|
Moje
Dobojlije: Sladjana Bukejlović,
glumica U
ŠEST POPODNE |
|
Prepoznala se u
Teatru u magazi početkom osamdesetih. Pokret i gluma su je oplemenili i životno
opredijelili. Zalepršala je na dobojskoj pozornici u martu 1991. Vitki, dugokosi, bistrooki leptir blaženog osmijeha poklonio je
sugradjanima pozorišnu predstavu “Ukokaj mog muža”, koju je kao diplomski
ispit na sarajevskoj Akademiji, u klasi prof. Nenada Dizdarevića
i Bore Stjepanovića, pripremila “na drugom kraju svijeta” - u
Narodnom pozorištu u Zrenjaninu. Dvorana je bila
puna do posljednjeg mjesta. Bridjeli su dlanovi od pljeska. Doboj je
već imao dvije profesionalne, diplomirane glumice: Senu
Mustajbašić i Natašu Ivančević, a htio je da
pozdravi i ovu lijepu treću i poželi joj sreću…
Sladjana Bukejlović Pod crvenim
suncobranom, 18 godina kasnije, u kafiću na ćošku Celjske, teško se
branim od uzavrelog ljeta i uspomena. Bio sam
na toj predstavi i bila mi je posljednja u Doboju: i meni u publici, i njoj
na sceni. Čekam Sladjanu Bukejlović sa novim baterijama u
mini-magnetofonu. U šest popodne dogovorili smo dva-tri mjeseca ranije, onda
kad sam se u Kanadi, pun ponosa, hvalio komšiji Safetu, rodjenom Sarajliji,
kako znam tu curu sa televizije. Još je rano, jedini
sam gost, mislim kako bi ovoj julskoj vrućini od
tehno-zvuka bolje pristajala neka Arsenova šansona. Ali,
prošlo je vrijeme džuboksa kad si u kafani mogao zasvirati ono što želiš.
Smijem se u sebi jučerašnjoj zgodi u autu, na
putu iz Novog Sada za Zagreb. ”Sad ulazimo drugu zemlju.
Najvažnije ti je da zapamtiš ovo: ovdje se ljubi dvaput i umjesto ćao
kaže se bog! Money se ne zove dinar već
kuna. Sve ostalo je isto!”,
savjetuje moja nećaka svog mladjeg brata, odraslog daleko
od ovdašnjih običaja, na “zapadnoj tradiciji”. Stigao sam navrat-nanos,
na pola dana, u treću zemlju u kojoj se pare zovu konvertibilna marka. Grlim
Sladju tačno u šest i velim joj kako mi je “hug” i dlan na ledjima
prisniji i srdačniji od moguće zabune sa
poljupcima. Leptir se smije i veli kako je još od
gimnazije naklonjen anglo-saksonskoj kulturi.
-Bila sam u Americi, vratila se nazad, ali planiram opet
dalje! Prošlost, sadašnjost i budućnost nisu slučajni
saputnici. Sladja je ubijedjeni “jungista”, vjeruje da u nama postoji nesvjesno a
zacrtano, šta smo, ko smo i kuda bismo htjeli. Po Jungu, za razumijevanje
ljudske duše neophodno je poniranje u svijet snova, mitologije, religije,
filozofije i umjetnosti. Proces individualizacije je
neophodan za ispunjenje ličnosti. Ali, gdje je Karl Gustav bio 1992-ge? -Svako od nas ima svoju čergarsku priču. Moja je
započela planom da u septembru 1992. idem u Pariz na specijalizaciju. Bila
sam dobila stipendiju francuske vlade za jednu školu pokreta. U aprilu odem
kod prijatelja u Zrenjanin na nekoliko dana i zaglavim nekoliko godina unaokolo “dok se situacija
ne smiri”. Od zrenjaninskog pozorišta put me vodio
do Sombora (sličan scenario se
ponavljao i pratio me i dalje: otišla sam na par dana da obidjem tetku, svratila do njihovog
lijepog pozorišta i ostala godinu), te
Novog Sada (tu su već bolje prošli, zadržala sam se tek koji
mjesec).Turneju sam privela kraju četvorogodišnjim boravkom u Beogradu. Onda
mi se neplanirano i nenadano desila Amerika! Kad ti univerzum pomogne, otvaraju se sva
moguća vrata. Vizu sam dobila uz pomoć čarobnih vila. Karta mi
je bila otvorena na tri mjeseca, a ja sam u Filadelfiji ostala tri godine! -Mi, “regularne
izbjeglice”, prolazili smo kroz razne krize, pa i tzv. kulturološki
šok. A ti? - Izbjeglička iskustva sam
već bila proživjela u gradovima u kojima sam živjela, dok sam se u Americi susrela sa drugačijim izazovima. U
moje tri američke godine, imam takav osjećaj, stalo je 30 godina
nečijeg života. Baš mi se desila Amerika, a i ja samoj sebi. I emotivno i
intelektualno, to otkriće Amerike je ljubav mog života! Bila sam u
takvim okolnostima, izložena mnogim stvarima koje nisu dostupne ni mnogim
Amerikancima. Imala sam sreću i zahvalna sam za to, ali i samoj sebi što
sam bila otvorena da prihvatim novo i drugačije. Bavila sam se mnogim
zanimljivim stvarima, a i teatrom, naravno. Ponudjeno mi je
da asistiram na svjetskoj premijeri pozorišne predstave “Odabrani (“The
Chosen”) u jednom filadelfijskom pozorištu (“The Arden Theatre Company “).
Po noveli Kaima Potoka snimljen je osamdesetih godina odličan film sa
Maksimilijanom Šelom i Rodom Stajgerom. Nakon uspješnog i nagradjivanog
filma, postavljanje tog komada na scenu je bio itekakav izazov. Amerikanci
imaju posve drugačiji pristup i koncept postavljanja pozorišne predstave
nego što je evropski, po kojem sam školovana. -U čemu je razlika? -Suštinska razlika je u produkciji. Naime,
pripreme u fazi tzv. pred-produkcije sa umjetničkim saradnicima
(autorom teksta, scenografom,
kostimografom, kompozitorom) traju šest mjeseci, “workshop”-ovi sa glumcima se rade i do godinu dana
unaprijed.Tek poslije slijedi “casting”, nakon kojeg se ulazi u proces proba
koje traju četiri do osam nedelja, u zavisnosti od projekta.To je vrlo
intenzivan period sa punim radnim vremenom i kompletnim tehničkim
osobljem prisutnim u svakom trenutku. Poštuje se tudje vrijeme i zna se
svačije mjesto - svako radi svoj dio posla i sve funkcioniše. Glumcima i
reditelju su podredjeni svi uslovi za kreativni proces rada.
Kao asistent
projekta bila sam u najdirektnijem kontaktu sa umjetničkim direktorom (Aaron
Posner) i piscem novele (Chaim Potok), čak su i neki moji
prijedlozi ušli u finalnu izvedbu. Meni je taj rad bio i terapija i katarza, budući da se tekst bavi
temama za koje sam bila vrlo intimno vezana i dirnuta u tom periodu života. Tu je negdje i odgovor na tvoje prethodno pitanje o krizama kroz
koje smo svi prošli, samo na različite načine! “The
Chosen” je dirljiva i vrlo humana priča sa političkom i religijskom
pozadinom o dva dječaka, njihovim očevima i dvije različite
zajednice - udaljene samo nekoliko ulica, a čitav svijet jedni od drugih. To je priča o sukobu, ali i mogućem
pomirenju različitosti, teškim izborima i lekcijama na putu intelektualnih, emotivnih i duhovnih sloboda. Bilo je to neprocjenjivo
iskustvo zahvaljujući kome sam dobila pristup i drugim teatrima u
Filadelfiji, gdje sam manje-više nastavila sa istraživanjem i
izučavanjem njihovog sistema rada. Glumica u meni je tada bila na
“leru”, imala sam druge prioritete: psihologija, Jungova teorija, susret sa
tibetanskim budizmom i njegovom filozofijom, te na kraju rad na poziciji
umjetničkog direktora u kompaniji koja uvozi artifakte iz raznih kultura
svijeta,gdje su mi susreti sa ljudima iz tih kultura
činili pravo zadovoljstvo. Moje prijateljice, Diane Alonso i Melissa
Wadsworth, dijelile su slična interesovanja (u
tom periodu obje su se kao komunikolozi bavile sa “public relations”). Sve to
me vodilo ka nečemu što se zove Drama Terapija,
potom isprofiliralo na Pokret i Dramu u terapiji, što sam kasnije godinama
samostalno izučavala i primjenjivala u pojedinim radionicama. Diane je u
medjuvremenu postala terapeut i bavi se terapijom
poezijom (suptilno i neobično, zar ne?), a Melissa je
vrlo uspješan “New Age Inspirational Speaker”. Snovi
i filozofija sedmog čula - intuicije su njeno polje djelovanja. Razbija predrasude o materijalnoj i “hladnoj” Americi. Diane Alonso, Sladjana
Bukejlović, Melissa Wadsworth -Tvoj povratak u Bosnu nije bio
bez razloga? -Srcem sam birala. Uželjela sam se
roditelja, a imala sam osjećaj i mnogih
“nedovršenih poslova” u svojoj Bosni, potrage za sopstvenim mirom,
prihvatanjem i pomirenjem prošlosti i novonastale poslijeratne sadašnjosti. To je bio moj unutarnji poziv koji sam
morala da prihvatim. Gledano poetskim okom, mislim da je za ženu (ako se bavi umjetnošću pogotovo) vrlo bitno da provede
neki dio svojih zrelih godina u rodnom gradu. U tom periodu u Bosni je
vrvjelo od stranaca, raznih mirovnih inicijativa,
projekata. Izgledalo je kao da obnavljamo svijet. U
Banjaluci je bio otvoren privatni komunikološki fakultet i dobila sam poziv
da predajem glumu i komunikološke tehnike - govorno i neverbalno
komuniciranje.To je mlada nauka, čak i u Americi gdje je nastala. Prikupila
sam literaturu i sama napravila program. Zahvaljujući prethodnom iskustvu, sve sam to
uspješno spojila i radila sa tri generacije studenata. To mi se baš dopalo i
tako sam se pronašla i kao predavač. Radila sam takodje i na Akademiji u
Banja Luci sa jednom grupom studenata treće godine studija glume na
pripremi njihovog ispitnog projekta.
Sa dragim prijateljima i kolegama -Albin Ukaj, Sladjana Bukejlović i
Gordana Boban -Onda polako dolazi period otrežnjenja? -Stranci
su otišli, studenti takodje, zanos “obnove” je izduvao, ostala sam “sama”
shvativši da nemam s kim da - pričam. Svuda je manje-više isto, i u Banja
Luci, i u Sarajevu, i u Doboju. Nove zgrade djeluju proevropski, ali duh je
palanački, provincijalni, selo se preselilo u
grad - kao što znamo, ne baš prirodnom i mirnom migracijom, zavladala je
duhovna i intelektualna pustoš. Umorila sam se, iscrpila, razočarala.
Ali, po prirodi sam optimista, vjerujem u snagu i moć dobrog duha. Primijenila
sam svoju terapiju na sebi, uostalom!
Putujem, uvijek sam putovala, što zemljama, što unutarnjim svjetovima
koje stvaram. Umjetnost je suštinska potreba svakog
ljudskog bića. Voljela bih kada bi ljudi oko mene na trenutak
zastali, uzeli dah i suočili se sa svojim strahovima. Vrlo često je
slučaj da se upravo plaše onoga što bi im trebalo biti sasvim blisko,
što je integralni
dio njih, što bi im život činilo ljepšim i srećnijim. Mnogo je
kontradiktornosti u ljudskoj prirodi, ali potreba za kreativnim izražavanjem
postoji od praiskona i u tome upravo leži najveća snaga i ljepota
čovječanstva... Putovanja su inspirativna. U neposredno
inostranstvo, mislim na Srbiju i Hrvatsku, često odlazim. Doduše,
nikada ih neću
prihvatiti kao inostranstvo, koliko god me neki tjerali na to. Svoje oaze i “svoju zemlju’ pronalazim u pojedinim prijateljima,
lijepim ljudima koji žive tamo. Otputujem povremeno i malo dalje:
Beč, Prag, London, Barcelona, Venecija. Prije par godina bila sam, opet,
nekoliko mjeseci u Americi. Svaki povratak u Bosnu mi je tužan,
danima se osjećam depresivno, plakala bih koliko mi teško pada duhovna i
moralna kriza o kojoj govorim. Ponekad se upitam da li je taj osjećaj
izazvan činjenicom da ja više ovdje ne pripadam, ili je to zbog
sjećanja na naše prošle živote (mislim na prijeratni period). Koliko god
je ondašnji sistem sputavao individualnost (po principu ne talasaj), ipak je
život bio neuporedivo kvalitetniji i bogatiji, sa svim onim čudesno
zanimljivim i dragim ljudima, sada rasutim kojekuda.
Tanja i Faruk – Sladjana Bukejlović i Senad
Bašić -Sudeći po humorističkoj seriji “Lud, zbunjen,
normalan” u kojoj se pojavljuješ, smijeh je danas
zdraviji? - Smijeh je
uvijek zdrav. Mislim da je Fedja Isović ponudio dobar scenarij, materijal kojim je odlično proniknuo u naš
mentalitet. Zajedno sa glumcima i rediteljem nastala je serija protkana tim tipičnim humorom
koji prelazi granice. I nisam iznenadjena što je vrlo popularna u BiH,
Hrvatskoj, a sad se prikazuje i takodjer je veoma gledana i u Srbiji. Zahvaljujući Internetu popularna je i u Americi, Australiji,
Evropi - dijaspora je velika. Ja sam u seriju došla na prijedlog moje
prijateljice i koleginice Gordane Boban, da se pojavim kao Tanja,
Farukova bivša djevojka, u jednoj epizodi. No kako smo se uželjeli jedni
drugih (ja sam sarajevski djak i Sarajevo je i dalje jedan od
mojih gradova), boravak u seriji se produžio na još nekih šest-sedam epizoda.
Zaista sam se dobro zabavljala za vrijeme snimanja. Atmosfera
i druženje su bili jako lijepi.
Iz humorističke serije “Lud, zbunjen, normalan” -Snimljeno je preko 70 epizoda? -Da, i snimanje je završeno, scenarista se potpuno
iscrpio. Čovjek je sam pisao sve epizode, a ovakve mega-projekte u
svijetu rade timovi ljudi. Pitaju me mnogi, ali
zaista ne znam da li će se nastaviti sa snimanjem. -U jednom tvom e-mailu dalo se naslutiti da si spremna za
novo putovanje? -U ovom momentu sve opcije su otvorene. Nikad nisam bila sklona stalnom
angažmanu u pozorištu. Uglavnom sam bila slobodnjak. Sad ne znam da li
ću da se vratim u pozorište, ili ću
pokrenuti neku svoju školu, svoj teatar. Prošle godine sam u okviru filmskog
festivala u Banja Luci vodila obrazovni program. Rad sa djecom pamtim kao
simpatično i drago iskustvo. Jedan filmski reditelj, kojeg sam tada
srela, poslao mi je svoj scenarij na čitanje, lijepu romantičnu
bajku. Učestvujem od tada i dio sam procesa daljnjeg rada na scenariju. Radujem
se i nadam se i ulozi u tom filmu, koji bi se snimao u Francuskoj i Italiji.
Volim film i voljela bih raditi na filmu. U ovoj fazi života mislim da kao glumica mogu mnogo da ponudim.
Prizivam da mi se ponudi uloga koja bi dalje
otvarala vrata drugim ulogama. Vidjećemo…
U drugom
poluvremenu mog života vidim sebe kao individualca, sklonog pisanju i
fotografiji, mojoj staroj ljubavi, kojom bih se htjela ozbiljnije baviti. Sve više postajem
nostalgična za Amerikom. Njeno prostranstvo, širina i veliko nebo mi
nedostaju…Sad se nalazim na raskrsnici. Htjela bih
raditi što više, u lijepim projektima i okolnostima, a i vrijeme je za novu
ljubav…Nedavno sam razmišljala kako su mi se velike
i prave stvari dešavale uz pomoć
vila čarobnica. One su u nama, samo im se treba
pustiti. Osluškujem znak da mi daju kojim putem dalje… -Tri marke, - veli konobar. -Četiri, - kažem dajući novčanicu od pet. Sračunatu
transakciju sa
kusurom pravdam sebi: treba mi marka za parče autoputa prema Sarajevu. -Idem sad, da me mrak ne uhvati. Pozdravi
roditelje i vjeruj u svoje snove! Čuvaj se, Sladjo! Izlazimo i
ostavljamo kafić posve prazan, zagušen vrelinom julskog dana i
folk-zvijezdom sa zvučnika. Preslušavam traku mjesec kasnije, hiljadama kilometara daleko.
Otkrivam nenadano da je naš oproštaj, pored glasne muzike, praćen i
zvukom zvona (kojeg, ubijedjen sam, oboje tada nismo čuli). Na
digitalnom snimku zvoni zvono za večernju molitvu, pretpostavljam sa
zvonika crkve koje nekad u produžetku Celjske nije bilo. Ostajem u dilemi:
ili su Japanci nadmašili sebe sa dalekosežnim mikrofonom koji bilježi ono što
ljudsko uho ne čuje, ili je ovaj omen pouzdan znak da je Karl Jung
umiješao svoje prste u dobojska snovidjenja.
MIRKO JELEC www.tipura.com // Nase novine 2009. P.S. Poklon za kraj. Iz foto-radionice “SB”
Feminine grace
Eyes of my hometown
Faith |
