Strana stampa o nasim Dobojlijama

 

NIJAZ HALVADZIJA – TRENER KANADSKOG SAMPIONA






Rasuti po svim svjetskim meridijanima nase drage Dobojlije zapoceli su drugi zivot, jos jednom ispocetka. Izgubili su sve sto si imali, ali ostala je pametna glava i vrijedne ruke koje se ne stide posla. Okrenuti svojoj familiji i svojoj djeci, ne zaboravljaju zavicaj. Pamte  i zive dalje.

                         U velikom bijelom svijetu Dobojlije povremeno stizu i na stranice strane stampe. Nekada im se desavaju veoma lijepe stvari, nekada o njima pisu kao vrhunskim sportistima, kao mastovitim dizajnerima, spretnim inzinjerima, vrijednim radnicima.

                         Ova rubrika ce pokusati prenijeti dio isjecaka iz stranih novina, kako bismo svi zajedno doznali vise o nasima u dijaspori. Pozivamo i citaoce  da nam pomognu i da posalju  sacuvane dokumente iz svoje arhive, bilo postom ili pak e-mailom na adresu nasenovine@yahoo.com  ili jos bolje na adrese jelec@telus.net ili zeljko@tipura.com

 

                          U ovom broju prenosimo pisanja strane stampe o nasem rukometasu Nijazu – Niski Halvadziji.  Proslavljeni golman dobojske Sloge danas  sa svojom obitelji zivi  u Winnipegu. Od pocetnih muka nakon doseljavanja  prije deset godina (o cemu su pisale novine),ostala su samo sjecanja. Danas odlicno govori engleski, dobio je vrlo dobar posao.

 
   

     Nisko Halvadzija – proslavljeni golman

     dobojske Sloge danas zivi u Kanadi

     

          U tom lijepom gradu centralne Kanade kupio je kucu i bavi se istim sto je cinio i u Doboju: trgovinom i rukometom. Zaposlen je  u robnoj kuci “Sears”. Supruga Gordana se takodje “izborila” za odlicno namjestenje: radi kao menadzer kontrole kvaliteta proizvodnje u jednoj kompaniji koja se bavi proizvodnjom avionskih dijelova i vojne opreme.Imaju dvoje djece: sina Denisa i kcerku Dajanu koja je po rodjenju prava Kanadjanka.

     

     

      




    Halvadzija sa suprugom Gordanom i kcerkom Dajanom

 

 

 

                     U slobodno vrijeme, svako drugo vece a ponekad i cesce, nalazi se na rukometnom terenu.Vec 12 godina trenira  seniorsku zensku reprezentaciju kanadske provincije Manitobe, sa kojom je na Sampionatu Kanade osvojio tri srebrne medalje. Prosle godine postali su prvaci Kanade! U nezapamcenom finisu, u posljednjim sekundama, zahvaljujuci odlicno postavljenoj taktici, Manitoba je postala sampion a Nisko je u slavljenickoj euforiji u kompletnoj odjeci zavrsio u bazenu. Bravo majstore!!! Halvadzija je vec nekoliko puta bio gost televizije, a njegovo ime cesto se pojavljuje  u novinama.Za ovu priliku odabrali smo dva isjecka iz stampe. Kanadjani su sretni sto ga imaju medju sobom. Sa Nickom (tako ga zovu) ocekuju jos vecu popularizaciju rukometa u toj  ogromnoj zemlji.





Nisko sa sinom Denisom

               

                                           

                                    

                                    

                                                                                                                               

Preneseno iz Winnipeg Free Press-a, iz pera sportskog  novinara Marvina Mc Donalda

 

                                RUKOMETNI TRENER NAPUSTIO BOSNU

 

                  Pomoc je bila neocekivano blizu –  koliko je trebalo za telefonski poziv. Za Mike McKee koji  predvodi i popularise rukometni sport ovdje., ta pomoc je stigla od kosarkaskog sudije Arsena Abana

                - Ni u snu nismo mogli pretpostaviti da ce Arsenov savjet darovati nasoj rukometnoj asocijaciji tako talentovanu osobu kakav je Nick ( Nijaz-Nisko Halvadzija).

Taj  momak iz Bosne, kako se kasnije ispostavilo,  jedan je od najboljih rukometnih trenera na svijetu.

 

McKee:”Sa Nickom napravicemo cuda”

 

                - Uprkos jezickoj barijeri, nismo bili u dilemi da li da ga angazujemo. On je naprosto nevjerovatan – kaze Mike McKee.

                 Nick(Nisko) danas trenira zensku rukometnu selekciju Manitobe, koja se takmici u Juniorskom sampionatu Canade, koji se odvija u Lipsett Hallu i Red River Community Collegu.

Nisko, koji je 13 godina profesionalno igrao rukomet u svom maticnom klubu Sloga iz Doboja i koji je potom trenirao jugoslovensku juniorsku zensku rukometnu selekciju, napustio jer svoju zemlju u novembru.

              -Ja sam pacifista – rekao je, predvodeci Manitobu u njenoj pobjedi od 15:14  protiv Saskatchewana. –Ne mogu razumjeti niti prihvatiti ljude koji se mrze i tuku. Zato sam otisao.

                 Ovaj  37-godisnjak stigao je u Winnipeg , 21 .novembra 1992, zajedno sa suprugom Gordanom, sinom Denisom i svastikom Biljanom .

               - Prozvali su moje ime prilikom poletanja iz Toronta. Pomislio sam da sam uhvacen.- veli Nisko.

Zasto su trazili ovog novog imigranta bilo je u domenu lijepog . Air Canada  ga je nagradila sa dvije besplatne avionske karte.

                 - Bilo je to stvarno iznenadjenje – prisjeca se Halvadzija svog dolaska u Kanadu. Prije rata u Bosni, on je inace bio prodavac u trgovini pica, a ovdje je trenutno zaposlen u industrijskoj mesnici.

                 - Moj engleski nije toliko dobar – kaze u razgovoru koji vodimo uz pomoc prevodioca Lise Dumbrovic, koja takodje igra u timu.

-                                                         - Treniranje i posao ne ostavljaju mi puno vremena  koje bih trebao za ucenje engleskog.

                 Ovaj trener definitivno izvanredno poznaje rukometnu igru, vjestinu i tehniku, povremeno ipak postoje komunikacijske teskoce izmedju njega i igraca na terenu.

 - Nismo igrali trako dobro protiv Saskatchewana, iako smo pobijedili. Sljedeci put bice mnogo bolje – kaze Halvadzija.

 

 

Njegovi igraci su ipak vrlo dobro upuceni prema njegovim instrukcijama uprskog jezikim problemima. -Nick zahtijeva od igraca da shvate trening jednako ozbiljno kao i utakmicu – kaze Dawne Hales, pomocnik trenera,-To je veoma tezak rad ali tim je zadovoljan. Nick kombinuje odbranu i napad i kompletna ekipa na kraju treninga je dobro iscrpljena.                                   

 Halvadzija je definitivno doselio u Kanadu i uziva u novom domu.

             - Volim svoju novu sredinu, lijepo mi je ovdje. Volio bih ovdje vidjeti rukometni centar, jedan u kome bi sportska dvorana imala samo linije rukometnog igralista.

Buduci da Halvadzija ima najvisu trenersku i tehnicku rukometnu obrazovnu razinu od bilo koga drugog u Kanadi, McKee i rukometna asocijacija Kanade pitali su ga da preuzme kormilo i stavi svoje ime na celo najbolje kanadske rukometne selekcije.

-Sa Nickom na celu mogli bismo napraviti cuda u ovom sportu. – ubijedjen je McKee. -Trenutno pokusavamo popularisati ovaj lijepi sport kroz skole, ali skolski sistem je ipak limitirajuci faktor.

 

 

 

Preneseno iz lista The Times

 

                       TRENER PRONALAZI  NACIN  KOMUNICIRANJA

 

         -U novu domovinu Nijaz Halvadzija je donio sa sobom ljubav za rukomet

 

            Sposobnost komuniciranja sa igracima je vazna vrlina za svakog trenera. A to upravo Nijazu Halvadziji otezava posao. Halvadzija, trener  juniorske rukometne selekcije Manitobe, dosao je u Winnipeg iz bivse Jugoslavije, upravo prije dva mjeseca. Poznaje tek ponesto engleski i za sada mora ovisiti o “govoru ruku” da bi objasnio stvari.

-          Tesko je na pocetku, ali brzo  savladavam jezik i igracima ce biti mnogo lakse da razumiju sta trazim od njih, a bice lakse i meni u trenerskom poslu - kaze on. Razgovor, inace, vodimo uz pomoc prevodioca, Lise Dumbovic, takodjer clana rukometne reprezentacije.

          Halvadzija,37, dosao je u Kanadu sa impresivnom rukometnom karijerom. Igrao je profesionalno 13 godina rukomet u Slogi iz Doboja, jednom od najboljih jugoslovenskih rukometnih klubova. Bio je takodje golman u nacionalnom drzavnom timu dobar niz godina.

 

 

-                                             -Bio sam aktivan kao profesionalac do svoje 35 godine. Tada sam zavrsio igracku karijeru.Imao sam problema sa koljenima i meniskusom.Nisam mogao igrati dalje – kaze.

                Halvadzija je proveo posljednih sest godina u Jugoslaviji kao aktivni trener, ukljucujuci dvije godine na kormilu najbolje jugoslovenske juniorske zenske reprezentacije. Bio je upitan i zamoljen da preuzme treniranje juniora u Winnipegu, kada ga je neko vidio kako igra rukomet za Gumersbach,ovdasnju lokalnu musku ekipu.

-          Mike McKeee, predsjednik Manitoba Team Handball Federation pitao me da li zelim da radim kao trener. Rukomet je moj zivot.Uopste nisam dugo razmisljao o ponudi.Prihvatio sam je naravno odmah – kaze, osmjehujuci se.

Halvadzija je trenutno na kursu engleskog jezika i postepeno ovladava vjestinom govorenja. Kada inace ima problem u komunikaciji sa igracima, priupita za pomoc Lisu Dumbrovic, ciji su roditelji porijeklom iz  bivse Jugoslavije. Dumbrovic, maturant St. John High School veli da im je Halvadzija pomogao napraviti bolji tim:

-          On je veoma “zestok” trener, poredeci sa drugima koje smo imali. Sa njim imamo dosta kondicionih priprema i trcanja. Bivsi treneri stvarno nisu znali naglasiti timski rad. On pak zeli da sve sto treba postignemo zajedno. Djevojke ga vole, vole to sto on radi.

           Juniorska selekcija je trenutno u fazi prestruktuiranja. Vecina igracica je jos u srednjoj skoli. Njihov prvi veliki test bice Juniorski sampionat Kanade, koji ce se odrzati u Winnipegu od 21. do 23. maja. U pripremnoj fazi dobili su obje utakmice u egzibicionoj seriji protiv Saskatchewana, 14:12 i 21:13.

             -Jos uvijek pravimo dosta gresaka, mnoge stvari  moramo poboljsati u hodu – kaze Halvadzija.-Vecinom na treninzioma uspijevamo korigovati greske, sto se odrazava na kvalitet igre.

             Halvadzija se, takodjer, nada da ce se i neke druge okolnosti poboljsati, posebno u njegovoj domovini. Rat nastavlja da bjesni u Bosni. On je uspio izaci sa familijom, ali njegovi roditelji i dva brata su ostali tramo.

                 -Tesko mi je. Situacija u Bosni nije dobra. Zelio bih da sam mogao nastaviti zivot u Bosni. Prosle noci sam telefonom razgovarao sa roditeljima. Kazu, americki avioni su stigli tamo. Danas se vode nekakvi mirovni pregovori. Ja sam optimista.

 

(Preneseno iz lista The Times, Toronto. Ovaj tekst sportskog autora Jima Timlicka objavljen je 11. maja 1993.)

  

 

 

 

 

 

 

Iz albuma uspomena

                  

                          ZLATNA GENERACIJA DOBOJSKIH RUKOMETASA

 

              

               Uz ovaj zapis o Niski Halvadziji, naviru sjecanja na jedno drugo vrijeme u kome se Stadion sportskih igara iz nase Gimnazije prolamao od gromoglasnog navijanja.

Potom je dvorana Srednjoskoskog centra bila pretijesna da primi svu onu publika koja je nosila u srcu jednu nezaboravnu generaciju dobojskih rukometasa.

 

              Gdje su danas? Sta rade nasi sportasi koji su nas mali grad ucinili velikim u ocima sportske javnosti? Eto, uz Niskinu pomoc pronalazimo im trag u bijelom svijetu, u kome su opet, svako na svoj nacin, nastavili sa rukometom.

 

 

              Jedan od najuspjesnijih trenera dobojske “Sloge”, Josip Glavas, danas vodi ekipu “Izvidjaca” iz Ljubuskog. Siloviti “snajperista”, Zoran Dokic, trenira “Bosnu” iz Sarajeva. Vojkan Radja predvodi danasnji tim “Sloge”, dok Goran Stojic uspjesno trenira dobojske rukometasice  i predsjednik je Udruzenja Sloginih veterana, ciji je cilj da svake godine na Turnir dovede onu raju od koje je sve i pocelo. Emir Junuzovic danas trenira “Konjuh” iz Zivinica, Dragomir Cacic “Medicinar” iz Sapca a bio je i trener zenske reprezentacije Jugoslavije.Zoran Zubak je priznat i poznat doktor u Zadru a ljubav prema sportu odrzava na funkciji direktora Rukometnog kluba Zadar. Ismir Brkic je “promijenio” sport. Zivi u Zenici i postao je teniski prvak veterana Bosne i Hercegovine. Milanko Savcic je u Doboju a Nedzad Ferzan bio je trener Rukometnog tima Buje u Sloveniji, Suad Zepcan, je igrao pa potom trenirao “Istraturist” iz Umaga, da bi danas bio rukometni sudija u Hrvatskoj. Jedini koji je jos uvijek “aktivan” je Zlatko Radomirovic. On jos uvijek igra i u 48 godini brani boje Rukometnog kluba “Kosig” iz Banja Luke.Svaka cast!

               Branislav Zivanic je nastavio trenersku karijeru u Luksemburgu. Muhamed Memic, jugoslovenski reprezentativac, danas je trener u Spaniji. U trenerske vode u Njemackoj uplovili su i Drago Matijevic i Haris Halilovic, u Svedskoj Goran Kokic, u Holandiji Dino Skornja, u Fransuskoj Faruk Helic, u Svicarskoj Dragan Dejanovic, u Beogradu Predrag Hadzistevic.Ovome jos treba dodati da je Kiko Popovic u Austriji krenuo ocevim stopama i postao internacionalni rukometni sudija. Rukometnu “pravdu” sa pistaljkom u ruci takodje dijele sudijski par Mladjo Dragicevic i Miso Tubin...

       Mozda smo u ovoj dugoj listi nekoga nenamjerno  propustili. Neka nam bude oprosteno. Ostaje, pak, cinjenica da nije slucajno sto je ovoliko imena niklo pod nasom Gradinom. Bilo je to jedno nezaboravno vrijeme kome su svoj pecat dali i nasi rukometasi.

 

 

Napisao Mirko Jelec



Nase novine 2005 // www.tipura.com