Salih Begovic - Milano, Italija
NAJSLADJA VODA
SA SVOG IZVORA
|
|
Znao je sa ljudima. Ponio je iz svojih pedagoskih dana divnu osobinu neposrednosti i ostvarivanja lakog
kontakta. U njegovoj novinarskoj biografiji nema teme i oblasti koju nije
dotaklo njegovo pero. U zrelim novinarskim godinama, Salih Begovic je jednim
zamahom iz regionalnih “preplivao” u republicke vode, presavsi iz “Glasa
komuna” u sarajevske “Privredne novine”. Istovremeno, bio je spoljni saradnik
i dopisnik beogradskih Vecernjih novosti i sarajevskih Vecernjih novina.
U proljece 1992. bio je bez ikakvog osnova
uhapsen i gotovo do smrti pretucen u dobojskom SUP-u. No, i u to zlo vrijeme,
bilo je postenih i hrabrih, koji su mu spasili glavu. O zavicaju, novinarstvu,
familiji i zivotnoj sudbini, kazivanje
iz prve ruke:
- Prije profesionalnog bavljenja novinarstvom, deceniju i po proveo
sam radeci u prosvjeti, u selima Krnjina. Prvo Ljeskove Vode, a potom Tedin
Han, Jelanjska, Dragalovci, Grabovica i Rudanka. Ljepote ovog kraja, tezak
zivot mjestana bez struje i puteva, pametna djecica i, naravno, svakodnevni
dogadjaji u planinskim zabitima, pobudili su u meni zelju da o tome pisem.
Tako sam vec u ranoj mladosti poceo objavljivati tekstove u brojnim novinama.
Moju nadarenost zapazio je Savo Petrovic, iskusni novinar i u to
vrijeme odgovorni urednik “Glasa komuna”. On me je “nagovorio” da se novinarstvom pocnem profesionalno
baviti. Teska srca
ostavio sam ucionicu i 1977. presao u “Glas komuna”. Na samom
pocetku moje novinarske karijere, imao sam srecu da mi bas on bude ucitelj u
ovom teskom i odgovornom poslu. Savo je novinarstvo poznavao bolje od profesora koji su na fakultetima skolovali novinare.
Svoje znanje nesebicno je prenosio na nove kolege. Osim njega cinili su to i
iskusni novinari poput Ferida Cehica, Boska Jelica, Pavla Stanisica, Kasima
Derakovica, Slobodana Babica, Osmana Kikica…
Veterani: Salih Begovic, Ferid
Cehic, Osman Kikic i rahmetli Smail Terzic Za 15 godina
profesionalnog rada u novinarstvu napisao sam i objavio na hiljade tekstova,
ne samo u “Glasu komuna”, vec i u brojnim novinama i revijama sirom tadasnje
lijepe Jugoslavije. Radio bih to i dan-danas da nije dosao prokleti rat.
Posljednje tekstove objavio sam u prvomajskim izdanjima 1992.
godine. Od tada pa do pisanja ovog teksta nisam
napisao ni jednu jedinu rijec. Bilo je ponuda, ali ja sam tako odlucio.
Uvijek sam pisao samo istinu, a ona je nestala izbijanjem rata. Slicno meni,
ucinila je i vecina kolega koji su istinu i novinarski kodeks smatrali svetim
zakonom.
Iz albuma uspomena: Caslav
Vasiljevic, Slobodan Babic, Osman Kikic i Salih Begovic Prvog dana
rata u Doboju bio sam uhapsen. Odveden sam u zatvor gdje su me na mrtvo
pretukli. Dozivio sam maltretiranja kakva se ne mogu opisati. Sreca je htjela
da moje bacene dokumente nadje jedan od inspektora
koji me dobro poznavao, pa sam u zatvoru boravio samo dva dana. Po izlasku,
mjesecima sam bolovao. Fizicki bol je nestao, ali dusa boli i dan - danas.
Nekada, izvrsavajuci novinarske zadatke, znao sam osvanuti u Posavini,
a kuci se vratiti iz Teslica, Tesnja ili Maglaja. Moja pisaca masina do kasno
u noc budila je ukucane i komsije. Izbijanjem rata krug kretanja se sve vise
smanjivao. U pocetku se smjelo prosetati gradom s prijateljima, poznanicima.
No, kako je rat odmicao, taj krug se suzavao i sav moj svijet sveo se na
stubiste zgrade u kojoj sam stanovao. Na sresu, imao sam najbolje komsije na
svijetu. Krili su me prilikom cestih racija i pomagali u svakom pogledu.
Moja Borka preuzela je obavezu hranioca i branioca porodice. Kad bi ujutro
odlazila na posao, rastajali smo se sa zebnjom oko srca. Strahovala je da li
ce me zateci zivog. Strahovao sam i ja, jer mnogi sugradjani su ostajali na ulici pokoseni gelerima granata…
Begovici na
okupu - uskoro stize i trece unu~e
Danas sa suprugom Borkom zivim u Milanu, u Italiji. Skoro ce decenija
kako smo ovdje. Djeca su otisla prije nas. Sin Mirsad napustio je uoci rata
studij novinarstva u Sarajevu i posljednjim autobusom “Bosnaprevoza” koji je
otisao iz Doboja za Minhen, otputovao je za Njemacku. Prije odlaska rekao nam
je:
- Ja moram ici. Rat samo sto nije poceo. Moracu uzeti pusku, a u koga
je da pucam?
Shvatili smo ove njegove rijeci. Dijete iz mjesovitog braka!
U bijelom svijetu nasao je posao i svog zivotnog saputnika - Oliveru
iz Grabovice. Podarili su nam dvoje prelijepe unucadi, a uskoro ocekujemo i
trece. Sada zive i rade u Insbruku, u Austriji.
Kcerku Zvjezdanu otpremili smo u svijet kada je imala nepunih 15
godina. Morala je otici. Zlikovci i granate nisu gledali na godine. U Milanu
su je prihvatili iz Borkine familije, Gordana i Dragan Mihalji. Tu je
zavrsila petogodisnju gimnaziju, a studije farmacije nastavila u Insbruku.
Sada je medju najboljim studentima zavrsne godine. Ove jeseni odlazi na
jednogodisnji studij u Nju Orleans u Americi. Potom je, kao poliglotu i
magistra farmacije, s diplomama ova dva svjetski poznata univerziteta, ceka
posao.
Borka i ja radimo. Imali smo srecu da po dolasku u Italiju nadjemo
stalno zaposlenje. Istina, daleko od poslova za koje
smo se skolovali i radili u nasem lijepom Doboju, u lijepoj nasoj Bosni. Od
svog rada uspjeli smo Zvjezdani obezbijediti solidne uslove skolovanja,
kupiti stan u Milanu i zivjeti standardom kakvim zive vecina Italijana.
Jos godinu - dvije pa se vracamo! Nas dvoje. Djeca nece. Njih malo sta
lijepo vece za rodni grad iz koga su protjerani da najljepse godine
djetinjstva i mladosti provedu u tudjini.
Za
godisnji odmor dolazimo kuci, u Doboj. Ovog ljeta posjeticu, po prvi put od
izbijanja rata, i rodnu mi Malu Bukovicu. Sada, napokon, i tamo smijem otici.
Na zgaristu rodne kuce, cuo sam, izrasla je lipa. Odmaracu se
u njenoj hladovini i piti vodu sa izvora odakle su pili i moji
pradjedovi. Pripremio
Mirko Jelec |
|
