Dobojlije u dijaspori: Senad Kruskic

Dobojlije u dijaspori: Senad Kruskic – Canada

SENADE, KAZACU TE NANI !

Odlucio sam da preletim najdrazi grad. Pointer sam namjestio na 44 stepena i 43 minuta sjeverne duzine i 18 stepeni i pet minuta istocne sirine. Tako su me naucili bolji poznavaoci preletanja, da ne iskocim iz koordinata. “Streaming” je ukljucen pa se iz pravca Sarajeva lagano spustam sa prilicnih 15.000 feet-a. Pratim liniju Bosne do Sevarlija a onda idem jos nize do Karusa. Bosna se mreska sa moje desne strane. Screen pokazuje 1280 feet-a dok gledam kako se ispod mosta na Uscu zelena boja Usore utapa u sivilo vece rijeke. Lagano letim prateci magistralnu saobracajnicu, pa nekadasnju bazu Doboj-puteva, pa Sumariju. Zeljezni most za Pridjel mogao bih skoro dotaci, ali skrecem lijevo da preletim “Modeks”, pa roditeljsku kucu i “Razvitak, onda “Trudbenik” i “Bosnaprevoz”. Sa neba je sve kristalno jasno: mali crni krovovi – kuce starosjedilaca,veliki crveni krovovi – kuce dosljaka. Vidi se kao na dlanu – nikad se oni nece vratiti u svoja rodna sela. Grad je veci i mnogo lijep…

Senad Kruskic – dobojski slikar u dijaspori

Tuga se lagano spusta ispod hiljadu feet-a a srce lupa jace. Srednjoskolski centar je sa lijeve strane, a sa desne neka nova gradjevina, razaznajem crkva, nikla, cudo jedno, na pola raskrsnice i blokirala transverzalu Celjske ulice. Projektant nije zelio da pomjeri sakralni objekat ni lijevo, ni desno vec,u inat,bas po sredini planirane ceste, valjda nikad nije vidio kako ovaj grad izgleda sa neba. Lijep je, ali je jos manji no sto sam mislio i gledao “zemaljskim” ocima. A sada,kao da nemam tezine, lebdim iznad zutog krova Rukometnog stadiona iza Gimnazije, cudim se sa neba siromasnom zelenilu gradskog parka i nije mi jasno kako smo onih par stabala mogli nazivati “Park narodnih heroja”. Cudim se kako to da vojna kasarna moze biti veca od bolnice, a onda shvatam da je to osnovni razlog sto nam je groblje vece od najvece tvornice.Trebalo je ovaj grad gledati iz neba, ranije i cesce, mozda bi stvari bile drugacije, mozda bismo ga vise voljeli i vise cuvali od baraba i budala…Ali nemam vremena za male misli pred velicinom prizora. Hej, letim iznad svog grada!

Evo, ovo je peta noc, uzastopce, kako ga nadlecem iz raznih pravaca i nacuditi se ne mogu tehnici, jer uz pomoc kompjutera, u svakom casu, mogu biti kod kuce. Program se zove Google Earth a moja nostalgija “guglanje”.

Sa suprugom Mirnom – zajedno jos iz osnovne

-Ja sam Doboj vec “odguglao” - kaze mi Senad Kruskic kada sam napokon pozelio da se “spustim” i cujem ljudski glas. A “spustio”sam se u Canadu, u Calgary: - Valjda je to zato sto sam dugo bio odsutan iz Doboja, nastavlja Senchi. -Nakon fakulteta i kratkog rada u “Enterijeru” u Kotorskom bio sam pronasao posao u Beogradu. Do odlaska preko “bare” radio sam kao dizajner u glavnom gradu.Valjda je to istinski osjecaj svakog umjetnika - pripadam svima i nikome, i jedino sam potpuno samo svoj!

Od slikara ne mozes ocekivati suze u telefonskoj slusalici. Ako ih bude, onda su ostavile svoj trag negdje na platnima, pa se sad u ukrasu dnevnih soba Amerikanci i Kanadjani pitaju zasto je umjetnik plakao. Jest, brale moj, Senad Kruskic, nas Dobojlija, jedno je vrijeme bio medju najcjenjenijim i najtrazenijim slikarima galerija u Torontu. Slike su mu dostizale za nase pojmove astronomske cijene i isle kao halva.

Sa izlozbe u Torontu

-Vec sest godina nisam u Torontu i daleko sam od galerija i agenata. Posao me doveo u Calgary. Sudbina me povezuje sa dva bivsa olimpijska grada, sta li? U Canadu sam dosao u februaru 1993. godine. Iako sam bio daleko od ratista, talas rata me je odgurao od nasih obala. U Beogradu sam radio kao dizajner u Industriji kotrljajucih lezajeva. Dobro mi je islo. Primio sam kamaru nagrada za industrijski dizajn, a onda je stigao rat, pa sankcije. Oko mene ljudi su ostajali bez posla, odlazili na prinudni godisnji. Jednog dana kolega iz susjedne kancelarije uperio mi je pistolj u glavu, rekavsi da mi vise tu nije mjesto. Ma, bilo je zapravo jasno da ce se to dogoditi, da cu i ja sa suprugom Mirnom i kcerkom Dinom morati vani za onom rijekom mojih Dobojlija koji su prodefilovali kroz nas stan. U onim gadnim danima, koje bih zauvijek rado izbrisao iz pamcenja, znalo je po 12 ljudi spavati u nasem stanu, na podu...

I tako, prvo smo htjeli u Ameriku, pa su nas odbili, onda smo presli preko ulice u kanadsku ambasadu i – dobili vizu. Sletili smo u Torontu i ostali godinu, pa smo se zatim preselili u Kingston i ostali naredne tri godine. Svo to vrijeme ja sam tragao za poslom, ali je Mirna srecom radila. Vratili smo se opet u Toronto, gdje sam poceo raditi za Global Wood Group, jednu od najvecih kompanija kancelarijskog namjestaja na svijetu. Kada je firma pokrenula novu fabriku u Calgary-ju, gazda mi je ponudio poziciju generalnog menadzera. I tako sam stigao ovdje da pokrenem proizvodnju, sto bi Kanadjani rekli, from scratch. Za sada nam je sasvim dobro. Dina ide u skolu i veoma je dobar djak, a Mirna radi u laboratoriju na ovdasnjem Univerzitetu. Zivot ide dalje…

Sa kcerkom Dinom

Onima koji nisu u toku valja na vrijeme reci da Senad nastavlja familijarnu slikarsku tradiciju.Likovna kolonija Kruskica se,istina, rasturila po svijetu, ali jos uvijek loza sa predanim zarom slika. Njegov otac, Ilijas Kruskic, poznati i priznati dobojski slikar, danas je u Norveskoj. Cuven po svojoj duhovitosti, u jednoj reportazi sa dalekog Sjevera javlja: ”Evo me na sarafu! Tacno tamo gdje sipka izlazi iz globusa!”

Danas zive “juznije”, oko 200 kilometara od Osla, i bave se pretezno unucima. Kcerka Nina i zet dr Anadije Begic su na pet minuta blizine.

-Bio sam im u posjeti dok su bili gore na Sjevernom Polu. Tamo je sest mjeseci dan, sest mjeseci noc. Vidio sam fenomen koji nikad necu zaboraviti: iznad jednog fjorda usidrio se oblak koji je tamo nepomicno stajao tri dana! Srecom, moji vise nisu na Sjeveru.

- Kako je Profesor?

- Uvijek stigne ispricati vic, ali ispod povrsine mislim da ga drma nostalgija.I dalje puno slika samo mu je paleta boja malo tamnija i hladnija. Njih dvoje su se bili vratili u Doboj, potrosili pare na renoviranju stana da bi napokon uvidjeli da to vise nije onaj Doboj. Onda su zamijenili stan i presli u Sarajevo, gdje provode ljeto i pune baterije za povratak u Norvesku. Mislim da jos pate za Dobojem, iako nisu rodjene Dobojlije. Moja majka Suada je Sarajka a Ilijas je rodjen u Trebinju, ali Doboj im je previse prirastao srcu. Pate za ljudima i prijateljima kojih tamo vise nema. Ta patnja ga ja skoro kostala glave. Naime, dok je nedavno boravio u Doboju pokusao je vratiti nazad svoj atelje. Opstinske vlasti su mu rekle da taj atelje nikad nije ni postojao! E tu se Ilijas iznervira i fasuje srcani udar! Danas zivi sa trostrukim bajpasom!

Mirnini roditelji su relativno dobro. Marija je u Beogradu, a dr Radonja Djokic je malo u Doboju, malo u Beogradu. Jos uvijek ponesto radi iako ima 82 godine.Neunistiv je.

“Oldtajmeri” – Oldsmobil iz 52-ge i Senchi, generacija 58-me

-Da se opet malo vratimo slikarstvu. Iz najpouzdanijih izvora saznajemo da si u Torontu bio medju najcjenjenijim i najprodavanijim savremenim kanadskim slikarima. Kako je u novoj sredini? Jesi li jos aktivan?

-Ma nisam bas siguran sta to znaci “najcjenjeniji ili najprodavaniji”.Istina je da je u jednoj od galerija gdje sam izlagao slike postojala lista cekanja za moje radove, za seriju “Drvece”. Ali, pocast je veca kada kolekcionar kupi tvoju sliku i stavi je na isti zid pored Rembrandta ili kada slikar koji izlaze skupa sa tobom dodje i kupi jedan tvoj rad! To je priznanje, to daje novu energiju i ulijeva samopouzdanje koje je svakom slikaru neophodno. Od kako sam preselio u Calgary manje slikam, jer sam preokupiran poslom u kompaniji, ali svaki svoj slobodni trenutak provodim u ateljeu, u podrumu kuce. Danas je nedjelja. Jutros sam ustao u cetiri ujutro i evo tek me je glad upozorila da mi je vikend skoro prosao slikajuci. U kuci imam preko 200 slika. Radim na jednoj sjajnoj seriji sa metalom, u trodimenzionalnoj formi. Motiv su ptice, ptice u letu, ptice u padu. Slikam iz zadovoljstva. Ne takmicim se. Slikarstvo je moja ljubav, moja profesija, a to sto sam generalni manager – pa mora se od necega zivjeti!

Dobojlije u Calgary-ju: Senad Kruskic, Damir Kolakovic, Sejo Aldobasic, Mirna Kruskic. Sjede Galijasevici: Ela, Dzemila, Emina i Adem

-Ima li jos nasih Dobojlija u tvojoj blizini?

-Ima nas svuda. Ovdje su nase komsije Adem Galijasevic sa suprugom Dzemilom i kcerkama Elom i Eminom.Tu su jos i Damir i Almira Kolakovic, Sejo i Zemira Aldobasic, Marela i Midhat Halilbegovic. Ima tu jos nekih Dobojlija, ali sa ovima se vidjam i druzim. Moj krug prijatelja iz bivse Juge je dosta sirok. Slavimo sve moguce praznike,sve Bajrame i sve Bozice. Nedavno smo imali party sa 40-tak zvanica.

-Vjerska i nacionalna razlicitost je osnovna odlika Kanade. Multikulturalnost ove velike zemlje podsjeca me na ono lijepo vrijeme dok sam studirao Likovnu akademiju u Sarajevu. Bosna je u to vrijeme disala tim duhom. Sjecam se, isli smo kolektivno na Ponocku. Iz “Starog sata” sa nama je u Katedralu znao poci i Goran Bregovic.

Ovo vam moram ispricati. Ja i moj jaran Bobo Radulovic stignemo na Marin Dvor prvi i proguramo se kroz masu svijeta u prednje redove, da bolje cujemo hor sa predivnim bozicnjim pjesmama. Nas prijatelj Pero Dzozgic ostane iza nas sa ostatkom drustva.U neka doba cujemo glas:

-Senade, Senade!

Niko se nije smio okrenuti, a pogotovo ne ja. Kad me Pero ponovo prozvao, pobozne bake su se pocele okretati sa prstom na ustima. Psssst! Tisina je kratko potrajala, jer se Pero ponovo oglasio:

-Senade, Senade! Recu te nani da si isao u Katedralu na ponocku!

Tad se kompletna crkva nasmijala.

Zalim za takvom Bosnom, za tim vremenom, vremenom moje mladosti i bezbriznosti, vjerske i nacionalne tolerancije, vremenom skromnosti ali duhovnog imanja. Znam, nasa djeca ce imati drugaciju, svoju mladost. Kanada im je ponudila ono sto nase drzavice nisu, a njihov talenat i upornost, ubijedjen sam, podarice im osobnu srecu i blagostanje.

Napisao: MIRKO JELEC

e-mail: jelec@telus.net