Dobojlije u dijaspori: Slobodan Dijamant, Kanada GOLGETER ‘SLOGE’
U MONTREALU |
- Ja mogu “tehniciti” do sto! Koliko
mozes ti? - izazivacki je upitao suvonjavi djecak, drzeci tek kupljenu novu
loptu. -Mogu i ja - odgovorio je drugi
i dohvatio gumenjak. Godina
1961-va. Prasnjavo skolsko dvoriste na Usori ne postoji vise, sem u
uspomenama. Na njegovom mjestu podignuta je
upravna zgrada Tvornice nisko-naponske opreme. U ono vrijeme drvena ograda
djelila je graju velikog skolskog odmora od njive zasijane kukuruzom. Sarena
lopta poskakivala je na djecakovoj nozi.Jedan, dva, tri…pa se onda
premjestila na drugu…cetiri,pet,sest,sedam…Grupica djecaka okupljena oko
izazivaca i zonglera brojala je ocima gore-dole putanju lopte. Negdje oko
broja 25 kao da se umorila od zongliranja, lopta nije htjela vise slusati pa
je preskocila skolsku ogradu, pravo u
kukuruziste. A tamo, kao da je ocekivao takav ishod, stajao je ljutiti
vlasnik sa sesirom na glavi i motikom u ruci. Ojadjen valjda djecijim
nestaslucima i polomljenim zitom, umjesto da vrati loptu djecacima, bijesno
je zamahnuo i – tras, probio je siljatim vrhom alatke. -Eto vam sad! - rece pakosno i
baci mlohavi gumeni ostatak preko ograde. Djecak je tu, na usorskoj prasini,
u odrazu svog poraza naucio tri veoma vazne stvari: 1. Ne moze tehniciti do sto i pored
silne zelje nece moci biti fudbaler (mozda ce nekad napisati reportazu o
nekom pravom fudbaleru). 2.Na svijetu ima puno zlobnih ljudi, ciju narav ne
mozes prepoznati ispod njihovog sesira, sve do nekog presudnog momenta. 3.Moras
biti odgovoran prema svojim postupcima (kada igras lopte, takodje) i svu
svoju ustedjevinu iz kasice – prasice (hej, tri stotine onih dinara!), valja
dati mrsavom djecaku za njegovu novu probusenu loptu.
*** Radnja ovdje kao u svakoj prici
tece paralelnim tokovima. U isto vrijeme, -
Ovaj mali ce sto-posto biti fudbaler! Naravno, obistinilo se. Slobodan Dijamant
je postao rasni i klasni golgeter. Koliko puta je zatresao mrezu samo Bog
dragi zna, a mozda se i on umorio brojeci. Legenda dobojskog fudbala danas se
nalazi u Kanadi, u olimpijskom Montrealu, u srcu Quebeca. Iz albuma uspomena: Slobodan Dijamant – golgeter
“Sloge” -Bonjour monsier Dijamant! - Bonjour, comment allez-vous?
Ovdje sam vec deset godina. Iz Doboja
sam izasao u novembru 1992. Put me prvo odveo u Izrael, ali nakon tri godine
odlucili smo doci u Kanadu, gdje mi je vec bio veci dio familije. Koliko je meni poznato u Montrealu nema puno Dobojlija. Tu
je jedino Mesud Topcagic sa svom
porodicom, ali ovdje je jako puno Teslicana iz mog rodnog grada. Teslicani
u Montrealu Sa prostora bivse Jugoslavije ima
puno ljudi. Upoznali smo mnogo novih prijatelja sa kojima se druzimo i
pomazemo.Moja porodicna situacija se nazalost promijenila. Supruga Rada
je preminula 30.oktobra 2004. nakon teske i opake bolesti. Ostao sam sam sa
sinovima, ali i sa mnogim prijateljima koji su mi mnogo pomogli u najtezim
trenucima. Goran(30) i Igor(23) su dobri momci. Uce, rade,
bave se sportom. Goran uspjesno igra kosarku a Igor je kombinovao godinama
hokej i fudbal, a sada je samo na fudbalu. Nije los, mada jedino sto imamo
zajednicko je da ne voli sudije. Ostalo bi se dalo diskutovati. Ocevim
stopama – Igor Dijamant takodje igra fudbal. Na slici sa svojom djevojkom Montreal je
zaista lijep grad, okruzen prekrasnom prirodom, zelenilom parkova i divnih
terena. Ovo je grad rekreacije i sporta. Ima nekoliko svjetskih dogadjanja
tokom godine: trka formule, veliki filmski festival, dzez festival… Istina postoje samo dva godisnja
doba, zima i ljeto, ali navikli smo se i na to. -
Igras li lopte u Montrealu? - Manje igram a vise radim. Hocu reci fudbal je postao moja profesija. Sedam godina
radio sam za privatnu fudbalsku skolu ''Soccer 2000 plus'', a sada sam na
novom pocetku. Igor
(lijevo) i Slobodan Dijamant (desno) sa malom kanadskom rajom iz skole
fudbala Naime, zajedno sa bivsim fudbalerom
beogradskog“Partizana”, Zoranom
Jankovicem, radim na otvaranju svoje skole, organizovanju kampova i
davanja usluga ekipama i trenerima. Trebalo bi malo vise prostora i vremena da se to sve objasni. Mozda nekom
drugom prilikom. Inace, fudbal u Kanadi i nije tako los koliko to rezultati
nacionalnog tima pokazuju. Zemlja je
ogromna, te je tesko stici sve to vidjeti, selektirati, objediniti. Na prostoru od Halifaksa na istoku do Vankuvera na
zapadu je 7000 kilometara. Ima jedna stvar koja mi se mnogo svidjela. Mnogo
vode brige i racuna o djeci svih uzrasta i u svim sportovima. Roditelji sve placaju a i voze djecu na trening,
utakmice i turnire. Svi imaju sansu u razlicitim kategorijama takmicenja,
rekreativno ili takmicarski.Treba reci da je zenski dio populacije potpuno
ravnopravan, cak i brojniji u bavljenju sportom. Bodarin
sin Goran na slapovima Nijagare “Slogin” golgeter, Slobodan Dijamant, danas ima 52
godine. Pun je energije i akcije. Uspostavio je kontakt sa Zeljkom Tipurom,
zajedno planiraju jednu malu slikovnicu, jedan mali web-sajt o “Slogi”, o
dobojskom fudbalu, da otrgnu od zaborava jedno lijepo proslo vrijeme i da prenesu
novoj generaciji u dijaspori jedan bogat i sadrzajan dobojski fudbalski
vremeplov. - Poceo sam igrati u
“Sloginim” pionirima, pod budnim okom pokojnog cika Bore Kresoje i Arifa
Selica, pa potom u juniorima. Kao vrhunac, izabran sam za omladinsku
reprezentaciju Bosne i Hercegovine i ucestvovao na drzavnom prvenstvu u
Pristini.Zatim slijedi odlazak u rodni grad, u Teslic, na ''kaljenje”. Sezona
u “Proleteru”, odlazak u vojsku, povratak, golovi, golovi i ponovo u “Slogi” ljeta
1974. Radoslav Zubanovic-Zule,
svima poznati trener, zasluzuje da ga spomenem. Nikada nisam zaboravio kako
se ocinski odnosio prema meni, ucio me fudbalskim vjestinama ali i ljudskim
vrlinama.”Sloga” je za nas bila druga kuca u kojoj se znalo za red i
postovanje, ponasanje na terenu, u gradu, bilo gdje. Hvala mu za sve sto je
ucinio za nas. -U novinarskoj biljeznici
koja je pratila razvoj dobojskog fudbala stoji podatak da je Slobodan
Dijamant, koga prijatelji jos zovu Bodara,
nakon dvije sezone u crvenom dresu presao u tuzlansku “Slobodu”. -Da. U ljeto1976.godine
odlazim u “Slobodu”. Uspjesan debi: igrac utakmice u Zenici. Proveo sam tri
sezone u Tuzli. Ostvario mi se djecacki san da igram protiv “Crvene zvezde”,
“Dinama”, “Hajduka” i “Partizana”, ali situacija u “Slobodi” bila je nikakva. Klub je grcao u dugovima, stadion katastrofa, novcana primanja losa… E da
mi je ova pamet onda bila! Trebalo je da odem u Maribor, Celik ili Vinkovce,
trebalo je uzeti pare i naigrati se, ali igrom slucaja ja se opet vratim
nazad kuci, u Doboj. U to vrijeme trener “Sloge”, vrlo kratko, bio je Fuad Becarevic a onda Sulejman Spahic-Haler. Sreli smo se
prosle godine u maju i proveli cijeli dan u razgovoru. Prisjecali smo se
svega i vracali film unazad ka nasem najvecem klupskom uspjehu, plasmanu
medju 16 najboljih ekipa Jugoslavije u Nogomentnom kupu 1981. i nasem
konacnom ulasku u Drugu ligu. Ekipa
“Sloge” iz 1983. Stoje: Asim Saracevic, Mursel Serifovic, Hasan Salkic, Esad
Djulbic, Josip Pranjic, Sakib Hadzic, trener Sulejman Spahic - Haler. Cuce:
Berin Turkic, Tarik Buljubasic, Slobodan Dijamant, Boro Krajina, Enis Kalabic
i Mehmed Mujkanovic Jos mi odjekuju u usima gromoglasni aplauzi
osam hiljada posjetilaca na Stadionu Luke, skoro pa pola naseg malog grada,
pozdravilo je nasu pobjedu nad renomiranim prvoligaskim protivnikom
“Radnickim” iz Nisa. Sjecam se, bilo
je 1:1 u regularnom dijelu i 5:3 za nas nakon izvodjenja penala. Potom smo otputovali u Zagreb. Na Maksimiru u osmini Kupa
pruzili smo vrlo dobru igru i do 67 minute bilo je 0:0. Kod tog rezultata ja
sam imao jednu sansu, ali lopta nije htjela u gol. “Dinamo”nas je dobio tek
pred kraj utakmice. Ciro Blazevic
je kasnije dosao u svlacionicu, svakom od nas pojedinacno cestitao i zahvalio
se na fer i lijepoj igri. Nismo
razocarali. Za “Slogu je to bila istorijska utakmica – nismo se obrukali. Sa istom ekipom, godinu kasnije, Dinamo je postao sampion
Jugoslavije U to vrijeme igrali su: Vlak, Mustedanagic,
Ivkovic, Brucic, Zajec, Mlinaric, Deveric, Cvjetkovic, Kranjcar, Cerin... -Prema ocjenama
novinara - tim snova bila je upravo
ekipa Sloge koja je izborila ulazak u
Drugu ligu: Na golu Mursel Serifovic,te
igraci Asim Saracevic, Esad Djulbic, Josip Pranjic, Slobodan
Dijamant, Sakib Hadzic, Boro Krajina, Zlatko Kljucevic, Ibrahim
Fehric, Enis Kalabic i Mehmed Mujkanovic. -Bila je to uzasno
dobra ekipa, u klubu je vladala divna atmosfera, bio je izuzetno dobar rad, posten
odnos, nista nije falilo, osim para. Jednostavno, Doboj je bio materijalno
mali da podrzi jedan tako veliki tim. Ostali smo u drugoligaskom drustvu samo
jednu sezonu, ali smo se ponovo vratili u Drugu ligu 1985.godine. ”Slogu” su
tada vodili trenerski tandem Emir
Mulalic i Mehmed Mujkanovic.
Cesto razmisljam o tom vremenu. Ja sam veliki nostalgicar, ali se nadam da me
ljudi iz moje blize okoline, koje tusim sa sa svojom pricom, razumiju. Doboj
je dio mog zivota, dio moje mladosti i nikada ga ne mogu zaboraviti! Zauvijek ce ostati u mom sjecanju 12.juni 1983. Tog
dana, nakon tolikih pokusaja i godina cekanja, usli smo u Drugu ligu – zapad.
Bilo je veliko slavlje u Doboju i okolini. Iste godine igrao sam vise
utakmica za amatersku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, da bi u finalu
24.novembra u Jajcu postali prvaci Jugoslavije. U tradicionalnoj anketi lista
“Glas komuna” 1982.proglasen sam za sportistu dobojskog regiona sto mi je
jedno drago priznanje. Zajednicki
oprostaj – Slobodan Dijamant i Esad Djulbic zajedno su se oprostili od
fudbala i najdrazeg dresa u maju 1986. na Lukama u utakmici sa omladinskom
reprezentacijom Jugoslavije - Jesi li skoro bio u
Doboju? - Nedavno sam proveo u
zavicaju dva mjeseca. Ja sam za Doboj
emotivno jako vezan. U mislima sam uvijek tamo. Zanima me gdje su moji
prijatelji, kolege sa posla… Istina,danas je
sve drugacije, ali prijatelji ostaju prijatelji. Drago mi je otici do dr. Mise Jeremica, vidjeti starog Djeku, sresti se sa Radetom Vasiljevicem, Slavkom
Milanovicem, Jeftom Popadicem,
Osmanom Kikicem – Kiketom. Sreo
sam i mog dragog prijatelja Aleksu
Blagojevica, gospodina Mileta
Ivosevica, Zlatana Presica… Istina mnogih vise nema ili ih ne srecem. Uglavnom, vise
vremena proveo sam u Teslicu kod familije nego u Doboju. …Posjetio
sam grob mog kolege Josipa Pranjica,
upalio svijecu… Prosle godine, u maju, bili smo se okupili na Uscu mi, bivsi
fudbaleri “Sloge”. Pricao sam sa Josipom tada dugo. Taj covjek je imao toliko
volje i lijepih planova sa “Proleterom” iz Makljenovca. Bio je pun pozitivne
energije. Zato sam vijest o njegovoj iznenadnoj smrti primio sa nevjericom i velikim zaljenjem.
Igrali smo deset godina zajedno…
Moj zivot se nastavlja u Kanadi. Nadam se da cu
ostvariti svoje zelje i planove. Uvijek sam bio optimista i borac. Pozdravio bih sve Dobojlije, pozelio svima dobro zdravlje
i dug zivot…
*** Proljece je konacno stiglo i
na Pacifik. U setnju obalom kao da je izaslo pola grada sa kompletnim
arsenalom djecijih kolica, pasa, bicikla, kotrljajki, a na vodu je isplovilo
sve sto plovi. Zima je bila depresivna, svijet se raduje suncu. Uz pjesacku i
biciklisticku stazu, naslonjenu na mali pjescani zaliv, lezi livada. Nema
stativa,ali ljeti na tom mjestu znaju zestoko raspaliti lopte Evropljani i
doseljenici iz Juzne Amerike, Brazilci, posebno. U prolazu vidim stoje na travi dva para sa djecom. Jedan djecak drzi u rukama novu fudbalku. Odrasli pricaju
na nasem jeziku, a djecaci na engleskom. Tako im je, valjda, lakse: - How many times can you kick the ball without touching the ground?
- pita onaj izrasliji. Pogledam okolo
da slucajno u blizini nije neko sa sesirom i motikom. Umiren ljepotom dana i
prizora, okrenem se i nastavim setnju. Sve je isto, a nije isto! Zivot ide
dalje,u krug. Déjŕ vu monsier Dijamant! Déjŕ vu! Napisao:
MIRKO JELEC e-mail:
jelec@telus.net |
www.tipura.com
// Nase novine 2006 |