditi u pekari. Kasnije se tesko razbolio, odbolovao pa zaposlio u MekDonaldsu. Zadnje tri-cetiri godine ponovo je bio kino-operater u  “Palasu”, te u jednom od najmodernijih biskopa, “Ammbo” na stutgartskom Bahnhofu. Kada ga je gazda uvodio u posao i pokazivao opremu, cudo od ozvucenja i pojacala u “dolbi DTS-THX” stereo tehnici, sa “tjunerima i ekvilajzerima”, sa zvucnicima vecim od regala, raspitivao se da li je u dobojskom kinu bila takva oprema. -Kod nas je bila mono-tehnika, - odgovorio je Muris, a gazda se nasmijao. Bilo mu je otprilike jasno kako je izgledalo dobojsko kino, ali je Murisa primio na posao.



 

Dobojski kino-operater Muris Karajica

 

                         - Kad smo, poput ostalih izbjeglica iz Bosne, morali napustiti Njemacku, vlasnik tog kina obecao mi je sto pokloniti, sto jeftino prodati opremu za jedan biskop u Bosni. Odlucio sam - idem kuci!

                          Bio sam medju prvim povratnicima u Doboj, i vjerovatno posljednji dobojski ratni iseljenik za Ameriku!

                          Sta se, zapravo, desilo?

                          Drage i poznate ulice razgalile su mu srce, ali bez poznanika, bez prijatelja, tuga u dusi bivala je sve veca. Od zaposlenja i povratka na bivse radno mjesto nije bilo ni govora. Ponudio se da otvori bioskop na Jelahu, u Domu kulture. Nije islo. Bilo mu je dosta svega!

                          Vratio se 1. decembra 1998., da bi u novembru 1999. spakovao kofere! Dobio je vizu za Ameriku i dosao  je u drzavu kaktusa i pustinje, velicanstvenog Grand kanjona, vrelih ljeta i zima bez snijega,. Proslost Arizone bila je puna kauboja, Apaca i Navajo Indijanaca.U turistickim vodicima jos odjekuju pucnji u dvoboju kod OK korala u gradu Tombstone, gdje je legendarni Serif Vajat Erp sredio opasnu bandu. U sadasnjosti, Feniks, kao najveci grad uzavrelog juga, manje je okrenut kaubojskoj proslosti, vec vise ljepotama koje donose pare. Sa svojim cudesnim terenima, spada medju pet vrhunskih svjetskih golf-destinacija!

                          -Vec tri godine radim u firmi za servisiranje teretnjaka. Napredovao sam i satnica je porasla. Supruga Sahza, bivsa blagajnica GP “Radnik”, takodje je promijenila struku. Radi kao kuharica. Kupili smo kucu sa bazenom. Nakon refinansiranja, placamo to zadovoljstvo  850 dolara mjesecno. Nije lose. Zadovoljni smo.



Karajice u Arizoni:“Kupili smo kucu sa bazenom”

 

                            O da! Postao je cetvorostruki djed! Starija kcerka Jasmina je u Feniksu. Udala se za naseg Dobojliju  Damira Barjaktarevica, bivseg fudbalere “Zelje”. Imaju dvoje djece. Mladja Murisova kcerka  Lejla je ostala u Njemackoj i takodje ima dvoje. Bice unuka jos, ali ne treba zuriti. Sin Jasmin(21) zeli da studira. Za zenidbu jos je rano! A kad za to dodje vrijeme, okupice se svi nasi u Arizoni: Fadil Dobric- Vidikovac i njegova supruga Merita, kcerke Neira i Elma, Esad Hedzic, nas Kotoranin sa suprugom Naidom, sinom Arminom i kcerkom Nadinom. Tu je i dr Sakib Skapur sa  suprugom Nadom, te Ratko Sljivic i njegova Fahira.

                          A sta je sa kinom i njegovim bivsim uposlenicima?

                          Rasuti su sirom svijeta, a nekih nazalost vise nema. Muharem Tabakovic - Harika je ubijen u svojoj kuci na Carsiji, iznad Humke, u toku rata. Njegov sin Asko, takodje kino-operater, umro je mlad u Njemackoj, u svojoj 46-oj, 1998. godine Ilija Kopcic je penzioner u Svedskoj, Almir Dobric je u Matuzicima, a direktor Nusret-Nuco Sahovic zivi u Zagrebu.

                          Kino je jos na istom mjestu, u ulici koja se zada zove Kneza Lazara. Skripave, drvene stolice vecinom zvrje poluprazne. Na projekciji “Nicije zemlje” Danisa Tanovica, dobitnika Oskara za najbolji film 2002. bilo je svega 30-tak gostiju. Sala partera ostala je zakljucana - da se bespotrebno ne prlja.

                         Svi posjetioci sjedili su na balkonu.

 

 

 

 

Napisao Mirko Jelec

 

 

                              

 

Nase novine 2005 // www.tipura.com