|
Dobojlije u dijaspori: Sonja Ackar, Florida,USA ATTTENTION! DOBOJKA – NAREDNIK U AMERICKOJ
VOJSCI |
|||
|
Kada je imala 17 godina bila je vice-sampion Bosne i Hercegovine u streljastvu, pracena budnim okom Davora
Bubala - najboljeg trenera na svijetu;
kada je postala punoljetna,
skakala je padobranom iznad tuzlanskog aerodroma u grupi Nenada Sitnicica; kada je mislila da nikada rata u njenoj zemlji nece biti
postala je prvak Jugoslavije
u trostavu sa malokalibarskom
puskom, zajedno sa svojim drugaricama iz Streljacke druzine “4. juli” Dijanom Barukcic i Zoricom Banovic. Nakon ove dugacke
recenice, rekao bi covjek mora biti da se iza nje
krije neka opasna cura, sklona “muskim” sportovima. Ama nije! Ispod plave kosice
krila se djevojcica lijepih zelenih ociju.
-Nesto morate napisati o Sonji Ackar! – prijedlog je stigao iz Svedske
uz kompliment: Strasna
je! Postala je americki
je vojnik! Kakva
je to karma, prvo sto pomislih, pobjeci od rata i postati vojnik
u zemlji koja stalno ratuje. Nekada se stvari desavaju same od sebe, nekada greskom, nekada niko ne zna
zasto, kao u onom neobicnom filmu ”The
butterfly effect”, u kojem se nekoliko puta namjerno mijenja tok radnje da
se vidi sta bi bilo ako su
okolnosti drugacije. Reziser sudbine namontirao je evo cudnu scenu:
djevojka u uniformi, sa cinom narednika,
predvodi pjesmu i marsira cetu
americkih vojnika. Hvataj korak - Fawwward March – left, left, left-right-left…
Then it's Hi!
Hi! Hey! Ritam
je slican, tekst i slika
posve drugaciji: kada se sa logorovanja,
umorna od vjezbe i pustosi
Pesterske visoravni nasa ceta vracala
u kasarnu, stariji vodnik Radovic bi komandovao pjesmu i strojev korak.
Prasnjavi ”gusteri” bi zalupali umornim cokulama, hvatajuci takt: U tunelu usred mraka Sija zvjezda
petokraka Petokraka sa pet pera
To je znacka proletera… Kad
smo mi izgubili svog Vrhovnog komandanta, Sonja je imala dvadeset
godina. Stari je otisao a dosli
su oni iz zatvora. Taj smo film svi odgledali, a bolje da nismo! Sonji je dodijeljena uloga koju nije
htjela – uloga beskucnika i izbjeglice. - Mogao bi se roman napisati kako se sudbina poigravala i sa mnom. Kada smo odvedeni iz Doboja
“u razmjenu”, vozali su nas tri oktobarska dana 1992. duz hrvatske granice. Iz Bosne su nas tjerali, preko Save nisu htjeli da
nas prime. Kad smo konacno stigli do Zagreba, nisam dobila status izbjeglice
jer je “razmjena” obavljena bez prisustva predstavnika UN-a ili UNHCR-a. Postala
sam ilegalac, bez papira i prava na rad. Srecom, od ranije sam bila na
studiranju u Osijeku, gdje sam odslusala drugu i dala prvu godinu ekonomije,
te imala studentsku vizu sa kojom sam otisla sezonski u Njemacku, da zaradim
za nastavak skolovanja... - Fakultet u
Osijeku si, takodje, zavrsila pod neobicnim okolnostima? - Pred kraj apsoloventske
godine podnijela sam zahtjev za useljavanje u Ameriku. Neposredno pred
diplomski saznala sam da
je proces zavrsen i da ce mi se za
desetak dana javiti kad odlazim. Mislila sam, dovoljno vremena da diplomiram. Diplomski sam trebala imati u ponedjeljak, a bio je petak kad su
mi javili:“Odlazis u nedjelju!” Sta sada -
otici ili ostati? Bila sam dobar student, dobitnik stipendije za talentirane
i nadarene studente (koju mi,usput, nikada nisu isplatili. Imala sam je na
papiru, bez para u dzepu). Profesorica kod koje sam bila demonstrator, kada
je cula sta mi se desava, pomogla je da nadjemo formular za prijavu diplomskog
(skriptarnica u petak popodne ne radi), obisla je sve kabinete i pronasla
slucajno zadesene profesore, clanove moje ispitne komisije i tako ja odbranim
diplomski, samo usmeno, u posljednjem
satu radnog tjedna i postanem Dipl.
Oecc. … - Evo Sonje u Americi,
u Indiani! Izlazi iz aviona sa
jos jednim zemljakom- izbjeglicom i sa svojom cudnom
sudbinom. Od prvog pozdrava, americka stvarnost nije ni nalik filmu. - Zar vi niste muz i zena? - pita me jedna Ruskinja, moj sponsor, dodijeljena od americke vlade. Moj slucajni saputnik je aplicirao
u Dubrovniku, ja u Zagrebu, on je
iz Banja Luke, ja iz
Doboja, ja sam zivjela u Osijeku, on u Medjugorju. - Ne gospodjo. Mi se sada prvi put vidimo! - Jako
mi je zao. Ovo mora da je neka greska,
nismo vas ocekivali: mi sponzoriramo familije, ne pojedince! - Pa sta sad! Necete nas valjda vratiti nazad!? - Jedva ostadosmo. Pocetak
u obecanoj zemlji bio je veoma traumatiziran. Vrlo brzo sam odlucila da
promijenim sredinu. Uz pomoc teta Milice, divne zene, preselim se na Floridu
i pocnem zivjeti americki san o boljem zivotu - raditi sve i svasta, samo da
se prezivi. Samostalno ucim jezik i radim nocne smjene u tvornici, njegujem
najteze slucajeve pacijenata na samrti, cuvam babe koje niko nece, a preko
dana radim kao trgovkinja i prevodilac za ruske i bosanske izbjeglice. Tako
sest punih godina.
-
Kada se desio Septembar 11. bila je to i za tebe prekretnica? - Razmisljala
sam ova drzava mi je povratila osnovna ljudska prava i mislila sam da je vrijeme
da joj se oduzim. Iako o vojsci nisam imala mnogo informacija, niti mi je
imao ko dati savjet, odem u regrutni centar i prijavim se u sluzbu. Namjera
mi je bila dobiti nekakav administrativni posao, jer mi je fakultet priznat i
u Americi. Rekose mi da mogu da budem samo avio-mehanicar. Gdje mi je pamet bila? Odbijem to a prihvatim, u svom neznanju, zanimanje za koje sam prvi put cula: cargo
specialist. Zasto da ne, kad mi je
regrutor objasnio poziv otprilike ovako: ”Kancelarijski
posao. Nekome treba vojna oprema,
recimo tri tenka za vjezbu, kontaktiraju
tebe. Tvoj posao je pronaci
jedinicu koja trenutno ne koristi
tri tenka i organizovati njihov transport
do nove lokacije u sve zemlje gdje
vojska sluzi tako da ce
ti dobro doci poznavanje drugih jezika osim engleskog.” Lijepo je zvucalo,
ali samo zvucalo. Kada sam zavrsila osnovnu
obuku tzv. boot camp i otpocela sa specijalistickim
dijelom, tek onda mi je postalo
jasno sta je ustvari cargo specialist...
Prvo
sam naucila da vozim viljuskar, za pocetak onaj mali, pa malo veci, pa jos
veci od 50 tona. Onda su na red dosle dizalice - gradjevinske, brodske pa
velike masine za transport ogromnih kontejnera. Sjetila sam se: moj stric je
nekada radio na gradjevinskoj dizalici. Imao je cetiri razreda osnovne skole
i nije maknuo nikuda dalje od Doboja.
Ja prodjoh bijeli svijet da bih opet zavrsila na – dizalici. Sudbina se igra
igrice i pokazuje kako nam je porodicni progres na raznim geografskim sirinama
ravan nuli! Nakon obuke
rasporedjena sam u cetu sa ogromnim voznim parkom gdje su najvazniji poslovi bili mjerenje ulja u
vozilima i ciscenje kruga sa metlom sirokom dva metra. Guram ja onu metlu i
doslovce drecim. Tri godine sam potpisala da cu biti u americkoj vojsci!!! - Sudbina se
opet poigravala sa tobom, pripremala ti je teren za veca iskusenja? - Stvarno
jeste. Preko noci nadjoh se gdje ni sanjala nisam - Kuvajt, Irak, Feluza. U januaru
2003. moj bataljon je otisao za Kuvajt na sest mjeseci, ali zavrsismo u Iraku
na Feluzi, gdje smo nakon marinaca bili prvi koji su u martu te godine stigli
u Irak. Moja jedinica nije ucestvovala u direktnoj borbi iako smo stalno bili
pod punom ratnom opremom i borbeno spremni jer smo bili obavjestavani o planiranim diverzantskim
akcijama protiv nas. Poslije prvih inicijalnih borbi mi smo dolazili i
preuzimali samo napusten prostor. Moja ceta je radila na zeljeznici u Feluzi
gdje smo utovaral i istovarali kamione i vojnu opremu.
- Isplati li se biti u americkoj vojsci? - U Americi mladi pristupaju vojsci, jer vojska otplacuje
kredit za skolovanje ili placa nastavak skolovanja. Ugovor se potpisuje svake tri do sest godina, zavisno od zvanja. Sto je trening specijalizovaniji to je i ugovor duzi.
Kada sam se vratila iz Iraka,
radila sam kao osobna sekretarica
pri vrhovnoj komandi bataljona, pa sam bolje
upoznala kako kompletna struktura funkcionira. Uglavnom, kao i u svakoj vojsci, sto je
cin veci, ljudi su normalniji i vise placeni. Obicna vojska, medjutim, prihvata se poziva zbog redovnih primanja, zagarantovanog radnog mjesta i kako rekoh, zbog
skolovanja i drugih beneficija kao sto su stambeno,
socijalno i zdravstveno osiguranje. U americkoj vojsci je isto
kao i u socijalizmu – vojska placa sve, od bonova
za topli obrok do smjestaja. Vojna obitelj ima dobar zivot ali sam vojnik nikada
nije kuci! - Kako se
okoncao tvoj ugovor? - Dok smo sluzili u Iraku, otkrila
sam da plavuse ne vole klimu u kojoj svakodnevna temperatura prelazi preko 50
stepeni Celzijusa. Naime, pred kraj nase rotacije, za 14 dana, imala sam sest
puta napade suncanice. Po povratku sam upucena na vojno-medicinsku komisiju,
gdje su odlucili da radi toga nisam vise vojno sposobna. To je za mene bio ogroman sok. U mojoj klasi sam
bila medju prvih pet. Sa oruzjem sam baratala bolje nego drugi, na
kvalifikacijama od 40 ispaljenih metaka pogadjam 34 do 36 meta udaljenih od
75 do 300 metara; na fizickim vjezbama, za dvije minute pravim oko 50
sklekova, preko 70 trbusnjaka; moj prosjek za fizicko bio je 85-90 posto.
Imala sam maksimum poena u civilnoj
i vojnoj naobrazbi, pa sam nakon samo dvije godine promovirana u cin
narednika - Sergeant. Za promociju
mi je trebalo 300 a ja sam imala 700 poena da bi mi na kraju rekli da nisam
vojno sposobna. Pa ako ja nisam vojno sposobna, ko jeste? Ali, razduzim se
bez beneficija i sa svim vojnim
priznanjima. - Sta sada radis? - Sada sam civilni
prevodilac za americke vojnike KFOR-ovih
trupa na Kosovu. Izgleda da ja ne mogu bez nase nam bivse
Juge.(Citaoce ovdje upucujemo da zamisle nasmijano lice).
- Gdje su
tvoji? - Majka
Jelena i sestra Tanja su na Floridi, u gradu Sarasota. Otac Mato je u
Hrvatskoj. Roditelji su se razveli kada sam bila mala.Majka je dosla kod nas
prije tri godine, a sestra pred kraj 1998. Tanja radi kao administrator u
jednoj osiguravajucoj kompaniji, a mama, kao bivsa medicinska sestra kod
zubara Hame Hodzica, njeguje jednu staricu. - Sve u
svemu, odakle ja krenuh i kuda sve proletih, sada sam zadovoljna. Korijeni su
pusteni, financijska egzistencija je stabilna i vise se ne mora raditi bilo
sta da se prezivi, sada se vec moze i birati! Bilo bi mi draze da nisam
morala ovoliko “putovati” svijetom ali, sta je tu je - ja i moja sudbina
idemo zajedno, dalje. Kada okoncam sa ovim poslom, nastojati cu da opet odem
raditi negdje van Amerike, ili cu tamo pronaci kakav miran drzavni posao i
upisati magisterij. Moje planirano skolovanje jos nije gotovo. U
medjuvremenu, niko se od nas tri nije stigao “vezati” pa se izmedju sebe salimo da u nasoj kuci
zive tri slobodne cure za udaju! - Moze li to, kao reklama,
da ide u “Nase novine”? Sa one strane daleke zice
razlegao se smijeh.
- Moze, moze! Ali prvo moramo Jelu udati,pa onda dalje sta vec bude.
|
|||
|
