Dobojlije u dijaspori: Robert-Bobo Pinter (Njemacka) MUZIKA MORA ZIVJETI |
“Musik muss leben - auch elektronisch. In Pred
nama je isjecak iz njemackih
novina. Provjeravamo u nasem malom dobojskom
kruzoku koliko smo zaboravili “Deutsch”, a drago nam sto
Svabe sa puno respekta i hvale pisu
o nasem zemljaku Robertu Pinteru. “Muzika je zivot! Ovaj moto otvara svaku
Internet stranicu web-portala
Roberta Pintera. A kada
se covjek nadje u njegovom malom studiju, tek tada moze
prepoznati koliko taj “zivot” ima
aspekata. Plakati majstora baroka Johanna Sebastijana Bacha i dzez legende Herbie Hancock-a zajedno su sa velikim i malim fotosima ucenika ovog pijaniste i ucitelja keyborda, a takodje tu su i slike
sa Pinterovih solo i zajednickih
nastupa sa njegovim kolegama. Note dzeza, prema
kome Robert njeguje posebnu ljubav, a takodje i klasicne muzike naslagane su gotovo do
plafona, dok jedan
“Mozart” lezi, ociti frisko koristen, na notnom stalku keyboarda. Na tri strane
prostorije od
kojih desetak kvadrata stoje instrumenti, uglavnom elektronski, naslagani jedan na drugi.
Tu takodje ne manjka klavir
i harmonika, na kojoj je
Robert Pinter kod kuce u Bosni, odsvirao svoje prve note…”
-Lako
je muzicarima – kaze u po citanja
jedan moj prijatelj. - Oni mlate pare i na veselju
i na tuzi.
Lako im se bilo snaci
u tudjini, jer je svijet muzike univerzalan. Na svim
kontinentima g-dur i b-mol su isti! Mozda note jesu iste, ali
su nam sudbine razlicite. No, ipak, najbolje je da pitamo
pravog muzicara, da dobijemo odgovor
iz prve ruke. -Nije
bilo lako, ali mozda mi je bilo lakse
nego drugima kojima je proces
priznavanja struke trajao duze – uvodi nas u svoj
muzicki svijet nas Dobojlija iz Njemacke.- Pa i ja sam
u pocetku proveo tri godine u jednoj tekstilnoj firmi, dok nisam ponovo
polozio ispit za klavir u Nirnbergu
i dok mi na osnovu toga nije priznato moje akademsko muzicko obrazovanje sa Muzicke akademije
u Sarajevu.
-Od septembra
1995. sam u drzavnoj muzickoj
skoli i nastavljam porodicnu tradiciju obrazovanja muzicara, istina na profesionalnom
nivou. Starije Dobojlije ce se
vjerovatno sjetiti mog oca, Zeljke Pintera, koji
je mnogu dobojsku djecu naucio svirati harmoniku. Moji roditelji, tata Zeljko i mama Enisa, bivsa medicinska sestra, nisu se mogli odvojiti od
Doboja, jos su u Bosni i dijele i dobro i zlo sa malo preostalih starih komsija. Prosvirao u sestoj godini – sa nastupa u osnovnoj skoli Dobojski rokeri: Bobo, Havrlja, Germa, Zare, Dobrisa i Vule -Bobo, ti se se
prilicno “naskolovao” muzike. Poceo se posve rano? - Prve note
sam naucio od oca i prosvirao jos u sestoj godini Od njega sam naslijedio ljubav prema muzici. A znate kako to ide u zivotu – talenat je samo jedan postotak
koji otvara vrata muzicke karijere, dok je za pravi uspjeh neophodno obrazovanje,
rad i naporno vjezbanje. Naravno, ako neko voli
muziku, onda je mnogo lakse. Ja sam zavrsio nizu muzicku skolu u Doboju. Nastavnica mi je bila Vildana Rustemov,
a kasnije sam, nakon srednje skole, zavrsio
Akademiju u Sarajevu, instrumentalni odsjek. Profesorica klavira mi je bila Sanja Arkus, supruga poznatog sarajevskog klavijaturiste Darka Arkusa, koji je svirao u grupi COD i Teskoj industriji. - Klavir nekako
odmah moze citaocima dati odrednicu tvog usmjerenja ka klasicnoj muzici. Ti si, medjutim, u svojim
dobojskim danima najmanje bio u klasici? Isjecak iz njemacke stampe:
Robert Pinter - Musik ist
leben
- U mom dobojskom
periodu ja sam zapravo
bio u rocku. Svirao sam u
Rezervnom tocku i u grupi Time out (Zlatko Plavsic,Drazen
Babic-Arci).Bila su
to lijepa vremena.Bice mi drago ako
je nasa muzika dala kreativan doprinos tom dobojskom periodu i jos draze ako smo ostali
upamceni medju nasim Dobojlijama. Rat je nase zivotne
sudbine usmjerio drugim tokovima. Da mi je neko prije
15 godina rekao da cu imati solo-koncerte u Njemackoj i da cu biti profesor muzike u njemackoj skoli – nikada ne bih
povjerovao! A, eto,
danas nosim Doboj u uspomenama
i posjetim ga tek da vidim roditelje. Karijeru sam nastavio u Hofu. U mojoj muzickoj
skoli su i djeca i odrasli. Najmladji ucenik ima tek cetiri
godine a najstariji 58. Ucim ih svirati
piano, synthesizer, keyboard, harmoniku,
a u stilovima smo od klasike
do popularne muzike.
-Iako si maksimalno zauzet u skoli, angaziran si takodje i
kao izvodjac? -Da.
Redovno imam koncerte, koje pod nazivom “Unplugged and
more”, zajedno sa ucenicima ili kolegama-muzicarima imam ovdje
u Hofu i okolini. Ove godine sam u okviru jedne njihove kulturne manifestacije u ovdasnjem teatru predstavio svoj novi muzicki projekat – elektronski jazz. Kod ove vrste muzike poseban kvalitet je sto najbolje muzicke osobine tzv. “starog svijeta”
i ovog modernog “novog svijeta” povezujem u jednu cjelinu. Pri tom neke ranije muzicke
koncepcije sa novim muzickim sredstvima, uz spontanost i uz, rekao bih,
avanturisticki tehnicki pristup – dobijaju sasvim novi kontekst.
Uzivam u takvoj vrsti eksperimenata, a koliko vidim i publici se to jako dopada. U neku ruku to je nastavak improvizacija koje sam bio zapoceo jos sa svojim bratom Darkom, nekada davno u Bosni. Tada smo nas dvojica svirali Bacha i Mozarta na dzez nacin.
Mi smo opet zajedno.
Dado, tako
ga zovemo, zivi u ovom istom
gradu. Radi kao nastavnik udaraljki u jednoj privatnoj muzickoj skoli. - Pored elektronskog
dzeza sta jos imas na
repertoaru? - Repertoar
je dosta sirok, mijenja se i dopunjuje, zavisi sa kim sviram. Pored klasike, tu je neizostavni
Herbie Hancock, Chick Corea, George Gershwin, Henry
Mancini, Sting, Viktoria Tolstoy, Tasmin Archer,
Christina Stürmer, Lucie
Silvas, Duke Ellington, Joseph Kosma, Paul Desmond. Ali, tu su i Deep Purple, pa zvijezde nove scene Christina
Aguilera, Shakira, Norah Jones, Sarah Mclachlan… - Vratimo se opet na pocetak ove
price, koju smo zapoceli recenicama iz Franken posta, a koje je ispisala
koleginica Kerstin
Starke. Njoj se tvoj elektronski dzez jako dopao, jednako
onoliko koliko meni tehnicki potencijal tvog studija u koga si utrosio, po
slobodnoj procjeni, stotinjak hiljada eura. - U digitalnom svijetu muzike nema kraja
novim tehnickim mogucnostima. Trudim se da budem u toku,
pa se zato “borim” sa prostorom da smjestim i
funkcionalno upotrijebim sve ono sto
imam. A sto se tice samog komponiranja, moram reci da
je to takva vrsta muzike koja covjeka ne moze ostaviti
ravnodusnim. Medjutim, uho treba da se privikne
na takvu elektronsku svirku zasnovanu na dzez standardima. Moj je umjetnicki credo da muzika
nije staticna, da se mora
mijenjati, da mora zivjeti!
Nadam se da ce oni koji posjete
moju web-stranicu www.robert-pinter.de uzivati u nekim pasazima moje muzike raspolozenja. Napisao: MIRKO JELEC
www.tipura.com // Nase novine
2007 |