Dobojlije u dijaspori: Samir Zilkić Zilka

ZILKIN SUSRET GENERACIJA

Djelimično pratim velika uzbudjenja u staroj Evropi. Sarajlija Mario u svom kafiću na Četvrtoj aveniji okupio je vatrene navijače, a sin mu zaogrnuo bosansku zastavu. Puni su i pabovi sa čijih se ekrana planetarna euforija izjednačava sa čudom: Slovenci jači od Rusa, Francuzi uz pomoć rukometa bolji od Iraca, Ćiro uspravio Bosance. Kad se sva ta halabuka privela smiraju, dovitljivi cinik me pita u čemu je razlika izmedju nogometaša i fudbalera, pa spremno i samozadovoljno veli: -Nogometaši igraju nogomet, a fudbaleri idu u Južnu Afriku!

Narodu treba (u tome nema razlike) sve više kruha ili hljeba, igara i – svirke.

Samir Zilkić u svojoj utakmici života, u svoja dva poluvremena, prijeratnom i ovom sadašnjem, živi za muziku. Ako bude i produžetaka, duša bi to opet odigrala -pjesmom. Iz onih bezbrižnih vremena ostaće upamćen po maloj dobojskoj revoluciji, koju je zajedno sa Prpom (Fun Club) i Bobom (Clarence ADK) odradio u modnom i muzičkom obliku izražavanja. Neko će se sjetiti i njegove “političke funkcije”. Bio je najmladji predsjednik Muzičke omladine BiH i direktor festivala “Prvi glas Doboja” od 1985. do 1991. godine. Ali, Zilka je, prije svega, bio osnivač i duša “Ex ponta”.

Samir Zilkić Zilka – naša pjesma u Holandiji

- “Ex ponto” je svirao u ona doba neku vrstu power pop-a sa korijenima new wave-a, prevedeno na naš jezik: na lijep i gotivan način iskazati bunt i protest protiv nepravde, ali i opisati dobre stvari koje je ono društvo nosilo. Pošto smo se tad folirali sa tim stranim nazivima, prilikom jednog nastupa u Beogradu, u kultnom Dadov-u, pomno su slušali kad sam pričao o našim pravcima. To mi se svidjelo! To je tada bilo “in”! Mnogo je ljudi prošlo kroz grupu, ali uglavnom, gro-plan benda iliti srž i dušu su činili: Slaviša Djurić - Djura (gitara i bas), Mladen Djudjić - Remo (bubnjevi), Damir Djuherić - Braco (gitara i bas), Zvonimir Faćko (saksofon), Andreo Girardi - Gira (bas), Marijana Kutle (vokal) i moja malenkost, Zilka, vokal i sve ostalo što treba, Katica za sve!

Iz albuma uspomena – “Ex ponto”

- Rat je pokidao strune, bio si posve zamukao?

- Nisam htio da nastupam i da pjevam za vrijeme rata. Boravio sam u Subotici od januara 1992. da bih u septembru iste godine došao u Holandiju, zemlju lala, klompi, sira, Ajax-a, a bogami i moje tetke. Da nje nije bilo ne bih spustio sidro u Nederlandu. Poznavanje ove zemlje odranije, pomoglo mi je da prebrodim brzo one prve sudare sa drugačijom kulturom i načinom življenja. Ali, nije mi se pjevalo. Srce mi je bilo puno tuge i činilo mi se da bi svaki moj nastup u vrijeme dok se u mojoj zemlji ratuje bio neka vrsta moralne nastranosti. Tek kad je prestalo pucanje, muzika je ponovo imala smisao. Uzeo sam gitaru i propjevao na humanitarnim koncertima, što za naša udruženja, što za holandske humanitarce i nevladine organizacije.

- Tvoje holandske godine ostale su zabilježene i na CD-eu?

- Objavio sam dva projekta pod nazivom "Kroz kapiju sjenki" i "Ovo malo duše". Namjerno naglasavam ovo “projekti”, jer je prvi izasao u obliku kasete, a drugi kao CD- izdanje, ali su oba bila u ograničenom tiražu. Na kaseti većinu pjesama sam napisao i komponovao sam, osim na pet numera koje je muzički uokvirio Slaviša Djurić - Djuro. Nas dvojica smo još odranije bili nešto kao Mick Jagger i Keith Richards, samo što smo ljepši, hahaha. Hajde onda da kažemo da smo kao Bono i Edge iz U2, to mi je prikladnije poredjenje! Na drugom projektu pod nazivom "Ovo malo duše", pokušao sam da objedinim i da usaglasim različitosti u muzičkim pravcima, što je po meni rješenje dobre muzike i da ne robuješ trendovima. Čovjek je nekako kao i vrijeme, mijenja se postepeno, ali postojano. Na tom CD-eu, pored mojih šest numera, kao autori su se pojavili Vladimir Vlajković alijas Žica, Sergej Kreso Garo i Antonio Kuffner Tony sa kultnom pjesmom "Jutra se ne bojim" u novoj verziji i mislim da sam joj udahnuo onaj zrak vječnosti, jer ta pjesma to i zaslužuje.

Moji roditelji i brat dali su mi ogromnu podršku, jer su bili prisutni na svakom koncertu. Kad već pominjem roditelje, zaboravih naglasiti da sam bio savjetnik predsjedniku Udruženja gradjana iz BiH "Sehara" u Holandiji, odnosno svom ocu, jer nisam htio prihvatiti nikakvu funkciju. S obzirom na iskustvo poznavanja ljudi, a sve vjerujući da nas je rat "opametio", pozivajući nas na spas ljudskosti i dobrote kao izvora i suštine života, prihvatio sam se posla. Sa ponosom mogu reći da sam učestvovao u realizaciji prvog Be-Ha riječnika za Holandiju, ali kao što to biva (i ne baš neočekivano), brzo smo se udaljili, otac i ja, od tih ljudi. Maske su pale, neki su se okoristili od ove naše nesreće, pa su se dobro situirali. No, to je poznata tema i možda bi bilo bolje da je ostavimo za neku drugu priliku.

Iz tog perioda vrijedno je pomena da sam dva puta nastupio na dvije zapažene smotre - internacionalnom Boulevard festivalu i Voorjaarfestival-u u Nijmegenu, gdje su u realizaciji mog projekta pomogli i Djidji Jankelić - bubnjevi (ex-Bijelo Dugme) i Ljubiša Racić - gitara (Formula 4). Zanimljivo je takodje da je moja muzika korištena u lutkarskim predstavama u Holandiji i Španiji.

- U privatnom životu takodje je bilo veselja - Zilka je postao srećni tata!

- Presretni tata jedne prelijepe djevojčice koja se zove Hena i koja će u januaru napuniti četiri godine. A prije toga sam se sretno oženio, ha,ha,ha. Moja supruga Nermina, zvana Nena, je moja moja Dobojka iz “komšiluka”, što potvrdjuje da je Doboj sa svojim ljudskim vrednotama sve što imam na dunjaluku. Inače, radim u holandskoj telefonskoj firmi “Ziggo”, punih dvanaest i po godina. Ovih dana slavim jubilej, ko biva, što bi narod rekao. Ljut sam pomalo na samog sebe, mada je posao vrijedan truda i vremena, ipak sam se malo uljuljkao, što sebi lično prigovaram, jer sam bio protivnik stalnog radnog vremena i da drugi upravljaju tobom (mada indirektno ali upravljaju). Sloboda je nešto najsvjetlije što se čovjeku dogodilo u istoriji njegovog postojanja.

Zilka, Nena i Hena

- Ovo naše dopisivanje je potrajalo, pa sam tako doznao i za tvoje namjere da ostvariš neke muzičke ideje i u zavičaju.

- Nekako u ova doba prošle godine razmišljao sam kako da se predstavim našoj javnosti na najbolji mogući način i onda mi je palo na pamet da to bude spoj druženja na posebnom mjestu i promocija mojih najboljih avangardnih pjesama, pa je izbor pao na Doboj (gdje drugo) i Jelah, koji ima afirmisan Rastok festival. Nažalost, nisam ostvario ni jednu od tih zamisli, čak sam pokupio i dozu ogorčenja. Nisam, naime, naišao na razumijevanje organizatora Rastok festivala, mada sam se na taj način u znak zahvalnosti mislio odužiti Jelašanima za sve što su mještani učinili za mene kad su me prihvatili nekako poslije rata, kad se nije moglo u rodni grad. Uglavnom, Rastok je za mene završena priča. Šteta!

- Ali, zato su pred tobom neki veoma zanimljivi planovi za narednu godinu?

- Ovih dana planiram izdanje jedne knjižice sa do sada objavljenim i neobjavljenim pjesmama,. Bila bi to kolekcija onih otpjevanih, ali i onih koje nisu i koje će se tek pjevati. Bila bi tu i neka moja razmišljanja, onako uzgred budi rečeno!

Zatim, planiram izdavanje trilogije pod nazivom "Kroz kapiju sjenki", ova dva do sada objavljena materijala, koji su nesretno i neprimjetno prošli, u novim aranžmanima sa još dodatnih deset pjesama, što mojih, što meni dragih a neobjavljenih, tako da ću zaokružiti jedan period i konačno uraditi pjesme svoga života, po svom tabijatu što bi se narodski reklo. Biće to CD jednog života ili jednom u životu!

- Čini mi se da će dolazeće ljeto za tebe biti jedno od najljepših. Što smo od Doboja dalje, sve smo mu bliže! I sve smo spremniji za susrete i vidjenja sa onima koje pamtimo i volimo!

- To je tačno i upravo zbog toga na ljeto iduće godine planiram(o) susret generacija. Ideja o jednom takvom susretu Dobojlija je potekla od Tanje Jahić-Budulice i Harisa Ahmetovića. Bio je logičan slijed da me uključe zbog mog iskustva sa organizovanjem, tako da sam došao na ideju da spojim na jednom mjestu sve ono o čemu sam maštao, da se kao losos vratim na izvor i da se u tim danima jula ostvari moja ideja trilogije, na kojoj se bazira i ideja mojih ljudskih i muzičkih ostvarenja! Kontali smo da to ostvarimo tu noć, ali zbog obimnog vremenskog i programskog sadržaja ne bismo mogli strpati sve u jedno veče, tako da će naši dobojski dani generacija, kako sam ja to nazvao, trajati tri dana! Započeli bismo u petak, 30 jula 2010. godine koncertom “Zilka i prijatelji”, na “tajnoj lokaciji”, ali u Doboju zasigurno! Narednog dana, u subotu 31. jula održali bismo naš Susret generacija, lokacija “Desetka” Doboj. I napokon, u nedjelju, 1. avgusta nastupili bismo zajedno, Zilka i Bobo Pinter (Sound & Vision), lokacija još uvijek nepoznata. Da rezimiram, biće to spoj emocija i dobrih vibracija, spoj nostalgije, realnosti i naznaka budućnosti, nešto veliko što su Dobojlije oduvijek posjedovale!

- Postoji takodje ideja da se taj susret “filmuje”?

- Da. Sva ova tri dana za vrijeme susreta generacija kamera će biti uključena. Snimaćemo sve i planiram da napravimo jedan dokumentarac o svim tim dogadjanjima, tako da ćemo zaokružiti jednu priču, jedno vrijeme i jedan prostor! U medjuvremenu, dok se to ne desi, nastupaću zajedno sa Djidjijem Jankelićem, Bobom Pinterom i ostalim članovima benda na festivalima u Holandiji i Njemačkoj, da se malo uigramo za finale u Doboju 30. jula 2010. Jedva ga čekam!

MIRKO JELEČ
E-mail: jelec@telus.net