|
Sergej Kreso – Echt, Holandija NOVINAR U ZEMLJI LALA |
|
Počeo sam kao muzički saradnik Pop-lita, da bih u narednim
godinama sve cesce pisao tekstove za emisiju i snimao tonske priloge. To je
vec bilo u vrijeme kada je M.J. poceo raditi kao dopisnik Radio Sarajeva, a
pokojni Dobrivoje Seslija je preuzeo njegovo mjesto urednika i voditelja Pop-lita. Po
zavrsetku Gimazije doslo je vrijeme i za konacnu odluku: sta raditi u zivotu,
koji poziv izabrati? S obzirom da sam rado i dosta dobro pisao, te da me
novinarski virus, kao sto je Mirko predvidio, vec poprilicno zarazio, odlucio
sam se za novinarstvo. Pocetkom osamdesetih upisao sam se na studij
novinarstva na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu. Osamdesete su u
Sarajevu zbilja bile fantasticne. Olimpijada, novi primitivizam, Top-lista
nadrealista, Audicija, uspjesi sarajevskog filma i Kusturice su samo neki od
dogadjaja i institucija koje su u to doba Sarajevo ucinili stvarnim kulturnim
centrom tadasnje Jugoslavije. Kao clan grupe Elvis J. Kurtovic, a nesto
kasnije i Gino Banana gdje sam svirao bubnjeve, imao sam i sam priliku na
neki nacin ucestvovati u tome. Pred kraj studija, negdje 1987. profesorica
Vlatka Krsmanovic (predavala je novinarsku praksu) me uputila u Radio
Sarajevo gdje su trazili par studenata koji bi radili za
aktuelno-informativni program. Tako sam stigao u privrednu redakciju gdje sam
proveo narednih godinu i po. Tako sam u tim osamdestim u Sarajevu zivio zivot
na dva kolosijeka - kao novinar i muzičar. Ovaj period mog zivota je bio
veoma znacajan za mene i ostavio je jak pecat na mom ljudskom i
profesionalnom razvoju.
Sergej Kreso – snima dokumentarac u Holandiji Sa Biserkom, Dalmatinkom
predivnih zelenih ociju, koja je iz Zadra dosla u Sarajevo studirati
veterinu, ozenio sam se 1988. da bismo dvije godine kasnije dosli u Doboj.
Mene brzo primaju u redove Radio-Doboja gdje zaticem tadasnjeg glavnog urednika
Zorana Grgurevica, kao i kolege iz redakcije Slavka Rebica, Fafu
Kapetanovica, Radmilu Slavuljicu, Sladjanu Kojadinovic, te tehničare Salka Sahovica, Maria Nikica
i Zeljka Krajinu. Ubrzo nakon mog dolaska, redakciju je pojacala i Jasna
Dulas. Tada je bilo zbilja divno raditi za Radio-Doboj. Imali smo potpuno
odrijesene ruke pri izboru programa, redakcijskoj politici, reklamnoj
djelatnosti, izdavastvu… Pored redovnih novinarskih zadataka osnovao sam i
omladinsku redakciju sastavljenu od ucenika dobojskih srednjih skola, koja je
radila na emisiji za mlade Radio Do-Do. Naime, nakon gasenja Pop-lita, Radio
Doboj jedno vrijeme nije uopste imao program za mlade. Tako sam nekako
napravio puni krug: od Pop-lita do emisije 'Radio Do-Do'.
Bilo je to vrijeme drasticnih i cudnih promjena. Inflacija je bila
enormna, socijalizam je pucao po svim savovima, nacionalne partije su
preuzimale vlast, a u novinarstvu je vladala nezapamcena sloboda. Radio Doboj
kupuje u to doba vecinske dionice od… koga li vec, opstine ili
Socijalistickog Saveza?… i postaje nezavisni medij. Cak sam u to doba bio
izabran za predsjednika drustva dionicara. Ne pitajte sta je s mojim
dionicama? Otisle su u nepovrat kao i sva nasa nadanja da ce nas rat zaobici,
da ce nas nekim cudom sudbina postediti onoga sto se vec desavalo Bijeljini,
Derventi, Mostaru…
Rat me zatekao u maju 1992. u Doboju. Ostao sam, jer sam vjerovao da
mi je kao novinaru mjesto u rodnom gradu. Ratna stvarnost je brzo rasprsila
moja naivna uvjerenja. U tim zadnjim mjesecima sam imao priliku vidjeti ono
sto nisam mogao vjerovati da ce se u tom gradu dogoditi. Ti zadnji mjeseci,
te zadnje slike i sjecanja su nesto sto me i dan danas drzi dalje od njega. U
proteklih deset godina, koliko sam vani, bio sam samo jedan put u Doboju.
Pretproslog ljeta morao sam sasvim neplanirano doci da bih izvadio dokumente
koji su mi bili neophodni. Moj boravak je trajao otprilike 24 sata.
U Holandiju sam stigao u oktobru 1993. sa suprugom Biserkom i kcerkom
Unom koja se 1991. rodila u Doboju. Pola godine proveli smo u raznim centrima
za izbjeglice; mislim da ih je bilo cetiri. Pošto je u to vrijeme Holandija
bila uvela vanrednu proceduru za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, nakon
devet mjeseci smo dobili trajnu boravisnu dozvolu. Olaksanje, ali i pocetak
nove borbe za stan, za diplomu, za posao, za nove prijatelje, za priznanje,
za postovanje, za sto i jednu stvar koju si nekad imao, a da je u biti nisi
bio svjestan. U toj borbi sam iz svoje ‘prtljage’ vadio sve sto sam nekad u
zivotu naucio. Cak sam igrao i rukomet koji sam u Doboju nekad kao dijete
trenirao! Bogu hvala pa Holanđani i nisu neka sila u tom sportu, tako da
sam cak jednu i po sezonu odigrao za tim koji je nekoliko puta bio prvak
države(!?). Svirao sam u orkestrima, davao djeci casove gitare i bubnjeva,
zavrsavao skole i kurseve jezika.
Novinarstvom niti sam se zelio baviti, niti sam vjerovao da je to
moguce u jednoj stranoj zemlji i na stranom jeziku. Ali, negdje 1998. dolazim
u kontakt s holandskim novinarskim sindikatom (NVJ) koji pokrece inicijativu
o stvaranju udruzenja novinara izbjeglica. Tako sam bio jedan od suosnivaca
On File, asocijacije novinara i pisaca koji su iz raznih dijelova svijeta kao
izbjeglice stigli u Holandiju. Posredstvom te organizacije dobijam prvu priliku da
pokazem svoje novinarsko znanje i iskustvo na Radio-Televiziji L1 u
Maastrichtu. Tamo su me primili
izuzetno ljubazno i kolegijalno. Poceo sam kao novinar u
aktuelno-informativnoj redakciji. Jednog dana urednik me je pozvao k sebi u
kancelariju i rekao: “Znas, slusao sam tvoje intervjue i primjetio samda
ljudi s tobom jako lako pricaju. Mozda zato sto primjete da si stranac pa se trude
da budu sto jasniji. Ko zna. U svakom slucaju trebalo bi to
iskoristiti.” Tako sam dobio svoju
rubriku 'Sergej’s Minuut' (Sergejeva minuta) u kojoj sam intervjuirao
slucajne prolaznike na ulici o svakodnevim temama. Sluzeci se svojim
specificnim akcentom, kao i mentalitetom koji je za holandske pojmove jako
neposredan, uspio sam, po njihovim rijecima, stvoriti osoban stil. I stvarno,
ta rubrika koja se u pocetku emitirala dva puta sedmicno prerasla je u
svakodevnu emisiju. Radio sam je pune dvije godine sve do mog odlaska iz
Maastrichta. Uspjeh 'Sergejeve minute' mi je otvorio druge mogucnosti. Naime
tokom cijelog mog profesionalnog bavljenja novinarstvom u Bosni zelio sam se
vise baviti umjetnoscu i kulturom, prije svega muzikom. To mi je u Holandiji
konacno poslo za rukom. 1999. pokrenuo sam na istoj radio stanici emisiju o
jazz muzici. Zove se 'Groove time' i emituje se jos uvijek svake nedjelje u
zivo od osam do deset sati navece. RTV L1 i Maastricht napustio sam
početkom 2002. kada sam presao na mjesto urednika na regionalnoj
radio-televiziji, Omroep Brabant u Eindhovenu. Tamo sam radio do pocetka ovog
ljeta. Sada se spremam za snimanje jednog dokumentarnog filma koje bi trebalo
poceti ove jeseni.
Mozda ce nekome sve ovo zvucati kao jedna jako sretna i uspjesna
prica, mada je ja sam jos uvijek tako ne vidim. Novinarski svijet ovdje sve
vise lici na sportski – u novoj sezoni moras se iznova dokazati i stari
rezultati se ne racunaju. A za stranca-dosljaka pravila su jos rigoroznija. On je ovdje
prinudjen da se stalno iznova potvrdjuje, da daje dvjesto posto od sebe.
Nemojte me pogresno shvatiti. Daleko od toga da se zalim. Samo ponekad
pozelim da predahnem.
U proteklih deset godina, koliko smo vec ovdje, desilo se mnogo toga.U
holandskom gradicu Echt, 1999-te preminuo je moj otac, Esad Kreso. On je tu i
sahranjen. Dvije godine nakon njegove smrti dosao je ipak jedan novajlija u
naše redove. 23 januara 2001. rodio mi
se sin Dorian. Ponekad u sali kazem da smo dugo pokusavali naci musko ime
koje blisko zvuzi i nasem i holandskom uhu. Pa kada nam nije uspjelo, nasli
smo jedno neobicno i nama i njima.
O Bosni cesto razmisljam i cesta je tema mojih razgovora i sa
Holandjanima, kao i sa nasim ljudima ovdje. Nekada je kudim, a nekada je
branim. Uglavnom nikada nisam objektivan i prica o njenoj sudbini me ne
ostavlja hladnim. O povratku jos ne razmisljam. Mada me je zivot naucio onoj
‘Nikada ne reci nikad’. Jer da mi je neko nekada pricao… Pripremio Mirko Jelec |
|
|
