|
Dobojlije u dijaspori – dr Nermin Skrbo, Norveska POSLJEDNJA ADRESA
- OTOK |
|
Dilema da li je doktor Nermin Skrbo
Sarajlija iz Doboja, ili Dobojlija iz Sarajeva ne moze biti lako odgonetnuta.
Dobojlija je po rodjenju i zaposlenju. Vrijeme izmedju pripada Sarajevu. Uz
obale Miljacke je odrastao, zavrsio skole, ozenio se pa se u potrazi za
poslom, cudne li sudbine, opet vratio u Doboj. Dosao je u dobojsku bolnicu sa
suprugom Mirsadom. Oboje kao mladi ljekari stazisti kontali su bice u Doboju
nakratko, da odrade staz pa ce nazad u Sarajevo. Ali, jest vraga! Doboj je
onda pokazao svoje pravo lice, sirokogrud, prijateljski otvoren, nenaucen na
bilo kakve podjele (bilo je to nekad
tako!), naprosto je svakog novodoslog tjerao da ga prigrli i ostane. I tako
je doktor Skrbo (p)ostao Dobojlija. Onda
su stigli do specijalizacije, ona kao ocni ljekar, a on kao
specijalista za uho, grlo, nos. U Doboju su im se rodile kcerke Nirma i
Djana. Oboje su poslije presli u zdravstveni centar dobojskog zeljeznickog
cvora. Nermin se bavio predano svojim pozivom i sportom. Dugo godina bio je
klupski ljekar dobojskog zenskog Rukometnog kluba“Zeljeznicar”. Zivot je
tekao lagodno, ni slutiti nije mogao sta se iza brda sprema.
Iz albuma uspomena: Slika iz maja 1981.
Doktorska torbica pomagala je godinama dobojskom “Zeljeznicaru”. Dr Skrbo okruzen rukometasicama. Sa strane stoje trener
Milorad Dejanovic i maser Bajro (Foto:www.tipura.com) - Mene je rat docekao u Derventi – pocinje svoje
kazivanje.-Stanovali smo i dalje u Doboju. Mirsada je radila kao oftamolog u
zeljeznickom dispanzeru a ja sam zadnje cetiri godine bio zaposlen u
derventskoj bolnici i svaki dan sam putovao. Dozivio sam rat u Derventi,13. aprila sam se izvukao kroz borbene
polozaje. Pustili su me da prodjem, da bih
narednog dana poslao suprugu i djecu kod mamine rodice u Zagreb. Ostao
sam u Doboju sam. Kada sam vidio
28. aprila kako vojska postavlja sklonista i one - Pretpostavljam da si onda
krenuo ka Zapadu? - Ne! Jos ne! Kada sam stigao u
Zagreb bio je 1. novembar, svi putevi preda mnom su bili otvoreni, ali ja sam
i nadalje bio u svom “ratnom” filmu i bosanskom rodoljublju. Prijavio sam se
u Hrvatski vojni stozer da me vrate nazad u Bosnu.U Sarajevo nisam mogao uci,
ali htio sam zato u Gradacac. Receno mi je da cu biti potrebniji u Orasju, da
pomognem timu u kome su vec bili dobojski doktori Miroslav-Ciro Ratancic,
Murat Djogic, te moje kolege iz Dervente hirurg Cazim Kraljusic, anesteticar
Miralem, casna sestra Ana, moja instrumentarka, pa dr Perica Jelecevic, dr
Miho Ilic. Kasnije je dosao i dobojski hirurg dr Vlado Cilic. U Orasju sam
proveo deset mjeseci. Dobio sam i cin bojnika hrvatske vojske! Onda je
nastupio raskol u Hercegovini. Svi ljekari Muslimani u Mostaru su pohapseni.
Odlucio sam da idem jer nisam zelio da u takvom ratu ucestvujem, da budem
bilo ciji kurban. Jedino rjesenje, zbog djece, bila je Norveska!
Dr Nermin Skrbo u
svojoj ordinaciji u Harstadu – dosao u Norvesku sa dvije kese i postigao sve - Ja sam ovdje dosao sa dvije kese i
postigao sam sve. Ali, da budem iskren: imam sve, a nemam nista! Moja dusa je
pusta. Mene je rat unistio totalno! Srusio mi je sve ideale i sve snove.
Svasta sam dozivio, svakodnevno se
susretao sa smrcu, operisao nebrojene pacijente i te prizore i uzase ne mogu
nikome opisati, a i dan danas ih prezivljavam. Rat je jedna velika
prljavstina i blago onom ko je otisao na vrijeme. Posteno da kazem, svi se
raduju necemu, razmisljaju o nekakvoj buducnosti, a ja sam dobro potonuo.
Imam divan posao, divne kolege, ali nista to mene previse ne raduje, a nazad
u Bosnu ne mogu. Vidim, razuman sam covjek, nije to vise moja Bosna, ona
Bosna koju sam ja znao i volio. Ma, rat nije samo prljavstina, vec je
besprimjerna gadost! - Moj doktore, nisi usamljen u ovim
mislima, ali bjez’mo zajedno iz depresije, sto brze iz ove u ljepse teme.
Vama ljekarima u izbjeglistvu nije bilo lako ponovo poceti raditi soj posao? - Srecom, u Norveskoj,
situacija nije kao u Njemackoj, Americi ili Kanadi. Proces priznavanja
ljekarske diplome traje dvije-tri godine. No, i mi smo morali nazuljati
klupu. Prvo smo polozili norvesku lingvistiku na Univerzitetu. Tek kad smo
savladali jezik na fakulteskom nivou, onda smo mogli krenuti dalje. Doktori
odmah dobiju sansu da rade, doduse ne za istu platu kao ljekari sa statusom,
ali su ipak u sistemu Mi smo ovdje dosli u avgustu 1993., a vec u aprilu
94-te sam se zaposlio na odjeljenju, da bi 1996/97. stigao do nivoa
primarijusa. Mirsada takodje radi kao specijalista-oftamolog. Bez ikakve
lazne skromnosti, ja sam stvarno ovdje postigao sve. Cak se opet bavim i sportom i klupski sam ljekar
kosarkaske ekipe iz Harstada koja je trenutno na drugom mjestu u norveskoj
Prvoj ligi. Na poslu mi je sve potaman. Ljudi me
vole i birali su me za sefa odjela 1999., ali nakon kratkog jednogodisnjeg
“sefovanja” ja sam se zahvalio na povjerenju i vratio da pomazem bolesnicima.
Puno je, brate, administracije, a ja to ne volim.
Razglednica sa
Visa – Nermin i Mirsada sa starijom kcerkom Nirmom - Norveska je u krugu
najbogatijih zemalja na svijetu? - Tacno, ali istovremeno je
i najskuplja zemlja na svijetu. To su valjda paradoksi bogatstva. Zemlja ima
oko 4,5 miliona stanovnika. Bili su jako siromasni dok prije 35 godina nije
pronadjena nafta u Sjevernom moru. Danas su medju najvecim svjetskim izvoznicima nafte i zbog
tog bogatstva valjda su utonuli u birokratiju. Negdje oko 70 posto zaposlenih
radi u administraciji. Ako negdje pronadju neki socijalni slucaj, onda se pet
drugih sjati oko njega i prima platu na zbrinjavanju tog jednog. Cijene su
nenormalne. Automobili su tri puta skuplji nego u Americi. Porezi su visoki,
hrana je skupa, ali su plate zato vece, pa sve skupa opet izadje na isto.
Medjutim, nepobitna je cinjenica da su i radnici a i neradnici zasticeni, da je ovo veoma jaka socijalna
sredina, gotovo pravi socijalizam na dalekom Sjeveru.
Supruga Mirsada
sa mladjom kcerkom Djanom - Mi smo stvarno na Dalekom
Sjeveru!- ukljucuje se u razgovor Nerminova supruga Mirsada. Zivimo na
norveskom najvecem ostrvu, koje je, doduse, sa kopnom spojeno mostom. Zove se
Hinnoja, a grad u kome zivimo je Harstad. Udaljen je sat i po od Osla
avionom, ili 19 sati automobilom!
Stvarno smo daleko i jedino smo, zapravo, blizu Sjevernog Pola, Prije
par godina bili smo mu skoro nadohvat. Posjetili smo Svalbard, najsjevernije
naseljeno ostrvo na svijetu.To je bilo jako zanimljivo iskustvo. Zime ovdje
nisu hladne. To je prirodni fenomen: zbog uticaja Golfske struje zimske
temperature su od nule do minus pet stepeni. Hladnije nam je bilo u Sarajevu.
Na ovim paralelama u Kanadi nema zivota, dok u sjevernoj Norveskoj zivi pola
miliona stanovnika! Polarne noci su nesto fascinanto sto treba dozivjeti.
Sunce padne ispod zenita 19/20. novembra a vrati se 19. januara. U ta dva
mjeseca ipak nismo totalno bez sunca, vrhovi planina su obasjani i nebo je
plavo kada je vedar dan, ali suncevih zraka nema na zemlji. Mracno je kao u
nas u vrijeme nekog zimskog sivila. Duzina dana tada traje oko pet sati.
Medjutim, tokom ljeta,od 20. maja do 20. avgusta u ovim krajevima iznad
Polarnika, dan traje puna 24 sata. Noci nema uopste. Jako je suncano, drugacija
je jacina svjetlosti nego kod nas i vegetacija buja. Tulipani u nasoj basti
procvatu za dan. Rekla bih,priroda je bozanstvena! Ali,ali… Nermin,evo,gori
od nestrpljenja da nastavi razgovor, a ja moram pripremiti trpezu. Stizu nam
gosti Norvezani. Sjevernjaci su, inace, jako druzeljubivi, socijalni ljudi,
puni merhameta. Nasih je ovdje malo, svega petoro-sestoro Hercegovaca iz
Mostara, te par Zagrepcana… -Vecina nasih se na svoj
dobrovoljni i bespovratni odlazak odlucila zbog djece i njihove buducnosti.
Kako, Nermine, napreduje vas podmladak?
Nirma i
Djana,mladi magistri nauka – Dobojke pred kojima je zlatna karijera -Jedina utjeha u ovoj nasoj
nesreci stvarno jesu djeca! Mirsada i ja smo presretni i prezadovoljni rezultatima
koje su postigle nase kcerke. Mladja, Djana, je cudo od djeteta. Sa 12
godina, iz sedmog osnovne zavrsenog u Zagrebu, stigla je u Norvesku, da bi
danas, pored naseg, govorila jos cetiri jezika:norveski, engleski, njemacki i
francuski. Fah joj je matematika.
Kao najbolji student na fakultetu dobila je drzavnu stipendiju i provela je
godinu dana studija u Americi, u Indianapolisu. Sa
24 godine je magistrirala. Dio priprema za svoju magistraturu odradila je u
Parizu. (Racunala je da ce ici u Berlin, pa je zbog toga naucila njemacki, a
ispalo je da ce svojoj poliglotskoj listi morati dodati i francuski!)
Naravno, pravi planove o doktoratu, ali, da malo predahne, zaposlila se u
najvecoj norveskoj banci u Oslu na proracunavanju berzovnih kretanja. Starija kcerka Nirma je stigla ovamo sa
18 godina, da bi nastavila skolovanje i studij bio-hemije na fakultetu.
Magistrirala je genetiku i postala asistent na Univerzitetu u Oslu. Udala se
i trenutno je sa svojim suprugom, Norvezaninom, Thorjornom Larssenom, takodje
univerzitetskim profesorom, na nekakvim jednogodisnjim istrazivanjima u Kini,
u Pekingu. Uskoro idemo da ih posjetimo! Stvarno moram reci, djeca su se
snasla i pred njima je divna karijera. Uhvati me panika kada samo pomislim
sta bi bilo da smo ostali na Balkanu. Sta bi djeca radila i kakva bi njihova
buducnost bila?
- Kakva je buducnost pred
doktorom Skrbom? - Meni je sada 56 godina i za
par godina cu vjerovatno izganjati nekakvu penziju i onda odlazim na more,
tacnije na otok Vis! To ostrvo sam otkrio jos sedamdesetih kada tamo turisti
nisu mogli ici zbog vojnih razloga. Zadnjih pet godina redovno idem na Vis na
godisnji odmor. Zajedno sa zetom kupili smo kucu, popola. Vis ce biti moja
posljednja adresa. Vjerovatno cu malo i raditi i pomagati otocanima, da ne
salju pacijente iz moje specijalisticke struke u Split. Pare me ne
interesuju. Upoznao sam te ljude, a i oni mene. Jako se lijepo tamo osjecam.
Kontam, provodicu na Visu barem pet-sest mjeseci. Bosna? Navraticu ponekad,
posjetiti roditelje u Sarajevu, kolegu Asima Halilovica u Gradaccu,
prijatelje rasute po kotlinama i dolinama…Ne bih vise mogao zivjeti tamo.
Puklo bi mi srce od tuge …
Napisao: MIRKO JELEC e-mail: jelec@telus.net |
|
www.tipura.com // Nase novine 2006 |
