Nova knjiga Dobojlije Pavla Bate Stanisica

 

 

                                         “EVROPA ZA USPOMENU”



                Zima se na Pacifiku otegla u nedogled, oblaci se spustili s neba a kisobrani se popeli svima na vrh glave. -Ma gdje je sunce? - dusa vapi a na jauk depresije stize utjeha - jedna knjiga i u njoj krasan stih:

                                     … Proljeca su minirana

                                        pa se cuvaj i pogleda

                                        opasna je svaka suza

                                        i misao koja kane!

                 Knjiga je stigla iz zavicaja, “Evropa za uspomenu” se zove a napisao ju je nas Dobojlija Pavle Bato Stanisic. Pjesnik zivi u Doboju , “kod kuce”,u svijetu svoje pjesnicke slobode i samoce. Blazen bio Internet  koji nam je omogucio kompjutersku posiljku u PDF-formatu!  Ovi dobojski stihovi obaraju s nogu, a njihova snaga i ljepota jedino su opravdanje za “ilegalno” prosljedjivanje knjige na adresu dijaspore i prijatelja. Vec narednog dana zovu Zoran Blagoicevic i Bato Misuric iz Vankuvera i pitaju o autoru, prati ih Mehmet Mehaj - Metko e-mailom iz Njemacke, kao i Jakov Pranjic iz Beca sa molbom za vise “inputa” o pjesniku.

       

                       Pavle%20Stanisic,%20portret


                Bato Stanisic je rodjen u Crnoj Gori 1936. godine a od 1947. je stanovnik Doboja, dobojski djak, prvo gimnazijalac pa onda profesor Ekonomske skole, zatim novinar, urednik Radio-Doboja, dopisnik Radio-Sarajeva,urednik “Slobodnog reportera”, direktor Narodne biblioteke,te Regionalnog Arhiva. Sa suprugom Cicom ima dvoje odrasle djece, kcerku Maju i sina Bobu. U vrijeme kada nas mali grad nije imao nista drugo sem Rukometnog turnira, pokrenuo je Aprilski kulturni mozaik, jednu od najpoznatijih be-ha smotri kulture, pa onda izdavacku djelatnost u okrilju biblioteke u kojoj su ukoriceni najljepsi stihovi nasih talentiranih sugradjana. Medju najznacajnijim izazovima njegove nemirne stvaralacke duse bilo je pokretanje “Znacenja”, casopisa za drustvena pitanja i kulturu, koji je daleko nadvisio zavicajni horizont. Baveci se novinarstvom, pobrao je pregrst nagrada za radio-reportaze, humoristicko-satiricne emisije i radio-novele. Svoju novinarsku karijeru krunisao je godisnjom nagradom Udruzenja novinara BiH za 1978. godinu. Uz sve to, bio je i ostao pjesnik i majstor kratke price. Pred rat  njegova djela objavljivana su i nagradjivana u sarajevskom ”Oslobodjenju”, “beogradskoj “Politici”,  novosadskom “Dnevniku”, podgorickoj “Pobjedi”,”Cetinjskom listu”, tuzlanskom “Frontu Slobode”…Objavio je nekoliko knjiga: “Pahuljice i ludaci” (1980), “Pjesma o spasenju” (1985), “Vecernja nacela” (1987), “Vjekovo, grad u Dardaniji” (1997), “Plavi putevi” (2006).



Pavle%20Stanisic,

                

       U ratnom i poratnom periodu bio je urednik “Alternative” i “Nove alternative”, nezavisnih i (pre)slobodnih novina, koje su kao i mnogo stosta u zivotu ovog stvaraoca, umnogome isle ispred vremena i izvan svog okruzenja. Iz tog doba, za antologiju novinarstva, ostace zabiljezen dijaspori nedovoljno poznat “biser”. Ministarstvo za kulturu Republike Srpske bilo je donijelo Zakon i dekret kojim naredjuje da sve radio i tv-emisije i sve novine u “entitetu” moraju biti na ekavskom, inace ce im biti zabranjen rad. Predvidjene kazne su bile drasticne, medjutim, naredni broj “Alternative” objavljen je “po zakonu” na smijeh Dobojlija i pametne citalacke publike.Gdje god je bila ijekavica, Bato je ispisao tacke, pa je tekst izgledao na primjer ovako:

Dragi citaoci, l..epo vam se, evo, obracamo ekavski po Zakonu, a vi to mozete da citate kako zelite, u cemu ce vam pomoci i ove tackice u tekstu, koje su najniza c..ena nase sav.esti.

          

                                                    ***

 

               

 

                Zbirka poezije “Evropa za uspomenu” uvodi nas u Stanisicev svijet stihova i samoce predgovorom-esejom “Nebo pooezije”, koji razmatra  pitanja trajanja poezije, ljudskog bivstvovanja i slobode uopste. A onda u pet poglavlja ili bolje reci poetskih cjelina citalac traga za pjesnikovom idejom i pronalazi u stihovima sustinu i sebe. Knjiga je jedno izvanredno ostvarenje, mozda nesto najbolje sto nam u ovom trenutku moze doci iz zavicaja. Da bi apsurd  bio veci i posve nalik nasim be-ha prilikama, rukopis je lezao kod raznih izdavaca vise od pet godina! Trazili su da im autor plati da ga objave! Srecom, konacno je dospio u prave ruke i u izdavacku kucu dostojnu vrijednosti ove poezije. (Izdavac: Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka – Beograd)



                                evropa_korice_1_0001


              “Evropa” je zahvaljujuci Internetu (pro)citana na svim kontinentima. Nasa dobojska dijaspora je pokazala da ima istancan sluh za liriku. Prenosimo neke komentare.

               Risto Gostimirovic iz Kanade komentarise “ilegalnu knjizaru” jednostavno i duhovito:”Dobar je Bato, reze stihom k’o macem, bas ti hvala, ono jest da je “lopovija” al’ eto taki smo ti mi.” Kolega novinar Savo Petrovic sa Floride takodje se puno obradovao ovoj novoj Batinoj knjizi, a stihovi su se dopali i bivsoj uciteljici Mari Vujanic iz “Narodnih heroja”, koja danas zivi u Americi, u Luzijani. Pohvale su stigle i od naseg slikara Senada Kruskica iz Kalgarija, kao i Ifete Baftiarovic iz Norveske, dok je Jadranko Bacinic iz Pariza, ponesen stihovima, prisjetio se ondasnjeg Doboja i kulturnih manifestacija kojima je redovno prisustvovao: “Pored lijepih rijeci bilo je i lijepog svijeta i kamara dobrih vibracija.Drago mi je zbog ove knjige i da prave vrednosti ipak izadju i pored svih prepreka. Nista od papanluka nece ostati za istoriju, mada su nasi krajevi i u tome drugaciji a teren plodniji za sve vrste primitivizma.” Maidi Salkic Christensen zapali su za oko stihovi iz pjesme “Uvid”:

                                        Izmicem se samo zato

                                        da bih bolje vidio

                                        sta smo ovo uradili od svijeta,

                                        ljubavi.

 

              DSCN0356%5b2%5d

              Prijatelji i kolege iz profesorskih i novinarskih dana – Pavle Bato Stanisic i 

              Bosko Bole Jelic u hladovini dobojskog parka

 

              Borka Begovic iz Italije kaze kako je knjigu procitala u jednom dahu sto joj se odavno nije desilo i autoru upucuje cestitke od sveg srca:” Nismo naucili, navikli ili ne opazamo da istoriju iliti historiju ovu aktuelnu gradimo sami mi, da jesmo kap vode u moru,ali postojimo.Nismo navikli da tu negdje pored nas, sa nama postoje ljudi, veliki ljudi, pisci, pjesnici o kojima ce se tek uciti u buducoj literaturi, jer mi smo zauzeti sami sobom, ponekad slijepi, neobazrivi ili ljubomorni ne zelimo si raspoznati...Moram priznati da sam vise citala i cijenila prozu,da sam poeziji prilazila sa strahopostovanjem,vjerovatno zbog toga sto sam smatrala da je ne razumijem. Citala sam je, rekla bih povrsno, bila je za mene cesto hrpa nabacanih rijeci uz neophodno pitanje:- A sta je pjesnik time htio reci? Ovaj put, promijenila sam nacin citanja i gledanja na poeziju i pitala se "Sta u ovim redovima vidim ili trazim ja?" i uspjelo je. Mislim da je razumijem, da sam stihove razumjela, a najvise mi se dopao "Poziv na svijetle drumove", iako je i “Pismo iz Njemacke” fantasticno. Knjigu saljem dalje, jer mislim da ima smisao, knjiga je za citanje. Prvo je saljem svom braticu u Chicago,vlasnik je jednog  pozorista. Nikad se ne zna...”

 

            Caslav Vasiljevic, kolega novinar iz nekadasnjeg  “Glasa komuna”, danas zivi u Srbiji, u Aleksincu. Poslao je jednu studiozniju impresiju, ocjenjujuci Batinu knjigu kao “praznik za dusu”: - Tesko, odista tesko bih mogao da izdvojim sta je u Batinoj knjizi najvrednije. Pogotovo ne bih mogao da se vezem za jedan stih. Sve je toliko skladno, a ipak, od ciklusa do ciklusa, razlicito: leksicki, stilski, versifikacijski, misaono... Toliko je tu emotivnog naboja, a toliko mira. Bato je, uostalom, od svih nas u Doboju svojevremeno, najbolje poznavao tokove savremene poezije, u svetskim okvirima. Ali, u njegovoj poeziji (mislim i na "Vecernja nacela") nema ni traga nekom ili nekakvom epigonstvu, podrazavanju. On je, jednostavno, samosvojan, originalan. Refleksivnost koja izranja, istice, cesto bukne iz njegovih lirskih minijatura, oduvek me opcinjavala. Zato i u "Evropi", za nijansu od ostalih, izdvajam ciklus "Ilustracije", a iz njega ovu pesmu:

                          Pecinu sam svoju opremio

                          tehnickim napravama

                          sve otvore zatvorio

                          da je ni kap rasplakanog neba ne snadje

                          ozvucio sam je stereo uredjajima

                          udahnuo joj malo tuznog duha i proslosti

                          jos mi je preostalo

                          da u zidove po sjecanju uklesem

                          sjevernog jelena rogatog

                          i jednog mamuta po mogucnosti

                          pa da odselim u opstu istoriju

 Ovo i zbog toga sto se potpuno slazem sa onima koji tvrde da je mala razlika, skoro i da je nema, izmedju pecinskog i coveka  "civilizacije". Namerno civilizacije stavljam pod navodnike. Prikladnija bi, mozda, bila sintagma savremene epohe. A skoro da potpuno verujem Erihu Fromu kada tvrdi da je covek iz stadijuma "primitivizma" bio manje destruktivan od savremenog (preporucujem dve njegove knjige o covekovoj destrukciji, cijih se tacnih naslova ne secam ali u naslovu ima rec destrukcija). Sve to nalazim u ovoj Batinoj pesmi. Mozda to "pesnik nije hteo da kaze" ali, za mene, je kazao. U tome i jeste sustastvenost i draz poezije. Prihvatam Batin stav (i umova koje citira) iz uvodnog eseja (u mojoj slobodnoj interpretaciji) da poezije nece biti tek kad ne bude coveka. To je u kosmickim razmerama vec sutra. I da ne razglabam dalje: odlicna knjiga. Praznik za dusu!”

                   Tople rijeci stigle su i iz Holandije. Javio se Boris Starcevic:

                   “Ne mogu opisati, koliko mi je drago bilo jutros, kada sam dosao na posao i nasao  E-mail sa digitalnom knjigom poezije naseg Bate Stanisica. Siguran sam da se cika Bato nece ljutiti rasturanju knjige po bijelom svijetu, uz to i ilegalno,  jer koliko njega znam, nije on ovo napisao da bi se obogatio. Napisano je, mislim, da nas pokusa osvijestiti i probuditi u vecini od nas zaboravljeni osjecaj, emocije... Krisom da me sef ne uhvati (nisam mogao cekati kraj radnog vremena) procitao sam, onako na preskok, nekoliko pjesama i predgovor. Postojanje ovakvih ljudi, vraca mi nadu da nije jos uvijek sve izgubljeno. Ima jos nade. Mozemo biti ponosni da smo nekada cinili dio grada u kome je pored nas koracao i cika Bato. Meni je drago da ga znam. A i kada sam klinac bio i kada bih ga sretao za vrijeme setnji sa mamom i tatom, uvijek mi se cinio posebnim, drugacijim od ostalih tatinih prijatelja. Kao mlad, procitao sam njegovu knjigu “Pahuljice i ludaci”(mislim da nisam bio stariji od cetrnaest godina) i jako mi se dopala. Samo, nisam to nikome rekao, jer sam tada u svojoj mladalackoj malogradjanstini smatrao da ne moze biti neko "velik" a da ne dolazi iz Zagreba, Beograda, Sarajeva... a uz to, zna ga moj tata, pa i ja.

Cika Bato je bio ocito uvijek velik. Cuo sam da se tako postavio i u toku rata.”

 

 

                                                      ***

                                                 evropa_korice_2_0001

         

             Kada se Kanadjani necemu obraduju i pozitivno iznenade jednostavno kazu: “Wau!” Malo sam ih kopirao pa sam poslao u Doboj komentare o knjizi iz dijaspore i sopstveno “Wau!” Batin odgovor je stigao narednog dana:

             - Ovim lijepim rijecima ucinili ste radosnim svih sto godina moje samoce. Premda se covjek pretvara da mu to nije bitno, ipak mu je stalo da to sto citavog zivota radi jos nekome nesto znaci, a ne samo njemu. Po obicaju, opet nesto mudrujem, a mozda bi bilo dovoljno da vam javim: Wau! Wau!

 

 

                        Napisao: MIRKO JELEC

                          e-mail: jelec@telus.net

 

                   www.tipura.com // Nase novine 2007

                            

 

                    

 

 

 

 

Posjetiocima Tipurine web-stranice poklanjamo nekoliko pjesama iz nove knjige Bate Stanisica:

 

 

 

                                          PISMO IZ NJEMACKE

 

                               Tamo je, kazes, proljece, uredjuju groblja,

                               milina je pogledati

 

                               Opet krece staro nebo, grade nove rusevine

                               i smisljaju zemljotrese

 

                               A jorgovan cak i ovdje

                               jos mirise.

 

                               Proljeca su minirana,

                               pa se cuvaj i pogleda,

                    

                               opasna je svaka suza

                               i misao koja kane.

 

                               A ja ovdje,

                               na nagradnom putovanju u samocu,

 

                               imam vizu za ulazak

                               u kafanu,

 

                               gdje me stizu crne sjene

                               drvoreda

                               kojih nigdje vise nema.

 

 

 

                                        OBLACI MIHAILA JURJEVICA

 

                                 

                               Nigdje zaljubljenih maturanata koji su uglas

                               za profesoricom Klavdijom,

                               ruskim emigrantom, ponavljali:

                               Tucki njebesnije... Nigdje.

                               A oblaci Mihaila Jurjevica jos plove

                               s milovo severa v storonu juznuju.

                               Ljermontov je vidio oblake u svojim o~ima,

                               profesorica u oblacima svoje lice,

                               samo su maturanti, tek buduci emigranti, veselo

                               vjerovali

                               da je to nebo davno, davno, davno, davno

                               proslo.

                               A oblaci, plove li, plove. Pogledajte.

                               Vjecnije stranjiki.

 

 

 

 

                                                       

 

                                         PATRIOTSKA PJESMA

 

 

                                Ovo je, dakle, taj grad iz kojeg cu da se vinem

                                u istinu,

                                ostavljajuci vjerno tijelo pod kamenom,

                                a lijepi svijet u gorem stanju nego sto sam ga

                                nasao

                                onoga dana kada sam dosao na visoku planinu

                                nad morem.

                                Iskreno vjerujem da ni onu planinu,

                                ni more sinje, ni ovaj grad

                                nisam preopteretio svojom tezinom i srecom.

                                I sada visim o vlastitom kosturu i bolu,

                                a ni lik koji nosim nije iznajmljen,

                                dat je meni licno

                                da bih mogao da iskazem zahvalnost nebu

                                za njegove sjajne predstave

                                kojima sam redovno prisustvovao sa

                                zadovoljstvom.

                                Nista nisam izmisljao ni dodavao svojoj sudbini,

                                zapisujuci stihove koje sam prethodno uzalud

                                trazio

                                po obimnoj literaturi i drugim zanosnim

                                patnjama.

                                Nisam se skrivao iza grmova, tudjih grobova i

                                zastava,

                                isao sam svojim blatnim rasplakanim putem

                                do ovog grada koji me cekao.

                                Tu cemo zanociti,

                                rekoh rijeci, koja je vec odlazila.

 

 

 

                                 

                                               PUT

 

                                Kad je svecana ostavinska rasprava bila

                                zavrsena

                                i knjige sklopljene,

                                otisao sam da vidim taj svijetli put

                                koji su mi prosli ostavili

                                dok su jos bili u putujucem stanju

                                i pri legitimno priznatom raspolozenju.

                                Niko od njih vise nije hodao

                                po trenutno osvijetljenoj strani kugle,

                                pa sam ocekivao da je moj put pust

                                poput onih puteva sa slika starih majstora

                                rafiniranog ulja,

                                prav, tek blago savijen, sa tri visoke topole

                                uz travom i suvim liscem iznijansiranu ivicu.

                                Od slucajnih prolaznih korisnika moga puta

                                mogla se ocekivati samo starinski elegantna

                                dama,

                                istancanog ukusa i struka,

                                pod kisobranom, naizgled pogruzena

                                u blage tuge devetnaestog vijeka,

                                a u stvari, po mom misljenju, utonula u bludne

                                misli.

                                Citav pejsaz s damom, mislio sam, bice

                                iznenadjen

                                pojavom rascupanog nasljednika,

                                s neobicnom navikom da pljuje po putu,

                                uz put urinira i psuje pretke i prolaznike.

                                S mukom sam se prisjecao onog Tatjaninog

                                pisma,

                                kako bih odmah popravio prvi utisak,

                                ali dok sam joj sapatom izgovorio taj citat:

                                Sad znam, u vasoj je nadleznosti (moj prevod)

                                da me kaznite prezirom,

                                mlada dama u pocijepanim farmerkama,

                                sa uzdignutim palcem, simbolom nove sekte,

                                izgovorila mi je rijeci koje nisu za savremenu

                                poeziju.

                                Tada se zaustavio zvizdeci automobil

                                i gusar s velikim crnim naocarima

                                kidnapovao je nesrecnicu.

                                Shvatio sam: moj put su zauzeli automobilima,

                                kamionima,

                                autobusima i oklopnim hladnjacama,

                                a na mjestu gdje su bile one visoke povijene

                                topole,

                                zasadili su metalne antenske stubove,

                                navodno, odbrambene.

                                Moja ocekivana neopoziva odluka glasi:

                                Odricem se svog cjelokupnog nasljedstva

                                u korist drumskih razbojnika,

                                sto izjavljujem, evo, napismeno,

                                pri prilicno cistoj svijesti

                                i normalno tragicnoj pameti.

 

 

                               

                                         VIKEND U PLANINI

 

 

                                Toliko je trebalo cekati

                                da bismo dospjeli pred zapaljeni horizont

                                koji trenutak prije nego sto ce se srusiti.

                                Dogorijevamo,

                                ali ja ti nista necu reci,

                                kao sto ti nikada necu odati tajnu smrtnosti

                                jer jos dobijamo svjetlost

                                prilicno redovno i u kolicinama

                                dovoljnim za ovu pozorisnu sezonu.

                                Ako bismo se ponovo, na primjer,

                                jedno drugome srucili u zagrljaj,

                                ko zna sta bismo vec sada tamo nasli.

                                Zato je najbolje

                                da se povucemo u hotel,

                                svako ispod svoje lampe,

                                na dva pola prostrane postelje,

                                zakupljene unaprijed u okviru

                                kompletnog aranzmana za dvije tuzne osobe.