Sjećanje: Drago Martinović - nestao u Doboju početkom rata

DVADESET GODINA TRAGANJA ZA ISTINOM

Proteklo je 20 godina otkako je nestao naš sugradjanin Drago Martinović. Rat je odavno završen, ali svaki dan, dugih dvadeset godina, čekaju ga njegovi: supruga Ljubica, kćerka Irena i sin Igor. Za njih smiraja nema, još čekaju - istinu!

Sve su ratne tajne iz najsramnije epizode u istoriji našeg grada odavno raspetljane, sve se zna ko je kakav bio i ko je šta radio, jedino još nikad nije otkriveno gdje je nestao ovaj dobri čovjek, željezničar Drago Martinović.

-Mi, cijela obitelj, uža i šira, nekako živimo dalje svoje živote, ali uvijek ostaje ta praznina, nedorečenost, -kazuje sa sjetom Irena Martinovic. -Izjeda nas nepoznanica o njegovom kraju, nemogućnost da zapalimo svijeću na grobu...

Drago Martinović je rodjen 1948. godine u Omanjskoj, kao najstarije dijete u obitelji Janje, rodjene Džido i Marijana Martinovića i jedini brat svojih pet sestara: Dragice, Slavice, Jozefine, Nade i Zrinke. Njegovi roditelji doselili su u Doboj početkom šezdesetih i sagradili kuću na Usori. Od radničke plate i vrijednih ruku odškolovana su sva djeca. Drago je završio Metalo-preradjivačku školu, položio stručni ispit za pregledača kola i zaposlio se na željeznici. Momačke dane proveo je baveći se sportom. Igrao je kratko za "Polet" iz Ularica, a nekih desetak godina nosio je dres Fudbalskog kluba "Borac" iz Jelaha. Svoju umješnost i mladalačku svestranost potvrdio je baveći se i muzikom. Početkom sedamdesetih, zajedno sa Ivicom Petrovićem, osnovao je izvornu grupu "Dobojski dukati" sa kojom se njegov kristalno-zvonki glas pročuo nadaleko. Snimio je nekoliko gramofonskih ploča i kaseta, postavši u svijetu izvorne muzike poznato i priznato ime. Oženio se 1975. godine Ljubicom Krajina, u sretnom braku imali su dvoje djece, sina Igora i kćerku Irenu. Stanovali su u Ulici Vladimira Nazora, iznad "Roga"...

Posljednja zajednička fotografija, proljeće 1992.

-Bio je jako društvena, komunikativna, otvorena osoba, uvijek spremna na šalu i pomoć drugima - kazuje Dragina kćerka Irena. -Imao je puno prijatelja (bar se tako činilo). Nije vjerovao da će doći do rata, da će se sve promijeniti i da će ljudi pokazati neko drugo lice. Čak i kad je počeo rat, mislio je da će pucnjava brzo stati, da će samo doći do preuzimanja vlasti i da ćemo nastaviti sa svojim životima. Ni dva dana prije nego smo ga posljednji put vidjeli, nije vjerovao i pretpostavljao da će se nešto loše dogoditi. Razloga za to nije bilo. Nije bio uključen ni u kakvu organizaciju, nije bio političar, već običan radnik, civil bez oružja.

Početkom juna 1992. godine Nikola Jorgić i još dvojica s njim u pratnji, došli su prvi put u naš stan da razgovaraju s tatom. Ali, kako su došli izvan policijskog sata, odnosno onog dozvoljenog vremena od dva-tri sata za kretanje civila po gradu, nisu ga našli, jer je bio otišao po kruh. U stanu smo bili samo Igor i ja. Vratili su se nakon dva dana, 11.6.1992. i odveli ga "na razgovor" s kojeg se nikad nije vratio. Uzaludna potraga idućih dana, mjeseci i godina nije urodila plodom. Kao da nikada nije ni postojao, izgubio mu se svaki trag. Takozvani prijatelji više nisu bili prijatelji, plašili su se za sebe i odjednom je sve postalo "vojna tajna". Najmanje 30 verzija priča smo čuli o njemu, ali nijedna na kraju nije bila istinita. Koliko god se trudili istražiti korijen svake priče, ništa nismo otkrili. Ispostavilo se da su izmišljene ili su od prepričavanja dobile sasvim drugi sadržaj.

Nikola Jorgić, koji ga je odveo, jedan je od onih koji znaju kako je tata skončao. Osuđen je na doživotni zatvor i, ako je još živ, služi kaznu negdje u zatvoru u Njemačkoj. Naš "slučaj" je samo kap u moru svih nedjela koja je Jorgić počinio i koja su i razlog zbog kojih je dobio doživotnu. On, medjutim, bilo kakvu povezanost s tatinim slučajem negira...

-Uradili su nam DNK analizu, -nastavlja Igor Martinović. -Svaki put kad u Bosni otkriju neku grobnicu, ovi iz medjunarodne zajednice nam jave. Čekamo sa nadom, čekamo i onda kad nastupi tišina, kad znamo da DNK nije potvrdjen. Čekamo tako godinama. Ne bih poželio nikom takvu nadu - da se nada kako će pronaći očeve zemne ostatke i pokopati ih dostojno u grob. Vjerujem da je dobrota moga oca zaslužila da mu se dobrotom uzvrati, da nam se kaže istina - gdje je nestao naš tata?

Prolazili su njegovi najbliži, od prvog do današnjeg dana, kroz strah i patnju, nadu, tugu i neizvjesnost, pa opet nadu koju je zamijenio očaj što istine nema. Gdje je nestao Drago Martinović? Kako je moguće da neko zbog ničega bude iz svog stana odveden u zatvor, u sred bijela dana, u centru Doboja, i da potom netragom nestane. Jest, bio je rat, ali kakve je mjere nakon rata poduzela pravna država da se utvrdi istina? Jednostavno, nikakve! Muk ćutanja štiti i dalje one koji su počinili zlodjela, a država je, ma čija bila, zbog te sramote zaslužila optuženičku klupu. Mogu li pomirenje i oprost biti stvarni kad se još uvijek krije istina?

-Prošlo je 20 godina, nema tu više mjesta ni mržnji, -kaže Irena - naučili smo praštati da bismo mogli koliko-toliko normalno živjeti. Ali, nakon toliko godina ćutanja, imamo pravo barem na istinu. Zato bismo stvarno bili jako zahvalni svima onima koji bi nam pomogli saznati nešto više o našem tati i njegovoj sudbini.

-I da je naš tata danas živ i da se opet dogodi isti ratni scenarij, sumnjam da bi pobjegao iz svog grada, od svojih susjeda i prijatelja, -uvjeren je Igor. -Vjerovao bi im, jer mu je čovjek bio prije svega. Nakon ove tragedije koja nas je zadesila očuvali smo njegovu veličinu u uspomeni, njegovu vjeru u ljude, u dobro.

-Nikada nisam vidjela strah u njegovim očima osim tog 11. juna, kada ga je gutljajem rakije pokušao umiriti, nestavši zatim iz našeg vidokruga, zauvijek...

Drago Martinović nije bio vojnik, nije bio član niti jedne stranke i nije bilo niti jednog osnova da ga se vodi u zatvor, a još manje da iz njega nestane, bez traga. Imaju li njegovi tamničari ljudske hrabrosti kazati Draginoj djeci istinu, makar i anonimno, da djeca mogu u spokoju ožaliti svoga oca? Dvadeset godina je predugo za nadu, ali predugo je i za tugu, koja ne može oplakati apsurd rata, nedužnog stradavanja civila i ucvijeljenost djece. Ukoliko neko zna, bila šta, bilo koji detalj koji može dovesti do istine o nestanku Dobojlije Drage Martinovića, molimo vas javite čim prije njegovoj familiji.

E-mail adresa:

irenamart@gmail.com

igormartinovic@web.de

Slike uspomena i sjećanja na Dragu Martinovića

U dresu FK "Borac" Jelah - Drago Martinović stoji u sredini

Drago Martinović i Ivica Petrović sa naslovnog omota njihove gramofonske ploče

Drago Martinović sa svojim sestrama