Nova knjiga Dobojlije Pavla Bate Stanisica
“EVROPA ZA
USPOMENU” |
||
…
Proljeca su minirana pa se
cuvaj i pogleda opasna je svaka suza
i misao koja kane! Knjiga je stigla iz
zavicaja, “Evropa za uspomenu” se zove a napisao ju je nas Dobojlija Pavle Bato Stanisic. Pjesnik zivi u
Doboju , “kod kuce”,u svijetu svoje pjesnicke slobode i samoce. Blazen bio
Internet koji nam je omogucio
kompjutersku posiljku u PDF-formatu!
Ovi dobojski stihovi obaraju s nogu, a njihova snaga i ljepota jedino
su opravdanje za “ilegalno” prosljedjivanje knjige na adresu dijaspore i
prijatelja. Vec narednog dana zovu Zoran
Blagoicevic i Bato Misuric iz
Vankuvera i pitaju o autoru, prati ih Mehmet
Mehaj - Metko e-mailom iz Njemacke, kao i Jakov Pranjic iz Beca sa molbom za vise “inputa” o pjesniku. Bato Stanisic je rodjen u
Crnoj Gori 1936. godine a od 1947. je stanovnik Doboja, dobojski djak, prvo
gimnazijalac pa onda profesor Ekonomske skole, zatim novinar, urednik
Radio-Doboja, dopisnik Radio-Sarajeva,urednik “Slobodnog reportera”, direktor
Narodne biblioteke,te Regionalnog Arhiva. Sa suprugom Cicom
ima dvoje odrasle djece, kcerku Maju i sina Bobu. U vrijeme kada nas mali
grad nije imao nista drugo sem Rukometnog turnira, pokrenuo je Aprilski
kulturni mozaik, jednu od najpoznatijih be-ha smotri kulture, pa onda
izdavacku djelatnost u okrilju biblioteke u kojoj su ukoriceni najljepsi
stihovi nasih talentiranih sugradjana. Medju najznacajnijim izazovima njegove
nemirne stvaralacke duse bilo je pokretanje “Znacenja”, casopisa za drustvena
pitanja i kulturu, koji je daleko nadvisio zavicajni horizont. Baveci
se novinarstvom, pobrao je pregrst nagrada za radio-reportaze,
humoristicko-satiricne emisije i radio-novele. Svoju novinarsku karijeru
krunisao je godisnjom nagradom Udruzenja novinara BiH za 1978. godinu. Uz sve to, bio je i ostao pjesnik i majstor kratke price. Pred rat njegova djela objavljivana su i
nagradjivana u sarajevskom ”Oslobodjenju”, “beogradskoj “Politici”, novosadskom “Dnevniku”, podgorickoj
“Pobjedi”,”Cetinjskom listu”, tuzlanskom “Frontu Slobode”…Objavio je nekoliko
knjiga: “Pahuljice i ludaci” (1980), “Pjesma o spasenju” (1985), “Vecernja
nacela” (1987), “Vjekovo, grad u Dardaniji” (1997), “Plavi putevi” (2006). Dragi citaoci, l..epo vam se, evo, obracamo ekavski po
Zakonu, a vi to mozete da citate kako zelite, u cemu ce vam pomoci i ove
tackice u tekstu, koje su najniza c..ena nase sav.esti.
*** Zbirka poezije “Evropa za uspomenu”
uvodi nas u Stanisicev svijet stihova i samoce predgovorom-esejom “Nebo
pooezije”, koji razmatra pitanja
trajanja poezije, ljudskog bivstvovanja i slobode uopste. A onda u pet
poglavlja ili bolje reci poetskih cjelina citalac traga za pjesnikovom idejom
i pronalazi u stihovima sustinu i sebe. Knjiga je jedno izvanredno
ostvarenje, mozda nesto najbolje sto nam u ovom trenutku moze doci iz
zavicaja. Da bi apsurd bio veci i posve
nalik nasim be-ha prilikama, rukopis je lezao kod raznih izdavaca vise od pet
godina! Trazili su da im autor plati da ga objave! Srecom, konacno je dospio
u prave ruke i u izdavacku kucu dostojnu vrijednosti ove poezije. (Izdavac:
Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka – Beograd)
“Evropa” je zahvaljujuci Internetu (pro)citana na svim kontinentima.
Nasa dobojska dijaspora je pokazala da ima istancan sluh za liriku. Prenosimo
neke komentare. Risto Gostimirovic iz
Kanade komentarise “ilegalnu knjizaru” jednostavno i duhovito:”Dobar je Bato,
reze stihom k’o macem, bas ti hvala, ono jest da je “lopovija” al’ eto taki
smo ti mi.” Kolega novinar Savo
Petrovic sa Floride takodje se puno obradovao ovoj novoj Batinoj knjizi,
a stihovi su se dopali i bivsoj uciteljici Mari Vujanic iz “Narodnih heroja”, koja danas zivi u Americi, u
Luzijani. Pohvale su stigle i od naseg slikara Senada Kruskica iz Kalgarija, kao i Ifete Baftiarovic iz Norveske, dok je Jadranko Bacinic iz Pariza, ponesen stihovima, prisjetio se
ondasnjeg Doboja i kulturnih manifestacija kojima je redovno prisustvovao:
“Pored lijepih rijeci bilo je i lijepog svijeta i kamara dobrih
vibracija.Drago mi je zbog ove knjige i da prave vrednosti ipak izadju i
pored svih prepreka. Nista od papanluka nece ostati za istoriju, mada su nasi
krajevi i u tome drugaciji a teren plodniji za sve vrste primitivizma.” Maidi Salkic Christensen zapali su za
oko stihovi iz pjesme “Uvid”: Izmicem se samo zato da
bih bolje vidio sta
smo ovo uradili od svijeta, ljubavi.
Prijatelji i kolege iz profesorskih i novinarskih dana – Pavle Bato
Stanisic i
Bosko Bole Jelic u hladovini dobojskog parka Borka Begovic iz Italije kaze kako je knjigu procitala u jednom dahu
sto joj se odavno nije desilo i autoru upucuje cestitke od sveg srca:” Nismo
naucili, navikli ili ne opazamo da istoriju iliti historiju ovu aktuelnu
gradimo sami mi, da jesmo kap vode u moru,ali postojimo.Nismo navikli da tu
negdje pored nas, sa nama postoje ljudi, veliki ljudi, pisci, pjesnici o
kojima ce se tek uciti u buducoj literaturi, jer mi smo zauzeti sami sobom,
ponekad slijepi, neobazrivi ili ljubomorni ne zelimo si raspoznati...Moram
priznati da sam vise citala i cijenila prozu,da sam poeziji prilazila sa
strahopostovanjem,vjerovatno zbog toga sto sam smatrala da je ne razumijem.
Citala sam je, rekla bih povrsno, bila je za mene cesto hrpa nabacanih rijeci
uz neophodno pitanje:- A sta je pjesnik time htio reci? Ovaj put, promijenila
sam nacin citanja i gledanja na poeziju i pitala se "Sta u ovim redovima
vidim ili trazim ja?" i uspjelo je. Mislim da je razumijem, da sam
stihove razumjela, a najvise mi se dopao "Poziv na svijetle drumove",
iako je i “Pismo iz Njemacke” fantasticno. Knjigu saljem dalje, jer mislim da
ima smisao, knjiga je za citanje. Prvo je saljem svom braticu u
Chicago,vlasnik je jednog pozorista.
Nikad se ne zna...” Caslav Vasiljevic, kolega novinar iz nekadasnjeg “Glasa komuna”, danas zivi u Srbiji, u
Aleksincu. Poslao je jednu studiozniju impresiju, ocjenjujuci Batinu knjigu
kao “praznik za dusu”: - Tesko,
odista tesko bih mogao da izdvojim sta je u Batinoj knjizi najvrednije. Pogotovo
ne bih mogao da se vezem za jedan stih. Sve je toliko skladno, a ipak, od
ciklusa do ciklusa, razlicito: leksicki, stilski, versifikacijski, misaono...
Toliko je tu emotivnog naboja, a toliko mira. Bato je, uostalom, od svih nas
u Doboju svojevremeno, najbolje poznavao tokove savremene poezije, u svetskim
okvirima. Ali, u njegovoj poeziji (mislim i na "Vecernja nacela")
nema ni traga nekom ili nekakvom epigonstvu, podrazavanju. On je,
jednostavno, samosvojan, originalan. Refleksivnost koja izranja, istice,
cesto bukne iz njegovih lirskih minijatura, oduvek me opcinjavala. Zato i u
"Evropi", za nijansu od ostalih, izdvajam ciklus
"Ilustracije", a iz njega ovu pesmu: Pecinu sam svoju
opremio tehnickim napravama sve otvore zatvorio da je ni kap
rasplakanog neba ne snadje ozvucio sam je
stereo uredjajima udahnuo joj malo
tuznog duha i proslosti jos mi je preostalo da u zidove po
sjecanju uklesem sjevernog jelena
rogatog i jednog mamuta po
mogucnosti pa da odselim u
opstu istoriju Ovo i zbog toga sto se potpuno slazem sa
onima koji tvrde da je mala razlika, skoro i da je nema, izmedju pecinskog i
coveka "civilizacije".
Namerno civilizacije stavljam pod navodnike. Prikladnija bi, mozda, bila
sintagma savremene epohe. A skoro da potpuno verujem Erihu Fromu kada tvrdi
da je covek iz stadijuma "primitivizma" bio manje destruktivan od
savremenog (preporucujem dve njegove knjige o covekovoj destrukciji, cijih se
tacnih naslova ne secam ali u naslovu ima rec destrukcija). Sve to nalazim u
ovoj Batinoj pesmi. Mozda to "pesnik nije hteo da kaze" ali, za
mene, je kazao. U tome i jeste sustastvenost i draz poezije. Prihvatam Batin
stav (i umova koje citira) iz uvodnog eseja (u mojoj slobodnoj
interpretaciji) da poezije nece biti tek kad ne bude coveka. To je u
kosmickim razmerama vec sutra. I da ne razglabam dalje: odlicna knjiga.
Praznik za dusu!” Tople rijeci stigle su i
iz Holandije. Javio se Boris Starcevic: “Ne mogu opisati, koliko
mi je drago bilo jutros, kada sam dosao na posao i nasao E-mail sa digitalnom knjigom poezije naseg
Bate Stanisica. Siguran sam da se cika Bato nece ljutiti rasturanju knjige po
bijelom svijetu, uz to i ilegalno, jer koliko njega znam, nije on ovo
napisao da bi se obogatio. Napisano je, mislim, da nas pokusa osvijestiti i
probuditi u vecini od nas zaboravljeni osjecaj, emocije... Krisom da me sef
ne uhvati (nisam mogao cekati kraj radnog vremena) procitao sam, onako na
preskok, nekoliko pjesama i predgovor. Postojanje ovakvih ljudi, vraca mi
nadu da nije jos uvijek sve izgubljeno. Ima jos nade. Mozemo biti ponosni da
smo nekada cinili dio grada u kome je pored nas koracao i cika Bato. Meni je
drago da ga znam. A i kada sam klinac bio i kada bih ga sretao za vrijeme
setnji sa mamom i tatom, uvijek mi se cinio posebnim, drugacijim od ostalih
tatinih prijatelja. Kao mlad, procitao sam njegovu knjigu “Pahuljice i
ludaci”(mislim da nisam bio stariji od cetrnaest godina) i jako mi se dopala.
Samo, nisam to nikome rekao, jer sam tada u svojoj mladalackoj
malogradjanstini smatrao da ne moze biti neko "velik" a da ne
dolazi iz Zagreba, Beograda, Sarajeva... a uz to, zna ga moj tata, pa i ja. Cika
Bato je bio ocito uvijek velik. Cuo sam da se tako postavio i u toku rata.” ***
Kada se Kanadjani necemu
obraduju i pozitivno iznenade jednostavno kazu: “Wau!” Malo sam ih kopirao pa
sam poslao u Doboj komentare o knjizi iz dijaspore i sopstveno “Wau!” Batin
odgovor je stigao narednog dana: - Ovim lijepim rijecima ucinili
ste radosnim svih sto godina moje samoce. Premda se covjek pretvara da mu to
nije bitno, ipak mu je stalo da to sto citavog zivota radi jos nekome nesto
znaci, a ne samo njemu. Po obicaju, opet nesto mudrujem, a mozda bi bilo
dovoljno da vam javim: Wau! Wau!
|
||
Posjetiocima
Tipurine web-stranice poklanjamo nekoliko pjesama iz nove knjige Bate
Stanisica:
PISMO IZ NJEMACKE Tamo je, kazes,
proljece, uredjuju groblja, milina je
pogledati Opet krece
staro nebo, grade nove rusevine i smisljaju
zemljotrese A jorgovan cak
i ovdje jos mirise. Proljeca su minirana, pa se cuvaj i
pogleda, opasna je svaka suza i misao koja
kane. A ja ovdje, na nagradnom
putovanju u samocu, imam vizu za
ulazak u kafanu, gdje me stizu crne sjene drvoreda kojih nigdje vise nema. OBLACI MIHAILA JURJEVICA
Nigdje
zaljubljenih maturanata koji su uglas za
profesoricom Klavdijom,
ruskim emigrantom, ponavljali:
Tucki njebesnije... Nigdje. A
oblaci Mihaila Jurjevica jos plove s
milovo severa v storonu juznuju. Ljermontov je
vidio oblake u svojim o~ima, profesorica u
oblacima svoje lice, samo su
maturanti, tek buduci emigranti, veselo vjerovali da je to nebo
davno, davno, davno, davno proslo. A oblaci,
plove li, plove. Pogledajte. Vjecnije
stranjiki.
PATRIOTSKA PJESMA Ovo je, dakle,
taj grad iz kojeg cu da se vinem u istinu,
ostavljajuci vjerno tijelo pod kamenom, a
lijepi svijet u gorem stanju nego sto sam ga
nasao
onoga dana kada sam dosao na visoku planinu nad
morem.
Iskreno vjerujem da ni onu planinu, ni
more sinje, ni ovaj grad
nisam preopteretio svojom tezinom i srecom. I
sada visim o vlastitom kosturu i bolu, a
ni lik koji nosim nije iznajmljen, dat
je meni licno da bih mogao
da iskazem zahvalnost nebu za
njegove sjajne predstave
kojima sam redovno prisustvovao sa
zadovoljstvom.
Nista nisam izmisljao ni dodavao svojoj sudbini,
zapisujuci stihove koje sam prethodno uzalud trazio po
obimnoj literaturi i drugim zanosnim
patnjama.
Nisam se skrivao iza grmova, tudjih grobova i
zastava, isao sam svojim blatnim
rasplakanim putem do
ovog grada koji me cekao. Tu cemo
zanociti, rekoh rijeci,
koja je vec odlazila.
PUT Kad je
svecana ostavinska rasprava bila zavrsena i knjige
sklopljene, otisao sam da vidim taj
svijetli put koji su mi
prosli ostavili dok su jos
bili u putujucem stanju i pri
legitimno priznatom raspolozenju. Niko od njih vise
nije hodao po trenutno
osvijetljenoj strani kugle, pa sam
ocekivao da je moj put pust poput onih
puteva sa slika starih majstora rafiniranog ulja, prav, tek
blago savijen, sa tri visoke topole uz travom i
suvim liscem iznijansiranu ivicu. Od slucajnih prolaznih korisnika moga puta mogla se
ocekivati samo starinski elegantna dama, istancanog
ukusa i struka, pod kisobranom,
naizgled pogruzena u blage tuge
devetnaestog vijeka, a u stvari,
po mom misljenju, utonula u bludne misli. Citav pejsaz s
damom, mislio sam, bice iznenadjen pojavom
rascupanog nasljednika, s neobicnom
navikom da pljuje po putu, uz put
urinira i psuje pretke i prolaznike. S mukom sam
se prisjecao onog Tatjaninog pisma, kako bih
odmah popravio prvi utisak, ali dok sam
joj sapatom izgovorio taj citat: Sad znam, u
vasoj je nadleznosti (moj prevod) da me kaznite
prezirom, mlada dama u
pocijepanim farmerkama, sa uzdignutim palcem, simbolom nove
sekte, izgovorila mi
je rijeci koje nisu za savremenu poeziju. Tada se
zaustavio zvizdeci automobil
i
gusar s velikim crnim naocarima kidnapovao je
nesrecnicu. Shvatio sam:
moj put su zauzeli automobilima, kamionima, autobusima i oklopnim hladnjacama, a na mjestu
gdje su bile one visoke povijene topole, zasadili su
metalne antenske stubove, navodno,
odbrambene. Moja
ocekivana neopoziva odluka glasi: Odricem se svog cjelokupnog nasljedstva u korist
drumskih razbojnika, sto izjavljujem, evo, napismeno, pri prilicno
cistoj svijesti i normalno
tragicnoj pameti. VIKEND U PLANINI Toliko je trebalo
cekati da bismo
dospjeli pred zapaljeni horizont koji trenutak
prije nego sto ce se srusiti. Dogorijevamo, ali ja ti nista necu
reci, kao sto ti
nikada necu odati tajnu smrtnosti jer jos
dobijamo svjetlost prilicno
redovno i u kolicinama dovoljnim za ovu
pozorisnu sezonu. Ako bismo se
ponovo, na primjer, jedno drugome
srucili u zagrljaj, ko zna sta
bismo vec sada tamo nasli. Zato je
najbolje da se
povucemo u hotel, svako ispod
svoje lampe, na dva pola
prostrane postelje, zakupljene unaprijed u okviru kompletnog
aranzmana za dvije tuzne osobe. |