Dobojlije u dijaspori: Tiana
Kruškić (Njemačka) TIANA I TITO |
Tiana i Tito se nisu upoznali,
sreli su se u meni. Kad on priča na svom španskom kao da tepa, kad ona
pjeva "Gutschlecht", ej,ej,ei-ei-eeej, kao da snaga preplavi zvučnike.
Postali su, na prvi pogled, moji novi drugovi. Oboje su došli, da li slučajno,
u proljeće. Ponekad, doduše, u slučaju ima očekivane želje i priželjkivane
namjere. - Druže Tito, samo raspali! -
dovikujem kroz huk "Yamahinih" 400 konja. Njegov osmijeh iza
kormila i podignuta ruka kazuju da se razumijemo. Čamac je stvarno brz,
zapravo ne juri 40 nautičkih
milja, već jaše po talasima Pacifika. Zato se valjda i zove "Ocean
Rider", nije kitolovac, već je, nazovimo ga tako, kamerolovac,
super brzi gliser u potrazi za kitovima koji su iz Beringovog mora, od Rusije
i Aljaske, došli na zimovanje u tople vode Meksika. - Ja sam Tito! - rekao je
jednostavno kad smo se upoznali u Los Cabosu, pružajući preplanulu ruku. - Ja
sam iz Jugoslavije!, - odgovorio sam povezujući u čvrstom stisku
koordinate našeg beznadežnog slučaja. Moje zemlje više nema, nema ni
mene u toj zemlji, sad jurimo za kitovima da ostvarimo neku davnu želju. Kad
je Josip Broz umro, dok smo mi pjevali "Druže Tito, mi ti se kunemo",
deset hiljada kilometara daleko, na drugoj strani globusa, roditelji su tek
rodjenom malom Meksikancu iz ljubavi
prema Jugoslaviji i njenom predsjedniku dali ime - Tito. Slučaj se poigrava sa nama
dvojicom i otkriva nam veličinu cinizma parole, suze i zakletve: "I
poslije Tita - Tito!" Jest, al' u Meksiku! -Nadam se da ste sad sretni, -
kaže nedvosmisleno, pokazujući prstom na prizor velikih peraja u
daljini. Kad smo prišli bliže, ugasio je motore da na remeti
veličanstven doživljaj: uz
duboki, teški izdisaj grdosija od trideset tona, gejziri vode pršte nekoliko
metara u visinu. Tito je za nas pronašao jato, čitavu porodicu, "humpback" kitova koji nam, prije
nego zarone u dubinu, mahnu ogromnim
repom... Kad je Tiana krenula u prvi razred osnovne škole,
Titova slika je još uvijek bila na zidu. Kad su je skinuli i okačili svetog Savu, njeni roditelji, Janja i Jasmin Kruškić, postali su izbjeglice. Kćerku jedinicu pronalazimo u njemačkim
novinama: Goettinger
Tageblatt: Gesegnet mit Stimme und Bühnenpräsenz - Tiana Kruskic. © Theodoro da
Silva "
Tia erzählt sehr unaufgeregt, fast ein bisschen schüchtern und sehr
sympathisch. Manchmal, wenn sie lacht, blitzt ihre Präsenz auf, die sie auf
der Bühne so strahlen lässt". Reporter
je u članku o mladoj pjevačici iz Bosne oduševljen njenim
fantastičnim glasom i o tome kako "priča mirno, pomalo
stidljivo i veoma lijepo, a kad se nasmije, bljesne njena pojava, koja je
čini sjajnom na pozornici." Tiana
će uskoro napuniti 25 godina, a u
pjesmi, u pravu je Goettinger Tageblatt, zvuči "zrelije". Kad sam je prvi
put čuo, zadivila me raspukla boja nazalnog glasa u kome ima svega pomalo,
i Janice Joplin i Whitney Houston, i bluza i džeza i soula, a ponajviše,
priznajem samom sebi, ponosa na mladost Doboja. Hej, pa ovo pjeva naša cura! - Rodjena sam u Doboju u maju
1984. godine, a došli smo mama, Olgica (mamina sestra), njen sin i ja
2. aprila 1992. u Braunschweig, kod roditelja moje mame, Ivana i Kate Matijević. Imala sam nepunih osam godina. Doboja
se maglovito sjećam, ali pamtim najviše Usoru, gdje smo živjeli kada sam
bila mala, do '88-me. Ne znam zašto, ali sam bila -i još uvijek sam- tako
vezana za tu kuću, za Usoru i za onaj "pokvareni", drveni most
sa puno rupa (željeznički most preko Bosne). Sjećam se stanova u
kojima smo živjeli (pogotovo zadnjeg stana u Pijeskovima i gradilišta iza
zgrada), druženja sa mojom rodicom Majom
Matijević (Matijina ćerka), sjećam se onog restorana sa
brezama, sjećam se Dervente (gdje su Olgica i njena familija živjeli),
gradine (i zmija, haha), pošte i stana gdje su živjeli tatini roditelji, Zemka i Fadil Kruškić, Parka narodnih heroja, gdje sam s majkom
Zemkom provela prve dane mog djetinstva, sjećam se svoje rodice Sanje, kćerke Nermina Kruškića i sjećam
se prvog razreda i najboljeg školskog druga, koji sada živi u Švedskoj (Tonči)... - Tiana, rijetko pišem o studentima, ali se
uvijek iznova oduševim kazivanjem kako su naša dobojska djeca pravo iz rata
uskočila u" stranjske" škole, savladali jezik i postali dobri
djaci. I tvoja je životna priča slična? -
Grupa, po kojoj si postala poznata i stigla na stranice njemačkih
novina, nosi tvoje skraćeno ime "Tia
and the Tenks". - Postojimo oko dvije godine, ali
nismo više isti kao na slikama. Postava se vremenom mijenjala. Imamo novog gitaristu i
basistu. Samo bubnjarica, dolje na slici skroz lijevo, Betty, i ja smo ostale
"nezamjenljive". Ovo dvoje desno na slici bili su zajedno pa su se
rastali. Eto, i takvih problema ima u bendu... Sada smo u fazi upoznavanja i
traženja novog prostora za vježbanje, znači, ne dešava se apsolutno ništa. - Ti si vodja grupe? -
Na repertoaru imate desetak pjesama i, kako je primijetio jedan njemački
novinar "zu wenig für ein
Album, genug für einen Konzertabend", premalo za album - dovoljno za
koncert. - Koncept grupe nije primarrno bio zasnovan
na snimanju albuma, već smo se zamislili kao "live-band" za svirku po
klubovima. Bilo bi lijepo kad bi se moglo živjeti samo od muzike, ali ja sam
otvorena za sve opcije koje život donese. Muzika je, inače, u mojim
genima. Od kako se sjećam, pjevam s tatom. Muzika se ušunjala u mene i
htjela ostati. Tata me je naučio osnovno i sigurno je da sam od njega naslijedila sluh. Ostalo sam istraživala
sama, kopirajući Whitney Houston, Billie Holiday, Lauryn Hill, Erykah
Badu, Arethu Franklin i Tinu Turner. To su moji idoli kojima bih još
pridruzila Jill
Scott, India Arie, Amy Winehouse, The Roots, Lauryn Hill,a od nasih Bijelo
dugme i Crvenu jabuku (und natürlich
mein Daddy)... Stvarno
žalim što Tia nije već do sad izdala CD, ali tješim se da još ima vremena.
Često na kompjuteru preslušavam njene sjetne pjesme, kojima se poput sanjarija lagano može zapoloviti u neke lijepe emocije. Sa Tianom dijelim zajedničku uspomenu
starog, željeznog mosta na Bosni, u
blizini kuće njenog djetinjstva. I kad zatvorim oči, a Tianin moćni
glas zabruji, pomislim na austro-ugarsku relikviju na Usori i mjesta kojima
smo kao djeca, u razmaku od trideset godina, zajedno koračali. Ne mogu da odolim
a da je ne upitam (iako naslućujem odgovor), da li je ikada poslije išla
u Doboj, ili je grad naših uspomena definitivno ostao u prošlosti? - Bili smo nas troje 2002-ge u Doboju, prvi put nakon rata. Sjećam
se tudjih lica i hladnih pogleda. Tako mi se to sve činilo surealno, kao
da nisam tu. Poslije sam se pitala da li su oni ljuti na nas jer živimo
negdje drugdje, gdje nam je bolje (ustvari, meni je uvijek bilo bolje u
Njemačkoj nego mojim roditeljima, ali to je druga priča), gdje smo
sigurni i gdje su nas ljudi primili (barem više od one krhke zemlje tamo
dolje), ne razmišljajuci da bi valjda mi trebali biti ljuti na njih, jer su
nam uzeli sve. Nemojte me pogrešno shvatiti: "oni"- to su SVI oni koji su željeli da se desi to što se eto
desilo, koji su primili svoje nove domove kao nešto što nema prošlosti, kao
da su oduvijek bili napravljeni samo za njih. Nisam ljuta. Bila sam mala, ako
se to broji kao izgovor.
MIRKO JELEČ
www.tipura.com // Naše novine 2010. http://www.myspace.com/tianamusiq
http://www.myspace.com/tiaandthetenks Dobojlijama će biti drago
čuti i pjesme Jasmina Kruškića na ovom webu http://www.myspace.com/jasminkruskic |