Savo Petrovic - Florida, USA

 

SNAGA KOJA ME VODI




Savo Petrovic je svoj novinarski staz podijelio izmedju dvije redakcije: “Glasa komuna” i sarajevskog “Zadrugara”. U Doboju je prosao kroz sve razvojne faze, od novinara-saradnika do tehnickog i odgovornog urednika lista.

Bilo je logicno da jednu takvu uspjesnu novinarsku karijeru zaokruzi na jos vecem nivou. Tako je krajem sedamdesetih presao iz “Glasa komuna” na poziciju urednika-dopisnika “Zadrugara” , naslijedivsi  jednog drugog dobojskog novinarskog doajena: Senada Malohodzica.

                 U tom republickom glasilu Savo Petrovic je “pokrivao” dobojsku regiju. Selo i poljoprivreda naseg kraja bili su mu u “malom prstu”, premda su njegovi najljepsi rukopisi i tekstovi uvijek bili kazivanje o obicnim ljudima. Buduci  da je istovremeno bio honorarni dopisnik “Politike”, nisu mu promicala i sva ostala dogadjanja u nasem lijepom zavicaju. Pocetkom 1991. vratio se u “Glas komuna”, kada je sa Osmanom Kikicem i Slobodanom Babicem uspio finansijski osamostaliti novinu i to je bila godina kada nisu dobili ni dinara dotacije.

 

                  Dobitnik je Nagrade Udruzenja novinara Bosne i Hercegovine za seriju napisa o zadrugarstvu i udruzivanju zemljoradnika, te razgovora sa selekcionerima psenice i tvorcima hibrida kukuruza u Novom Sadu, Zagrebu, Osijeku i Beogradu.

                Od njega se imalo sta nauciti. Nije se bojao konkurencije. Znao je dati sansu novim licima i mladjima. Njegovo moto oduvijek je bilo da se dobra novina pravi na temelju jake saradnicke mreze. Uz njegovu pomoc, u “Glasu komuna” startovalo je dosta novih novinarskih imena.

                    Je li posve presusilo novinarsko pero Save Petrovica?

 

                  - Pune tri decenije pisao sam i objavio u stampi, na radiju i televiziji vise od deset hiljada tekstova, a onda od 1992. godine samo nekoliko: cetiri-pet. I to je bilo po zelji mojih prijatelja Rajka Skvarice i Ferida Cehica.  Sada, evo, poslije tri godine pauze, pisem dvije kartice teksta, ovdje u lijepom i toplom Sant Petersburgu, na Floridi,  na molbu mog prijatelja Mirka Jeleca. Na pozive redakcija se ne odazivam, jer su, na zalost, u vecini slucajeva, nacionalisticki obojene i opsjednute teznjom da potisnu u zaborav i bace u mrznju sve ono sto je bilo lijepo i cemu smo se radovali one brojne godine u onoj cudesno lijepoj  Jugoslaviji.










“Snovi iz mladosti bice ostvareni”

 

 

                


Otisao sam 2. maja 1992. godine iz mog Doboja zbog straha od rata i njegovih posljedica, sa zeljom da se vratim brzo - za mjesec ili dva. Prvo sam bio u Njemackoj sest godina, a zatim, februara 1998. godine otisao u Sjedinjene Americke Drzave. Radio sam razne i teske poslove za malo para i sa tmurnim mislima. Moj stan u Doboju bio je provaljen i opljackan vec 3. maja 1992., a na vratima je umjesto mog imena pisalo - srpski borac. On je oko 2.000 mojih knjiga, rukopise dvije zbirke pjesama i  nezavrsenog romana, te rukopise za knjigu novinarskih tekstova autora koji su pisali u “Glasu komuna” i hronike mog rodnog sela Osjecani, bacio na smece ili spalio. (Znano je da je Hitler palio knjige, to je radio i njegov slugan Pavelic, a procitao sam da je onaj manijak koji je htio da srusi hidrocentralu i Cupriju na Drini govorio da najbolje gore knjige Ive Andrica). Moja arhiva, stotine slika, kompleti “Glasa komuna” i “Zadrugara”, isjecci sa napisima iz “Politike” - sve je otislo na smece.

                 Daleko na sjeveru, u Bremenu, valjalo je poceti od nule.

                 Moja rodna domovina, ona cudesno lijepa Jugoslavija, me napustila, moja nova drzava Bosna i Hercegovina me otpustila i otjerala, a  Njemacka protjerala.

Srecom - primila me Amerika. U medjuvremenu, umrla mi je i majka.

                 Valjalo je opet poceti  od nule, ko zna koji put.

                  U tom smutnom vremenu napustili su me moje dvije velike ljubavi - novinarstvo, knjizevnost i poezija. Nestala su i mastanja da cu jednog dana, u penziji, imati puno vremena da pisem za svoju dusu.

                 Tuzna izbjeglicka sudbina.

                 O ne! Od prvog dana izbjeglistva u meni je zivjela vjera da ce moja kcerka Maja uspjeti da nastavi ono sto sam  ja poceo, radio i zelio i dalje da radim. I desilo se tako: Maja je zavrsila osnovnu skolu i prvi razred Gimnazije u Doboju na srpskohrvatskom - hrvatskosrpskom jeziku (u minuloj deceniji  taj jezik je ubijen, ali njime i dalje govore i pisu milioni ljudi), zatim je morala u Njemackoj  da ide u zavrsni razred osnovne skole. Potom je zavrsila Gimnaziju u Bremenu i medju nekoliko stotina  djece bila najbolja iz - njemackog jezika.

 

 

 




                  Iz Atlante, gdje smo prvo zivjeli u Americi, upisala se na Kolumbija Univerzitet u Nju Jorku, naravno poslije strogih testova. Po zavrsetku fakulteta, otisla je na prijemni ispit za postdiplomske studije  i pred cetvoricom profesora odgovarala na pitanja iz jezika, kulture i istorije na engleskom, njemackom, francuskom, spanskom, portugalskom i ruskom. Primljena je na Univerzitet u Prinstonu, koji je vec trecu godinu najbolji Univerzitet u Americi, medju 1400 visokih skola, a ispred cuvenih Harvarda, Jejla I Kolumbije.  Sada zavrsava prvu godinu, a njen savjetnik u preporuci za naredne semestre kratko je napisao: “ Maja je briljanta u jezicima i istorijskoj nauci!”

                  

                  Ja vec tri godine radim dva posla - u hotelu i trgovini i cesto, na mom losem engleskom,  popricam sa Amerikancima o sebi i svojoj kcerki. Kada im kazem da ona studira na Prinstonu, svi mi se prvo poklone i onda cestitaju. Ja sam srecan i najponosniji otac na svijetu.

                  Savladao sam sve ove godine teskoca i muka upravo zbog svoje kcerke. Ona je snaga koja me vodi i duh koji me pokrece  - da zivim i vjerujem kako moj zivot nije protekao uzaludno i kako ce Maja jednog dana imati dosta napisanih knjiga, i, eto, biti univerzitetski profesor i doktor nauka. Tako ce i moji snovi iz sada vec davne mladosti biti ostvareni…

 

                   U izbjeglistvu, covjek se raduje pismima svojih prijatelja, a praznik u mom zivotu su pisma koja dobijam od Rajka Skvarice, Ferida Cehica, Mirka Jeleca. Gle:  Srbin, Musliman, Hrvat. Pomislim, kad bi ova trojica ljudi bili na celu Predsjednistva Bosne i Hercegovine, bilo bi to sigurno najpostenije, a vjerujem i najsposobnije Predsjednistvo BiH, sada i u narednih stotinu godina.

                    Pusta masta. Narodi na prostorima moje bivse domovine, sada vec u bajci one cudesno lijepe Jugoslavije, odavno ne biraju postene i sposobne za vlastodrzce. Ne rece li ono jednom Ivo Andric: svijet na Balkanu podnosi, trpi i voli (!) nasilje, ali i cini nasilje.

                     Hoce li moja kcerka i hiljade druge nase pametne djece uspjeti da iskorijene takvu svijest i ucine da, ako ne sadasnje, a ono bar buduce generacije postuju, cuvaju i vole to cudo prirode koje se zove zivot?

                     Ja vjerujem da hoce.

 

                                                                                           St. Petersbrurg, 12. april 2003.

 

 

 

 

Pripremio Mirko Jelec



Nase novine 2005 // www.tipura.com