Naši u dijaspori: Sanin Pašagić (Australija)

DVA FAKULTETA - JEDINICA IZ VLADANJA

" Kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dijete,

jednak je zbiru kvadrata nad obe katete."

Kad je imao četiri godine recitovao je Pitagorino pravilo maminim i tatinim začudjenim prijateljima, koji su ga pitali:

- Je li Sanine, a šta ćeš ti biti kad porasteš?

- Pa čovjek, neću valjda biti majmun!, - odgovarao je mali švrćo.

Sanin sa mamom Danijelom

Sanin Pašagić danas ima punih 26 godina. E jest ostario! Svoju mladost živi u Australiji. Postao je čovjek, koji Doboj pamti dječijim očima i u pričama njegovih roditelja, tate Brace i mame Daniele, o njegovom djetinjstvu. Jedna od tih priča kazuje kako je jedne daleke godine na poljanu prekoputa Srednjoškolskog centra doputovao cirkus "Moira". Cirkusanti su razapeli veliki šator, sa trapeza su skakali vješti akrobati, kreveljili se sa pozornice klovnovi, gutali vatru i nestajali u čarobnim sanducima madjioničari. Nakon predstave, djeca su se mogla slikati sa junakom večeri, pametnim šimpanzom, koji je imao svoj za djecu najzanimljiviji šou. Sanin se sa radošću slikao sa majmunom. Trenutak priče je uokvirio njih dvojicu, zagrljene, kao da se znaju sto godina. Jedva je dočekao da dodju kući, da pokaže sliku onima što nisu bili u cirkusu.

- Dido, vidi mene sa majmunom!

- Ma ja ne vidim tebe na ovoj slici, -šalio se Muhamed Pašagić, Sanjinov djed, vrsni majstor, zanatlija i inovator.

- Kako ne vidiš, dido? Ovo sam ja, a ovo je majmun, - pokazivao je prstićem mališan.

Iz tog bezbrižnog doba već se dalo naslutiti da će bistre oči dogurati daleko, ali na početku školske karijere desilo se jedno malo iznenadjenje. Krenuo je u školu, imao je sve petice, ali jedinicu iz vladanja! Kad su njegovog tatu pozvali na roditeljski sastanak, crvenio se više od zida one lijepe Osnovne škole "Josip Jovanović".

Mladosti (ni)su iste - sin i tata

- Predveče sam sa svojim djakom-prvakom izašao u šetnju, - kroz smijeh se prisjeća Braco. - Naletim na mog direktora Jusufa Čahuta sa kojim sam radio u TDSK-a u Rudanci. Jusuf vidi da sam nešto pokisao, pa me pita zašto sam ljut. Kažem mu: Sanin propao na polugodištu, sve petice, a jedinica iz vladanja!

Slušao Sanin ovu moju žalopojku, pa se i ne trepnuvši onim svojim lijepim crnim okicama okrene ka Jusufu i dječije ozbiljnim tonom kaže:

- Šta to on priča?! Meni je dido rekao da je tata bio propalitet u školi!

***

Počele su jesenje kiše na sjevernoj hemisferi, a na južnoj je procvjetalo proljeće. U Melburnu, u Australiji, 20 stepeni. Velikom, milionskom gradu nikada zapravo i ne treba zimska garderoba, ali zima je zima,vjetrovita i kišna, maglovita i hladna (brrrrr deset stepeni iznad nule), pa se sad velegrad raduje suncu zajedno sa našim Pašagićima. Braco, Daniela i Sanin nakon oproštaja sa svojim rodnim gradom, proveli su pet godina u Njemačkoj, taman toliko da dožive sudbinsku važnost broja pet i da Sanin završi peti razred peticom. Kad su stigli na peti kontinent, sina su trebali ponovo upisati u školu, pa su neke ozbiljne tete testirale njegovo znanje i prebacile ga u - osmi razred! Roditelji su se isprva bunili, misleći da će taj "preskok" biti previše za dijete koje barata njemačkim jezikom. Na roditeljsku sreću testiranje je pokazalo ono što je već bilo očito - talenat i znanje u kombinaciji sa upornošću, trudom i marljivim radom na kraju su pokazali izvanredan uspjeh. Sanin je završio srednju školu sa visokim prosjekom ocjena od 98 posto! To mu je omogućilo da bez problema upiše fakultet. U isto vrijeme, zaradjivao je sebi džeparac baveći se manakenstvom na modnim revijama u Melburnu.

Pašagići proslavljaju još jednu diplomu

- Prosjek ocjena mi je zapravo omogućio da upišem istovremeno dva fakulteta: pravo i političke nauke na Monaš Univerzitetu u Melburnu, - uključuje se u razgovor naš mladi Dobojlija. Priča skromno, kao da to nije ništa, kao da sva djeca ovoga svijeta završavaju na vrijeme i u roku dva fakulteta. - Pravne nauke su mi nekako bile privlačnije, pa sam odmah nastavio sa post-diplomskim studijem, da bih sa 24 godine postao magistar pravnih nauka. Za sad imam englesku titulu "Master of Laws", ali guraću i dalje do doktorske disertacije.

- Čujem da si bio najbolji student generacije i da si išao i na jedno svjetsko takmičenje?

- Bilo je to jedno lijepo iskustvo. Išao sam u Evropu, u Beč, na takmičenje studenata prava. Učestvovali su predstavnici 160 fakulteta iz cijeloga svijeta. Trebali smo na zadatu temu, u što kraćem roku, pripremiti i održati svoju pravnu debatu. Osvojio sam osmo mjesto.

Sanin sa djevojkom Lindom

- Bravo Sanine! Pročulo se za tebe i prije nego što si počeo raditi kao advokat?

- Prvi ozbiljniji posao bio mi je u jednom timu pravnih eksperata koji su radili ustav države Samoe (Independent State of Samoa). Tu državu, koja je stekla svoju nezavisnost početkom šezdesetih, čine dva otoka i skupina manjih otočića u Južnom Pacifiku.

- Šta,Sanine, sada radiš? Imaš li, osim karijere, vremena za sebe i svoju mladost?

- Trenutno sam zaposlen kao mladi advokat u jednoj ovdašnjoj renomiranoj advokatskoj firmi. Kao i svuda u svijetu, i u Australiji advokati i sudije pristojno zaradjuju, ali meni u ovom trenutku novac nije jedino mjerilo i jedini kriterij vrijednosti. Ja volim ovo što radim i želim što više da naučim. Naporno je do maksimuma. Radni dan mi traje 12-14 sati, ali vikend je moj. Tada imam vremena za sebe i prijatelje, za kino i pozorište, koncerte i klubove, baš kao i svaki drugi mladi covjek. Svaka mladost je ista!

- Tvoj tata Braco bi, znajući mu "nostalgičnu žicu", odmah rekao da mladosti nisu slične i da tu kod vas u Australiji nema dobojskog korza!

- E na ovu prozivku moram opet da se uključim u razgovor, - osmjehuje se Braco. - Sanin doživljava Doboj više kroz našu priču nego kroz svoje sjećanje i svoj doživljaj. Pošto se vrlo malo sjeća (a možda je tako i bolje), Danijela i ja mu često pričamo o Doboju i dobojskom korzu, kako smo nekad šetali od ŽTP-ea do Beogradske robne kuće, i to po nekoliko puta. Sin nam ne može dokučiti razlog tog hodanja gore-dole, gore-dole, pa kao mladi advokat zaključuje da smo vjerovatno imali mirne demonstracije! Eh, a kad korzom prodje neka zgodna cura (a Doboj je bio pun ljepote), demonstracije, i to ne mirne, doživljavali smo u srcu! Vjerujem da svima nama u tudjini ponekad nedostaju naše "dobojske mirne demonstracije"...

Život ide dalje. Sanin nije nikad išao nazad u Doboj. Pod Gradinom više nema nikog. Pašagići žive na tri kontinenta, na tri strane svijeta, u Holandiji, Kanadi i Australiji. U Melburnu Braco radi kao mašinski inženjer, a Daniela je doktor - specijalista rehabilitacione medicine. Roditelje uspomene još uvijek vežu za zavičaj. Jednom su bili ponovo na našem korzu, na kome nema više poznatih lica, ni šetnje gore-dole. Nema više "demonstracija", ni onakve mladosti, a i Doboj je sve manje nalik sebi.

MIRKO JELEČ
E-mail: jelec@telus.net