Savo Petrovic - Florida, USA
SNAGA KOJA ME VODI
|
Bilo
je logicno da jednu takvu uspjesnu novinarsku karijeru zaokruzi na jos vecem
nivou. Tako je krajem sedamdesetih presao iz “Glasa komuna” na poziciju
urednika-dopisnika “Zadrugara” , naslijedivsi
jednog drugog dobojskog novinarskog doajena: Senada Malohodzica. U tom republickom glasilu
Savo Petrovic je “pokrivao” dobojsku regiju. Selo i poljoprivreda naseg kraja
bili su mu u “malom prstu”, premda su njegovi najljepsi rukopisi i tekstovi
uvijek bili kazivanje o obicnim ljudima. Buduci da je istovremeno bio honorarni dopisnik
“Politike”, nisu mu promicala i sva ostala dogadjanja u nasem lijepom
zavicaju. Pocetkom 1991. vratio se u “Glas komuna”, kada je sa Osmanom
Kikicem i Slobodanom Babicem uspio finansijski osamostaliti novinu
i to je bila godina kada nisu dobili ni dinara dotacije.
Dobitnik je Nagrade Udruzenja novinara Bosne i Hercegovine za seriju
napisa o zadrugarstvu i udruzivanju zemljoradnika, te razgovora sa
selekcionerima psenice i tvorcima hibrida kukuruza u Novom Sadu, Zagrebu,
Osijeku i Beogradu. Od njega se imalo sta nauciti. Nije se bojao konkurencije.
Znao je dati sansu novim licima i mladjima. Njegovo moto oduvijek je bilo da
se dobra novina pravi na temelju jake saradnicke mreze. Uz njegovu pomoc, u
“Glasu komuna” startovalo je dosta novih novinarskih imena.
Je
li posve presusilo novinarsko pero Save Petrovica? - Pune tri decenije pisao
sam i objavio u stampi, na radiju i televiziji vise od deset hiljada
tekstova, a onda od 1992. godine samo nekoliko: cetiri-pet. I to je bilo po
zelji mojih prijatelja Rajka Skvarice i Ferida Cehica. Sada, evo, poslije tri godine pauze, pisem
dvije kartice teksta, ovdje u lijepom i toplom Sant Petersburgu, na
Floridi, na molbu mog prijatelja Mirka
Jeleca. Na pozive redakcija se ne odazivam, jer su, na zalost, u vecini
slucajeva, nacionalisticki obojene i opsjednute teznjom da potisnu u zaborav
i bace u mrznju sve ono sto je bilo lijepo i cemu smo se radovali one brojne
godine u onoj cudesno lijepoj
Jugoslaviji.
“Snovi iz
mladosti bice ostvareni”
Daleko na sjeveru, u Bremenu, valjalo je poceti od nule.
Moja rodna domovina, ona cudesno lijepa Jugoslavija, me napustila,
moja nova drzava Bosna i Hercegovina me otpustila i otjerala, a Njemacka protjerala. Srecom - primila me Amerika. U medjuvremenu, umrla mi
je i majka.
Valjalo je opet poceti od nule,
ko zna koji put.
U tom smutnom vremenu napustili su me moje dvije velike ljubavi -
novinarstvo, knjizevnost i poezija. Nestala su i mastanja da cu jednog dana,
u penziji, imati puno vremena da pisem za svoju dusu. Tuzna
izbjeglicka sudbina.
O ne! Od prvog dana izbjeglistva u meni je
zivjela vjera da ce moja kcerka Maja uspjeti da nastavi ono sto
sam ja poceo, radio i zelio i dalje da
radim. I desilo se tako: Maja je zavrsila osnovnu skolu i prvi razred
Gimnazije u Doboju na srpskohrvatskom - hrvatskosrpskom jeziku (u minuloj deceniji taj jezik
je ubijen, ali njime i dalje govore i pisu milioni ljudi), zatim je morala u
Njemackoj da ide u zavrsni razred
osnovne skole. Potom je zavrsila Gimnaziju u Bremenu i medju nekoliko
stotina djece bila najbolja iz -
njemackog jezika.
Iz Atlante, gdje smo prvo zivjeli u Americi, upisala se na Kolumbija
Univerzitet u Nju Jorku, naravno poslije strogih testova. Po zavrsetku
fakulteta, otisla je na prijemni ispit za postdiplomske studije i pred cetvoricom profesora
odgovarala na pitanja iz jezika, kulture i istorije na engleskom, njemackom,
francuskom, spanskom, portugalskom i ruskom. Primljena je na Univerzitet u
Prinstonu, koji je vec trecu godinu najbolji Univerzitet u Americi, medju
1400 visokih skola, a ispred cuvenih Harvarda, Jejla I Kolumbije. Sada zavrsava prvu godinu, a njen savjetnik
u preporuci za naredne semestre kratko je napisao: “ Maja je briljanta u
jezicima i istorijskoj nauci!”
Ja vec tri godine radim dva posla - u hotelu i trgovini i cesto, na
mom losem engleskom,
popricam sa Amerikancima o sebi i svojoj kcerki. Kada im kazem
da ona studira na Prinstonu, svi mi se prvo poklone i onda cestitaju. Ja sam
srecan i najponosniji otac na svijetu.
Savladao sam sve ove godine teskoca i muka upravo zbog svoje kcerke.
Ona je snaga koja me vodi i duh koji me pokrece - da zivim i vjerujem kako moj zivot
nije protekao uzaludno i kako ce Maja jednog dana imati dosta napisanih
knjiga, i, eto, biti univerzitetski profesor i doktor nauka. Tako ce i moji
snovi iz sada vec davne mladosti biti ostvareni…
U izbjeglistvu, covjek se raduje pismima svojih prijatelja, a praznik
u mom zivotu su pisma koja dobijam od Rajka
Skvarice, Ferida Cehica, Mirka Jeleca. Gle: Srbin, Musliman, Hrvat. Pomislim,
kad bi ova trojica ljudi bili na celu Predsjednistva Bosne i Hercegovine,
bilo bi to sigurno najpostenije, a vjerujem i najsposobnije Predsjednistvo
BiH, sada i u narednih stotinu godina.
Pusta masta. Narodi na prostorima moje bivse domovine, sada vec u
bajci one cudesno lijepe Jugoslavije, odavno ne biraju postene i sposobne za
vlastodrzce. Ne rece li ono jednom Ivo Andric: svijet na Balkanu podnosi,
trpi i voli (!) nasilje, ali i cini nasilje.
Hoce li moja kcerka i hiljade druge nase pametne djece uspjeti da
iskorijene takvu svijest i ucine da, ako ne sadasnje, a ono bar buduce
generacije postuju, cuvaju i vole to cudo prirode koje se zove zivot?
Ja vjerujem da hoce.
St. Petersbrurg, 12. april 2003. Pripremio
Mirko Jelec
|
|