Naši u dijaspori: Ruzmir Kovačević, Aida Šarić - Delić, Amra Deljkić - Hadžikadunić (USA)

SUSRET DOBOJLIJA-AMERIKANACA

Nekad davno, kad se mjesecima putovalo brodom u "pečalbu", mnogo davnije od vica o Muji i Sulji, koji su ispali sa tog broda i nastavili da se bodre:"Šuti i plivaj, daleko je Amerika!", doseljenici su bili željni svega što nosi miris njihove sirotinje i dalekog zavičaja: suhog mesa i rakije, pite i baklave. Danas, novoj generaciji doseljenika, ne fali ama baš ništa, ćevapčića ima svakom gradu, i suhovine, a poneki, vjerovali ili ne, peku i rakiju i sjeverno i južno od 45 paralele. Uvijek se u komšiluku, koji se sada zove "neighborhood" nadje poneko od zemljaka pa i druženja ne fali, ali nikad ga dosta. Zato je ovo bio američki dogadjaj proljetne sezone: početkom maja u Čikagu su se okupile Dobojlije sa američkog kontinenta.

-Ova ideja o okupljanju Dobojlija "Amerikanaca" potaknuta je prošlogodišnjim Susretom generacija u Doboju, - kaže Ruzmir Kovačević -Ruzma iz države Mičigen, koji je zajedno sa Aidom Šarić - Delić iz Ohaja i Amrom Deljkić - Hadžikadunić iz Kalifornije pripremio ovaj "hepening". -Na Susretu je učestvovalo 130 Dobojlija, koji su došli sa svih strana američkog kontinenta: Kanade, Arizone, Misurija, Džordžije, Teksasa, Vašingtona, Jute, Indijane, sa Floride...Bio je to susret za nezaborav!

Ruzmir Kovačević -Ruzma sa Sabinom Lukovac

- Riječi se teško pronalaze da bi se opisali zagrljaji, stisci ruke i sreća koja je zračila sa lica svih onih koji su uzeli učešće u jednoj nezaboravnoj večeri, koja će se dugo pamtiti i, zapravo, kako mnogi rekoše, biti jedan od najljepših dogadjaja godine, - dopunjava Aida. - Obnovljenja su prijateljstva, sklopljena nova, poslije ko zna koliko godina vidjeli su se drage komšije, prijatelji - toliko ljubavi i sreće bilo je dovoljno za cijeli Čikago, bez obzira kolika metropola bio.

Sabina Mulalić i Aida Šarić - Delić

-Gdje ste se, Ruzmire, sastali?

-Okupili smo se u jednoj dvorani, ne previše daleko od glavnog aerodroma "O'Hara", gdje smo dočekali goste svečanom večerom, pjesmom, plesom i zabavom "do zore". Svirao nam je naš dobojsko-američki bend "". Momci su, kao i gosti, stigli sa raznih strana i donirali su svoje note i slobodno vrijeme ovom našem prvom američkom susretu Dobojlija. Nesko Begić (solo gitara) došao je iz Kalifornije, iz San Hozea, Fahro Korkić (bubnjevi) i Dženan Gaćanović (keyboard) sa Floride, Samir Muhamedović, vokalni solista, iz Grend Repidsa u Mičigenu. Medju sviračima imali smo jednog "stranca", njihovog prijatelja, basistu, Naila Šehića iz Prnjavora. U programu je nastupio i Benjamin Mulalic. Na Susretu smo se podsjetili dragih likova iz našeg grada, proveselili se i zapjevali. Pokrenuli smo takodje inicijativu za formiranje neprofitabilne humanitarne organizacije "Doboj Forever" za pomoć djeci iz zavičaja, i finansijskim sredstvima, a i pravnim, medicinskim, i svakim drugim potrebnim savjetom. Ova ideja je naišla na veliku podršku, kako na Susretu, tako i na našim web-stranicama, te očekujemo da ćemo pod sloganom "Svi za Doboj - Doboj za sve" uspjeti učiniti fondaciju samoodrživom.

- Susret je bio u subotu, 7. maja, a noć prije toga, za sve one koji su ranije došli imali smo još jednu feštu - dodaje Aida. -Naš Dobojlija Jasmin Kahrimanović i njegova supruga Amela, pozvali su svojoj kući sve one koji su se tog vikenda našli u Čikagu. Pripremili su bogatu trpezu, ugostili nas kao svoje najmilije. Iz njihovog dvorišta do kasno u noć čula se pjesma i smijeh, anegdote i slike iz onog života "od prije" redjale su se jedna za drugom. Kahrimanovićima hvala za gostoprimstvo i predivno veče!

- Svi prisutni imali su istu i samo jednu zamjerku: Susret je trajao prekratko, a znajući da se iza jedne ovakve primjedbe krije najveći kompliment, napustili smo Čikago pune duše, sigurni da je ona izreka "grad čine ljudi" potpuno tačna i da je Doboj tu gdje smo mi, ma kako daleko bili!

U gostima kod Kahrimanovića

- Bio bi red da čitaoce upoznamo i sa organizatorima. Ko su Ruzmir Kovačević, Aida Šarić - Delić i Amra Deljkić - Hadžikadunić? Dame imaju prednost, da čujemo prvo Aidu.

- Ja sam studirala žurnalistiku i da nije bilo rata trebala sam biti novinarka. Iz Bosne sam izašla 1993. godine, pravac u Dansku. Zajedno sa bratom na sjeveru Evrope provela sam godinu. U Danskoj sam radila kao nastavnica maternjeg jezika za djecu iz BiH. U isto vrijeme moji roditelji stigli su do Njemačke, ali nam se nisu mogli pridružiti, pa smo onda nas dvoje krenuli ka njima. Udata sam, moj suprug se zove Senad, po struci je mašinski inženjer i rodom je iz Teslića. Upoznali smo se i vjenčali u Njemačkoj. U Ameriku smo stigli 1997. godine. Od ostalih datuma u mom životu najvažnija su dva, rodjenje kćerke Hene 2001. i Selme 2005. godine. Nesudjena novinarska slova zamijenila sam brojevima, već 12 godina radim u banci. Pored toga, na što sam veoma ponosna, jedan sam od predstavnika u BCCRD u Bostonu (The Bosnian Community Center for Resource Development) i aktivirala sam se na prikupljanju pomoći za djecu koja žive u domovima ze nezbrinutu djecu u Bosni i Hercegovini. Moje dobrice, Hena i Selma, su male balerine, starija već šestu godinu pohadja balet, a mladja je evo dvije godine prati.

-Skica za portret Amre Deljkić - Hadžikadunić stiže iz San Franciska.

-Rodjena sam u Doboju i u rodnom gradu sam takodje završila osnovnu i srednju školu. Stomatološki fakultet u Sarajevu upisala sam 1988. gdje sam i dočekala početak rata. Sa bratom i Engijem izlazim iz već opkoljenog Sarajeva 17. aprila 1992.godine. Emir i ja odlazimo u Štutgart, gdje počinjem da radim na maksilo-facijalnoj hirurgiji. U Njemačkoj takodje zasnivamo i porodicu. U Kaliforniju dolazimo krajem 1998. i imam sreće da se zaposlim kod jednog od najpoznatijih ortodonaca u San Francisku. Nekoliko godina kasnije, tačnije 2004. otvaram svoj "dental lab", zubo-tehničku laboratoriju, koja radi sa uspjehom do danas. Živim u sretnom braku sa mojim Engijem, Emirom Deljkićem, imamo dvije kćerke koje se zovu Ina (16) i Hanna (9).

Amra Deljkić - Hadžikadunić sa suprugom Emirom

-Red je da predstavimo i Ruzmira Kovačevića.

-Starije Dobojlije vjerovatno se sjećaju mog oca, rahmetli Fadila Kovačevica, koji je radio u "Varteksu" i srcem navijao i bio uz dobojsku "Slogu" cijeli svoj život. U Doboju sam završio osnovnu i srednju školu. Bio sam student Fakulteta za fizičku kulturu u Sarajevu sve do 1992. i početka agresije na Bosnu. Poslije zatvora u Doboju, sa njemačkim Crvenim krstom (u decembru 1992.) izlazim iz Doboja za Hamburg. U Ameriku sam došao u oktobru 1997. (Michigan, Grand Rapids). Radio sam u "Catholic Human Development Outreach" centru kao socijalni radnik za zbrinjavanje izbjeglih lica iz Bosne, Kube, Sudana, Somalije, Etiopije, Liberije, Avganistana i drugih kriznih područja. Usput sam se školovao za fizio-terapeuta, a trenutno sam upisan na jednom koledžu u programu sa radnu terapiju. Imam u posjedu svoju malu ordinaciju za medicinske masaže i radim za "Spectrum Health", jedan od najvećih ovdašnjih zdravstvenih sistema. Oženjen sam. Supruga Amra je rodom iz Prijedora, imamo dvije princeze koje se zovu Emma (7) i Hanna (4).

Organizatori Susreta

-Svakako je zanimljivo da se i Ruzma bavio novinarstvom.

-Da, bio sam osnivač i pokretač magazina za naše ljude u Americi koji se zvao "Peta strana svijeta". Prvi broj je izasao 2002. u Grand Rapidsu u 270 primjeraka, da bismo dostigli tiraž od 40.000 primjeraka koje smo dijelili besplatno našim ljudima po klubovima, udruženjima i raznim asocijacijama. U magazinu smo pisali o svemu što zanima dijasporu, o prilikama u Bosni, o politici, sportu, kulturi, zdravstvu, zabavi i razonodi. Za "Petu stranu svijeta" pisala su najpoznatija pera be-ha novinarstva. Od 2009. zajedno sa mojim partnerom, Amirom Hotićem, počeli smo magazin štampati u Sent Luisu, u Misuriju. Bili smo otvoreni i bespoštedni u našim stavovima u odbrani cjelovite i jedinstvene Bosne i Hercegovine. Mnogima koji su podlegli nacionalizmu to je smetalo. Nažalost, nakon jednog sudskog spora bili smo prisiljeni stati, ali se nadamo da je to za kratko i da će "Peta strana svijeta" ponovo nastaviti za izlaženjem.

Vesele Dobojke

-Vratimo se još jednom druženju Dobojlija. Ostavili smo za kraj najvažnije, najavu narednog Susreta?

-Iduće godine, u maju, sastajemo se u San Francisku, - najavljuje Amra. - Želja je svih nas da sljedeće susrete produžimo na otprilike tri-četiri dana. Voljeli bismo imati više vremena i za obilazak grada, koji je poznat širom svijeta po svojim atrakcijama i znamenostima. Naše Dobojlije koje žive u San Francisku i okolini izrazili su spremnost i veliku želju da pomognu u organizaciji susreta. U petak, prvu zabavnu noć, naša grupa "074" će održati rock-koncert u poznatom klubu "Broadway Studio". Subota i naše tradicionalno drugo veče biće u jednoj svečanoj sali, uz večeru, muziku i ples. Dolazak na susrete najavljuju i naši Kanadjani, a zainteresirane su i Dobojlije iz Evrope i Australije! Biće to veliki dobojski show u sred San Franciska!

-Svaki naš susret - završava Aida - je podsjećanje na grad u kojem smo rodjeni i rasli, u kome smo ostavili dio sebe i kojem ćemo se, ma gdje bili, uvijek vraćati.

MIRKO JELEČ
E-mail: mirko.jelec@gmail.com

www.tipura.com // Naše novine 2011.

Mala galerija slika sa Susreta Dobojlija u Čikagu