Muris
Karajica - Feniks, Arizona PRVI POVRATNIK - POSLJEDNJI ISELJENIK |
Sto zarad
nostalgije, sto zbog zelje da ostanem u dobroj kondiciji - pisem knjigu o Dobojlijama
u dijaspori. Rado bih napisao short story o jednom Dobojliji koji nam
je tolike godine prikazivao filmove, pa ipak nismo znali kakvo nas kino
ocekuje. Par dana kasnije iz
Arizone je stigao odgovor: -Drago mi je da si me pronasao u ovoj
daljini, u Feniksu. Vrucine ovdje ima previse. Upravo je preko 40 stepeni,
ali gura se. Zelio bih da se cujemo “uzivo”, telefonom, jer mi se bas puno ne
pise,a nisam ni “pismen” k’o novinar. U potpisu :”Muris, za poslijepodnevne
vijesti u 16.” Iz ovih par redaka
izronila je vedrina i nasmijano lice Murisa Karajice, naseg dobojskog
kino-operatera. Lijepo je kad se unatoc godinama, losim dogadjajima i protoku
vremena, dobri ljudi ne mijenjaju. Cini se
da je ostao isti. Odmotavam film
sjecanja i evo vidim ga u Doboju Novom, na zeljeznickoj stanici kako docekuje
filmove, kao neke drage poznanike koji putuju iskljucivo u onom prvom,
postanskom vagonu, zvanom Ge-kola, zapokavani u cvrste kutije.U sljedecoj
sekvenci, istovaruje teske filmske role iz neunistivog “Vartburga”, ispred
kina “Partizan” (jeste li znali:
prosjecan dvosatni film dug je tri kilometra i tezak oko 30 kilograma!) Novi svenk, nova slika. Evo ga na nekoj
seoskoj filmskoj projekciji u Kozuhama, Osjecanima i Stanarima, stoji na
vratima i naplacuje karte, a potom zabruji njegov pokretni kino-projektor i
Dzems Bond i Brus Li pobjedjuju mrak u kome se negdje u zadnjim redovima, krisom
od ostalih, ljube momci i cure. Ako, pak,u nekom drugom kadru, potajno
zavirite u projekcionu sobu na spratu kina, vidjet cete ga kako
premotava neki vec odgledani
“kaubojac”… Muris je volio svoj posao. Posebno je bio nosen znatizeljom prema
radijskoj tehnici, pa bi cesto dolazio
u Radio-Doboj, na druzenje sa Salkom Sahovicem, Mariom Nikicem,
Dobrivojem Seslijom i Fahrom Kapetanovicem. Negdje u aprilu
1992. kino “Partizan” je prikazalo
svoju posljednju projekciju. Radnici dva mjeseca nisu bili primili
platu. Filmovi su sve teze putovali blokiranim putevima, a posjeta je bila
sve tanja i tanja i na kraju je potpuno presahla. A onda u noci izmedju 2.i 3. maja, stvarnost je
nadmasila radnju filmskog scenaria. U “oslobo|enom” Doboju, pred njegovom
kucom u Starom Gradu, “oslobodioci” su ga golorukog i bespomocnog zestoko
pretukli jer nije bio njihove “vjere”. U oktobru te godine, uspijeva na
jedvite jade izaci iz Doboja. Posljednji pozdrav rodnom gradu iz autobusa.
Dusa puna ocaja, put dug i neizvjestan. Sremska Raca, granica nacionalne
cistoce. Jedni mogu, drugi ne mogu preko! Konacno, umjesto u Beograd, stize
nekako do Backe Topole. Tu je okrijepljen podrskom prijatelja i jos vise
parama i pozivom zeninog brata Muhameda Hajvazovica iz Njemacke.Prvi
novembar 1992-ge: -Guten morgen
Stutgart! Svakog jutra
pozdravljao ga je prvi jutarnji U-bahn
- poceo je raditi u pekari.
Kasnije se tesko razbolio, odbolovao pa zaposlio u MekDonaldsu. Zadnje
tri-cetiri godine ponovo je bio kino-operater u “Palasu”, te u jednom od najmodernijih
biskopa, “Ammbo” na stutgartskom Bahnhofu. Kada ga je gazda uvodio u
posao i pokazivao opremu, cudo od ozvucenja i pojacala u “dolbi DTS-THX”
stereo tehnici, sa “tjunerima i ekvilajzerima”, sa zvucnicima vecim od
regala, raspitivao se da li je u dobojskom kinu bila takva oprema. -Kod nas
je bila mono-tehnika, - odgovorio je Muris, a gazda se nasmijao. Bilo mu je
otprilike jasno kako je izgledalo dobojsko kino, ali je Murisa primio na
posao. Dobojski kino-operater Muris Karajica - Kad smo, poput
ostalih izbjeglica iz Bosne, morali napustiti Njemacku, vlasnik tog kina
obecao mi je sto pokloniti, sto jeftino prodati opremu za jedan biskop u
Bosni. Odlucio sam - idem kuci! Bio sam medju prvim
povratnicima u Doboj, i vjerovatno posljednji dobojski ratni iseljenik za
Ameriku! Sta se, zapravo,
desilo? Drage i poznate
ulice razgalile su mu srce, ali bez poznanika, bez prijatelja, tuga u dusi
bivala je sve veca. Od zaposlenja i povratka na
bivse radno mjesto nije bilo ni govora. Ponudio se da otvori bioskop na
Jelahu, u Domu kulture. Nije islo. Bilo mu je dosta svega! Vratio se 1.
decembra 1998., da bi u novembru 1999. spakovao kofere! Dobio je vizu za
Ameriku i dosao je u drzavu kaktusa i
pustinje, velicanstvenog Grand kanjona, vrelih ljeta i zima bez
snijega,. Proslost Arizone bila je puna kauboja, Apaca i Navajo Indijanaca.U
turistickim vodicima jos odjekuju pucnji u dvoboju kod OK korala u gradu Tombstone,
gdje je legendarni Serif Vajat Erp sredio opasnu bandu. U sadasnjosti, Feniks,
kao najveci grad uzavrelog juga, manje je okrenut kaubojskoj proslosti, vec
vise ljepotama koje donose pare. Sa svojim cudesnim terenima, spada medju pet
vrhunskih svjetskih golf-destinacija! -Vec tri godine
radim u firmi za servisiranje teretnjaka. Napredovao sam i satnica je
porasla. Supruga Sahza, bivsa blagajnica GP “Radnik”, takodje je
promijenila struku. Radi kao kuharica. Kupili smo kucu sa bazenom. Nakon
refinansiranja, placamo to zadovoljstvo
850 dolara mjesecno. Nije lose. Zadovoljni smo. Karajice
u Arizoni:“Kupili smo kucu sa bazenom” O da! Postao je
cetvorostruki djed! Starija kcerka Jasmina je u Feniksu. Udala se za
naseg Dobojliju Damira
Barjaktarevica, bivseg fudbalere “Zelje”. Imaju dvoje djece. Mladja
Murisova kcerka Lejla je ostala
u Njemackoj i takodje ima dvoje. Bice unuka jos, ali ne treba zuriti. Sin Jasmin(21)
zeli da studira. Za zenidbu jos je rano! A kad za to dodje vrijeme, okupice
se svi nasi u Arizoni: Fadil Dobric- Vidikovac i njegova supruga Merita,
kcerke Neira i Elma, Esad Hedzic, nas Kotoranin sa
suprugom Naidom, sinom Arminom i kcerkom Nadinom. Tu je
i dr Sakib Skapur sa suprugom Nadom,
te Ratko Sljivic i njegova Fahira. A
sta je sa kinom i njegovim bivsim uposlenicima? Rasuti su sirom
svijeta, a nekih nazalost vise nema. Muharem Tabakovic - Harika je
ubijen u svojoj kuci na Carsiji, iznad Humke, u toku rata. Njegov sin Asko,
takodje kino-operater, umro je mlad u Njemackoj, u svojoj 46-oj, 1998. godine
Ilija Kopcic je penzioner u Svedskoj, Almir Dobric je u
Matuzicima, a direktor Nusret-Nuco Sahovic zivi u Zagrebu. Kino je jos na istom mjestu, u ulici koja se zada zove Kneza Lazara.
Skripave, drvene stolice vecinom zvrje poluprazne. Na projekciji “Nicije
zemlje” Danisa Tanovica, dobitnika Oskara za najbolji film 2002. bilo
je svega 30-tak gostiju. Sala partera ostala
je zakljucana - da se bespotrebno ne prlja. Svi posjetioci
sjedili su na balkonu. Napisao Mirko Jelec |
Nase
novine 2005 // www.tipura.com |