Dobojlije u dijaspori: Slobodan Dijamant, Kanada

 

 

 

GOLGETER ‘SLOGE’ U MONTREALU

 

 

               - Ja mogu “tehniciti” do sto! Koliko mozes ti? - izazivacki je upitao suvonjavi djecak, drzeci tek kupljenu novu loptu.

              -Mogu i ja - odgovorio je drugi i dohvatio gumenjak.

              Godina 1961-va. Prasnjavo skolsko dvoriste na Usori ne postoji vise, sem u uspomenama. Na njegovom mjestu podignuta je upravna zgrada Tvornice nisko-naponske opreme. U ono vrijeme drvena ograda djelila je graju velikog skolskog odmora od njive zasijane kukuruzom. Sarena lopta poskakivala je na djecakovoj nozi.Jedan, dva, tri…pa se onda premjestila na drugu…cetiri,pet,sest,sedam…Grupica djecaka okupljena oko izazivaca i zonglera brojala je ocima gore-dole putanju lopte. Negdje oko broja 25 kao da se umorila od zongliranja, lopta nije htjela vise slusati pa je preskocila skolsku ogradu, pravo u  kukuruziste. A tamo, kao da je ocekivao takav ishod, stajao je ljutiti vlasnik sa sesirom na glavi i motikom u ruci. Ojadjen valjda djecijim nestaslucima i polomljenim zitom, umjesto da vrati loptu djecacima, bijesno je zamahnuo i – tras, probio je siljatim vrhom alatke.

              -Eto vam sad! - rece pakosno i baci mlohavi gumeni ostatak preko ograde. Djecak je tu, na usorskoj prasini, u odrazu svog poraza naucio tri veoma vazne stvari:

1. Ne moze tehniciti do sto i pored silne zelje nece moci biti fudbaler (mozda ce nekad napisati reportazu o nekom pravom fudbaleru). 2.Na svijetu ima puno zlobnih ljudi, ciju narav ne mozes prepoznati ispod njihovog sesira, sve do nekog presudnog momenta. 3.Moras biti odgovoran prema svojim postupcima (kada igras lopte, takodje) i svu svoju ustedjevinu iz kasice – prasice (hej, tri stotine onih dinara!), valja dati mrsavom djecaku za njegovu novu probusenu loptu.

 

                                               

 

                                            

 

                                                      ***

 

              Radnja ovdje kao u svakoj prici tece paralelnim tokovima. U isto vrijeme,
nekoliko ulica dalje, u Celjskoj, zivio je jedan drugi djecak. Pod svjetlima nove gradske rasvjete zongliranje, driblinzi, igra na male golove protiv dvojice, trojice vrsnjaka bili su mu specijalnost. (Preskocimo ovdje probleme sa predsjednicima kucnih savjeta i komsijama oko buke i prljanja fasada - tada se znao red!). Svi su govorili:  

                  - Ovaj mali ce sto-posto biti fudbaler!

 

                  Naravno, obistinilo se. Slobodan Dijamant je postao rasni i klasni golgeter. Koliko puta je zatresao mrezu samo Bog dragi zna, a mozda se i on umorio brojeci. Legenda dobojskog fudbala danas se nalazi u Kanadi, u olimpijskom Montrealu, u srcu Quebeca.

 

Iz albuma uspomena: Slobodan Dijamant – golgeter “Sloge”  

 

                                                                 

                 -Bonjour monsier Dijamant!

                - Bonjour, comment allez-vous?  Ovdje sam vec deset godina. Iz Doboja sam izasao u novembru 1992. Put me prvo odveo u Izrael, ali nakon tri godine odlucili smo doci u Kanadu, gdje mi je vec bio veci dio familije. Koliko je meni poznato u Montrealu nema puno Dobojlija. Tu je jedino Mesud Topcagic sa svom porodicom, ali ovdje je jako puno Teslicana iz mog rodnog grada.

 

Teslicani u Montrealu

 

Sa prostora bivse Jugoslavije ima puno ljudi. Upoznali smo mnogo novih prijatelja sa kojima se druzimo i pomazemo.Moja porodicna situacija se nazalost promijenila. Supruga Rada je preminula 30.oktobra 2004. nakon teske i opake bolesti. Ostao sam sam sa sinovima, ali i sa mnogim prijateljima koji su mi mnogo pomogli u najtezim trenucima. Goran(30) i Igor(23) su dobri momci. Uce, rade, bave se sportom. Goran uspjesno igra kosarku a Igor je kombinovao godinama hokej i fudbal, a sada je samo na fudbalu. Nije los, mada jedino sto imamo zajednicko je da ne voli sudije. Ostalo bi se dalo diskutovati.

 

Ocevim stopama – Igor Dijamant takodje igra fudbal. Na slici sa svojom djevojkom

 

Montreal je zaista lijep grad, okruzen prekrasnom prirodom, zelenilom parkova i divnih terena. Ovo je grad rekreacije i sporta. Ima nekoliko svjetskih dogadjanja tokom godine: trka formule, veliki filmski festival, dzez  festival… Istina postoje samo dva godisnja doba, zima i ljeto, ali navikli smo se i na to.

 

                - Igras li lopte u Montrealu?

                - Manje igram a vise radim. Hocu reci fudbal je postao moja profesija. Sedam godina radio sam za privatnu fudbalsku skolu ''Soccer 2000 plus'', a sada sam na novom pocetku.

 

Igor (lijevo) i Slobodan Dijamant (desno) sa malom kanadskom rajom iz skole fudbala

 

 

 

Naime, zajedno sa bivsim fudbalerom beogradskog“Partizana”, Zoranom Jankovicem, radim na otvaranju svoje skole, organizovanju kampova i davanja usluga ekipama i trenerima. Trebalo bi malo vise prostora i vremena da se to sve objasni. Mozda nekom drugom prilikom. Inace, fudbal u Kanadi i nije tako los koliko to rezultati nacionalnog tima pokazuju. Zemlja je ogromna, te je tesko stici sve to vidjeti, selektirati, objediniti. Na prostoru od Halifaksa na istoku do Vankuvera na zapadu je 7000 kilometara. Ima jedna stvar koja mi se mnogo svidjela. Mnogo vode brige i racuna o djeci svih uzrasta i u svim sportovima. Roditelji sve placaju  a i voze djecu na trening, utakmice i turnire. Svi imaju sansu u razlicitim kategorijama takmicenja, rekreativno ili takmicarski.Treba reci da je zenski dio populacije potpuno ravnopravan, cak i brojniji u bavljenju sportom.

 

Bodarin sin Goran na slapovima Nijagare

 

                 “Slogin” golgeter, Slobodan Dijamant, danas ima 52 godine. Pun je energije i akcije. Uspostavio je kontakt sa Zeljkom Tipurom, zajedno planiraju jednu malu slikovnicu, jedan mali web-sajt o “Slogi”, o dobojskom fudbalu, da otrgnu od zaborava jedno lijepo proslo vrijeme i da prenesu novoj generaciji u dijaspori jedan bogat i sadrzajan dobojski fudbalski vremeplov.

             

                - Poceo sam igrati u “Sloginim” pionirima, pod budnim okom pokojnog cika Bore Kresoje i Arifa Selica, pa potom u juniorima. Kao vrhunac, izabran sam za omladinsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine i ucestvovao na drzavnom prvenstvu u Pristini.Zatim slijedi odlazak u rodni grad, u Teslic, na ''kaljenje”. Sezona u “Proleteru”, odlazak u vojsku, povratak, golovi, golovi i ponovo u “Slogi” ljeta 1974. Radoslav Zubanovic-Zule, svima poznati trener, zasluzuje da ga spomenem. Nikada nisam zaboravio kako se ocinski odnosio prema meni, ucio me fudbalskim vjestinama ali i ljudskim vrlinama.”Sloga” je za nas bila druga kuca u kojoj se znalo za red i postovanje, ponasanje na terenu, u gradu, bilo gdje. Hvala mu za sve sto je ucinio za nas.

                    -U novinarskoj biljeznici koja je pratila razvoj dobojskog fudbala stoji podatak da je Slobodan Dijamant, koga prijatelji jos zovu Bodara, nakon dvije sezone u crvenom dresu presao u tuzlansku “Slobodu”.

                   -Da. U ljeto1976.godine odlazim u “Slobodu”. Uspjesan debi: igrac utakmice u Zenici. Proveo sam tri sezone u Tuzli. Ostvario mi se djecacki san da igram protiv “Crvene zvezde”, “Dinama”, “Hajduka” i “Partizana”, ali situacija u “Slobodi” bila je  nikakva. Klub je grcao u dugovima, stadion katastrofa, novcana primanja losa… E da mi je ova pamet onda bila! Trebalo je da odem u Maribor, Celik ili Vinkovce, trebalo je uzeti pare i naigrati se, ali igrom slucaja ja se opet vratim nazad kuci, u Doboj. U to vrijeme trener “Sloge”, vrlo kratko, bio je Fuad Becarevic a onda Sulejman Spahic-Haler. Sreli smo se prosle godine u maju i proveli cijeli dan u razgovoru. Prisjecali smo se svega i vracali film unazad ka nasem najvecem klupskom uspjehu, plasmanu medju 16 najboljih ekipa Jugoslavije u Nogomentnom kupu 1981. i nasem konacnom ulasku u Drugu ligu.

 

Ekipa “Sloge” iz 1983. Stoje: Asim Saracevic, Mursel Serifovic, Hasan Salkic, Esad Djulbic, Josip Pranjic, Sakib Hadzic, trener Sulejman Spahic - Haler. Cuce: Berin Turkic, Tarik Buljubasic, Slobodan Dijamant, Boro Krajina, Enis Kalabic i Mehmed Mujkanovic

 

 

 Jos mi odjekuju u usima gromoglasni aplauzi osam hiljada posjetilaca na Stadionu Luke, skoro pa pola naseg malog grada, pozdravilo je nasu pobjedu nad renomiranim prvoligaskim protivnikom “Radnickim” iz Nisa. Sjecam se, bilo je 1:1 u regularnom dijelu i 5:3 za nas nakon izvodjenja penala. Potom smo otputovali u Zagreb. Na Maksimiru u osmini Kupa pruzili smo vrlo dobru igru i do 67 minute bilo je 0:0. Kod tog rezultata ja sam imao jednu sansu, ali lopta nije htjela u gol. “Dinamo”nas je dobio tek pred kraj utakmice. Ciro Blazevic je kasnije dosao u svlacionicu, svakom od nas pojedinacno cestitao i zahvalio se na fer i lijepoj igri. Nismo razocarali. Za “Slogu je to bila istorijska utakmica – nismo se obrukali. Sa istom ekipom, godinu kasnije, Dinamo je postao sampion Jugoslavije U to vrijeme igrali su: Vlak, Mustedanagic, Ivkovic, Brucic, Zajec, Mlinaric, Deveric, Cvjetkovic, Kranjcar, Cerin...

 

                      -Prema ocjenama novinara -  tim snova bila je upravo ekipa Sloge koja je  izborila ulazak u Drugu ligu: Na golu Mursel Serifovic,te igraci Asim Saracevic, Esad Djulbic, Josip Pranjic, Slobodan Dijamant, Sakib Hadzic, Boro Krajina, Zlatko Kljucevic, Ibrahim Fehric, Enis Kalabic i Mehmed Mujkanovic.

 

                      -Bila je to uzasno dobra ekipa, u klubu je vladala divna atmosfera, bio je izuzetno dobar rad, posten odnos, nista nije falilo, osim para. Jednostavno, Doboj je bio materijalno mali da podrzi jedan tako veliki tim. Ostali smo u drugoligaskom drustvu samo jednu sezonu, ali smo se ponovo vratili u Drugu ligu 1985.godine. ”Slogu” su tada vodili trenerski tandem Emir Mulalic i Mehmed Mujkanovic. Cesto razmisljam o tom vremenu. Ja sam veliki nostalgicar, ali se nadam da me ljudi iz moje blize okoline, koje tusim sa sa svojom pricom, razumiju. Doboj je dio mog zivota, dio moje mladosti i nikada ga ne mogu zaboraviti!

                      Zauvijek ce ostati u mom sjecanju 12.juni 1983. Tog dana, nakon tolikih pokusaja i godina cekanja, usli smo u Drugu ligu – zapad. Bilo je veliko slavlje u Doboju i okolini. Iste godine igrao sam vise utakmica za amatersku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, da bi u finalu 24.novembra u Jajcu postali prvaci Jugoslavije. U tradicionalnoj anketi lista “Glas komuna” 1982.proglasen sam za sportistu dobojskog regiona sto mi je jedno drago priznanje.

 

Zajednicki oprostaj – Slobodan Dijamant i Esad Djulbic zajedno su se oprostili od fudbala i najdrazeg dresa u maju 1986. na Lukama u utakmici sa omladinskom reprezentacijom Jugoslavije

 

 

                   - Jesi li skoro bio u Doboju?

                   - Nedavno sam proveo u zavicaju dva mjeseca. Ja sam za Doboj emotivno jako vezan. U mislima sam uvijek tamo. Zanima me gdje su moji prijatelji, kolege sa posla… Istina,danas je sve drugacije, ali prijatelji ostaju prijatelji. Drago mi je otici do dr. Mise Jeremica, vidjeti starog Djeku, sresti se sa Radetom Vasiljevicem, Slavkom Milanovicem, Jeftom Popadicem, Osmanom Kikicem – Kiketom. Sreo sam i mog dragog prijatelja Aleksu Blagojevica, gospodina Mileta Ivosevica, Zlatana Presica… Istina mnogih vise nema ili ih ne srecem. Uglavnom, vise vremena proveo sam u Teslicu kod familije nego u Doboju.

                     

              …Posjetio sam grob mog kolege Josipa Pranjica, upalio svijecu… Prosle godine, u maju, bili smo se okupili na Uscu mi, bivsi fudbaleri “Sloge”. Pricao sam sa Josipom tada dugo. Taj covjek je imao toliko volje i lijepih planova sa “Proleterom” iz Makljenovca. Bio je pun pozitivne energije. Zato sam vijest o njegovoj iznenadnoj smrti  primio sa nevjericom i velikim zaljenjem. Igrali smo deset godina zajedno…

               Moj zivot se nastavlja u Kanadi. Nadam se da cu ostvariti svoje zelje i planove. Uvijek sam bio optimista i borac. Pozdravio bih sve Dobojlije, pozelio svima dobro zdravlje i dug zivot…

 

                                            

 

                                                    ***

 

               Proljece je konacno stiglo i na Pacifik. U setnju obalom kao da je izaslo pola grada sa kompletnim arsenalom djecijih kolica, pasa, bicikla, kotrljajki, a na vodu je isplovilo sve sto plovi. Zima je bila depresivna, svijet se raduje suncu. Uz pjesacku i biciklisticku stazu, naslonjenu na mali pjescani zaliv, lezi livada. Nema stativa,ali ljeti na tom mjestu znaju zestoko raspaliti lopte Evropljani i doseljenici iz Juzne Amerike, Brazilci, posebno. U prolazu vidim stoje na travi dva para sa djecom. Jedan djecak drzi u rukama novu fudbalku. Odrasli pricaju na nasem jeziku, a djecaci na engleskom. Tako im je, valjda, lakse:

              - How many times can you kick the ball without touching the ground? - pita onaj izrasliji.  Pogledam okolo da slucajno u blizini nije neko sa sesirom i motikom. Umiren ljepotom dana i prizora, okrenem se i nastavim setnju. Sve je isto, a nije isto! Zivot ide dalje,u krug.

              Déjŕ vu monsier Dijamant! Déjŕ vu! 

            

 

Napisao: MIRKO JELEC

e-mail: jelec@telus.net

 

 

www.tipura.com // Nase novine 2006