Dobojlije u dijaspori: Tiana Kruškić (Njemačka)

 

                                                  TIANA I TITO

 

 

              Tiana i Tito se nisu upoznali, sreli su se u meni. Kad on priča na svom španskom kao da tepa, kad ona pjeva "Gutschlecht", ej,ej,ei-ei-eeej,  kao da snaga preplavi zvučnike. Postali su, na prvi pogled, moji novi drugovi. Oboje su došli, da li slučajno, u proljeće. Ponekad, doduše, u slučaju ima očekivane želje i priželjkivane namjere.

               - Druže Tito, samo raspali! - dovikujem kroz huk "Yamahinih" 400 konja. Njegov osmijeh iza kormila i podignuta ruka kazuju da se razumijemo. Čamac je stvarno brz, zapravo  ne juri 40 nautičkih milja, već jaše po  talasima  Pacifika. Zato se valjda i zove "Ocean Rider", nije kitolovac, već je, nazovimo ga tako, kamerolovac, super brzi gliser u potrazi za kitovima koji su iz Beringovog mora, od Rusije i Aljaske, došli na zimovanje u tople vode Meksika.

image002.jpg

               - Ja sam Tito! - rekao je jednostavno kad smo se upoznali u Los Cabosu, pružajući preplanulu ruku.

               - Ja sam iz Jugoslavije!, - odgovorio sam povezujući u čvrstom stisku koordinate našeg beznadežnog slučaja. Moje zemlje više nema, nema ni mene u toj zemlji, sad jurimo za kitovima da ostvarimo neku davnu želju. Kad je Josip Broz umro, dok smo mi pjevali "Druže Tito, mi ti se kunemo", deset hiljada kilometara daleko, na drugoj strani globusa, roditelji su tek rodjenom malom Meksikancu  iz ljubavi prema Jugoslaviji i njenom predsjedniku dali ime - Tito. Slučaj se poigrava sa nama dvojicom i otkriva nam veličinu cinizma parole, suze i zakletve: "I poslije Tita - Tito!"

              Jest, al' u Meksiku!

             -Nadam se da ste sad sretni, - kaže nedvosmisleno, pokazujući prstom na prizor velikih peraja u daljini. Kad smo prišli bliže, ugasio je motore da na remeti veličanstven doživljaj:  uz duboki, teški izdisaj grdosija od trideset tona, gejziri vode pršte nekoliko metara u visinu. Tito je za nas pronašao  jato, čitavu porodicu,  "humpback" kitova koji nam, prije nego  zarone u dubinu, mahnu ogromnim repom...                                                                      

              Kad je Tiana krenula u prvi razred osnovne škole, Titova slika je još uvijek bila na zidu. Kad su je skinuli  i okačili svetog Savu, njeni roditelji, Janja i Jasmin Kruškić, postali su izbjeglice. Kćerku jedinicu pronalazimo u njemačkim novinama:

                      http://www.goettinger-tageblatt.de/var/storage/images/gt-et/nachrichten/feuilleton/regionale-kultur/tiana-kruskic-ist-saengerin/1712305-1-ger-DE/Tiana-Kruskic-ist-Saengerin_ArtikelQuer.jpg

                            Goettinger Tageblatt: Gesegnet mit Stimme und Bühnenpräsenz - Tiana Kruskic.

                            © Theodoro da Silva

 " Tia erzählt sehr unaufgeregt, fast ein bisschen schüchtern und sehr sympathisch. Manchmal, wenn sie lacht, blitzt ihre Präsenz auf, die sie auf der Bühne so strahlen lässt".  Reporter je u članku o mladoj pjevačici iz Bosne oduševljen njenim fantastičnim glasom i o tome kako "priča mirno, pomalo stidljivo i veoma lijepo, a kad se nasmije, bljesne njena pojava, koja je čini sjajnom  na pozornici." Tiana će uskoro  napuniti 25 godina, a u pjesmi, u pravu je  Goettinger Tageblatt,  zvuči "zrelije". Kad sam je prvi put čuo, zadivila me raspukla boja nazalnog glasa u kome ima svega pomalo,  i Janice Joplin i Whitney Houston,  i bluza i džeza i soula, a ponajviše, priznajem samom sebi, ponosa na mladost Doboja. Hej, pa ovo pjeva naša cura!

 Koncert2.jpg

               - Rodjena sam u Doboju u maju 1984. godine, a došli smo  mama, Olgica (mamina sestra), njen sin i ja 2. aprila 1992. u Braunschweig, kod roditelja moje mame, Ivana i Kate Matijević. Imala sam nepunih osam godina. Doboja se maglovito sjećam, ali pamtim najviše Usoru, gdje smo živjeli kada sam bila mala, do '88-me. Ne znam zašto, ali sam bila -i još uvijek sam- tako vezana za tu kuću, za Usoru i za onaj "pokvareni", drveni most sa puno rupa (željeznički most preko Bosne). Sjećam se stanova u kojima smo živjeli (pogotovo zadnjeg stana u Pijeskovima i gradilišta iza zgrada), druženja sa mojom rodicom Majom Matijević (Matijina ćerka), sjećam se onog restorana sa brezama, sjećam se Dervente (gdje su Olgica i njena familija živjeli), gradine (i zmija, haha), pošte i stana gdje su živjeli tatini roditelji, Zemka i Fadil Kruškić, Parka narodnih heroja, gdje sam s majkom Zemkom provela prve dane mog djetinstva, sjećam se svoje rodice Sanje, kćerke Nermina Kruškića i sjećam se prvog razreda i najboljeg školskog druga, koji sada živi u Švedskoj (Tonči)...

               - Tiana, rijetko pišem o studentima, ali se uvijek iznova oduševim kazivanjem kako su naša dobojska djeca pravo iz rata uskočila u" stranjske" škole, savladali jezik i postali dobri djaci. I tvoja je životna priča slična?
               - Počela sam sa drugim razredom u augustu 1992., ovdje u Braunschweigu. Roditelji su imali brige, a mi samo njih i školu. Učili smo, jer smo morali, iz nužde.Nismo se mogli vratiti. Provešću vas kroz tu priču na brzinu: nakon osnovne škole, uslijedila je gimnazija, matura i onda fakultet. Studiram u Göttingenu, zapravo završavam Slavistiku: bosanski-hrvatski-srpski i poljski jezik  sa težištem na literaturi (oprosti mi Bože ako pravim istu grešku kao moja mama),te  rusku lingvistiku i komparatistiku. To mi je alibi-studij, jer tražim i gradim svoj muzički put. Imam band u Göttingenu i nastupamo gdje možemo, a od novembra 2008. 
radim za "Junges Theater Göttingen" (teatar za mlade). "Glumim" (a više pjevam) već u dva komada ("Kasimir und Karoline" od Horvatha i "Ein Schaf fürs Leben" od Maritgen Matter), a za pet produkcija sam bila muzički direktor, komponirala  pjesme, atmosferu, osjećaje.

The tenks.jpg

               - Grupa, po kojoj si postala poznata i stigla na stranice njemačkih novina, nosi tvoje skraćeno ime "Tia and the Tenks".

               - Postojimo oko dvije godine, ali nismo više isti kao na slikama. Postava se vremenom mijenjala. Imamo novog gitaristu i basistu. Samo bubnjarica, dolje na slici skroz lijevo, Betty, i ja smo ostale "nezamjenljive". Ovo dvoje desno na slici bili su zajedno pa su se rastali. Eto, i takvih problema ima u bendu... Sada smo u fazi upoznavanja i traženja novog prostora za vježbanje, znači, ne dešava se apsolutno ništa.

               - Ti si vodja grupe?
               - Pišem tekstove, a ponekad i muziku. Neke naše hit-pjesme  su kompletno moj aranžman. Pjevam, naravno, najviše o ljubavi. "Leže" mi više one tužnije pjesme, jer se samo tako može dobiti onaj pravi blues, a blues je dobar za soul. Kada pišem, mislim samo na tom jeziku i nisam još ni jednu pjesmu prevela na naš jezik, na žalost. Pišem i pjevam i na engleskom i na njemačkom. Za vrstu muzike koju sviramo engleski je nekako prirodniji, ali iskazati osjećaje na njemačkom je takodje izazov. Ponekad nam pjesma nastane prvo kroz melodiju, pa onda je nadogradimo tekstom, ali nekad nam je već napisani tekst podloga za muzičku nadogradnju.Ovo vrijeme dok se band  ne snadje u medjuprostoru, ja i dalje nastupam u teatru u Gottingenu i u Braunschweigu, jer je za mene važno imati više opcija, da mi nešto ostane ako jedna stvar omakne (promjene se dešavaju brzo, kao što je to uvijek običaj).

               - Na repertoaru imate desetak pjesama i, kako je primijetio jedan njemački novinar "zu wenig für ein Album, genug für einen Konzertabend", premalo za album - dovoljno za koncert.

The tenks2.jpg

               - Koncept grupe nije primarrno bio zasnovan na snimanju albuma, već smo se zamislili kao  "live-band" za svirku po klubovima. Bilo bi lijepo kad bi se moglo živjeti samo od muzike, ali ja sam otvorena za sve opcije koje život donese. Muzika je, inače, u mojim genima. Od kako se sjećam, pjevam s tatom. Muzika se ušunjala u mene i htjela ostati. Tata me je naučio osnovno i sigurno je da sam od njega  naslijedila sluh. Ostalo sam istraživala sama, kopirajući Whitney Houston, Billie Holiday, Lauryn Hill, Erykah Badu, Arethu Franklin i Tinu Turner. To su moji idoli kojima bih još pridruzila Jill Scott, India Arie, Amy Winehouse, The Roots, Lauryn Hill,a od nasih Bijelo dugme i Crvenu jabuku  (und natürlich mein Daddy)...

               Stvarno žalim što Tia nije već do sad  izdala CD, ali tješim se da još ima vremena. Često na kompjuteru preslušavam njene sjetne  pjesme, kojima se poput sanjarija  lagano može zapoloviti u neke lijepe  emocije.  Sa Tianom dijelim zajedničku uspomenu starog, željeznog  mosta na Bosni, u blizini kuće njenog djetinjstva. I kad zatvorim oči, a Tianin moćni glas zabruji, pomislim na austro-ugarsku relikviju na Usori i mjesta kojima smo kao djeca, u razmaku od trideset  godina, zajedno koračali. Ne mogu da odolim a da je ne upitam (iako naslućujem odgovor), da li je ikada poslije išla u Doboj, ili je grad naših uspomena definitivno ostao u prošlosti?

             image010.jpg

               - Bili smo nas troje 2002-ge u Doboju, prvi put nakon rata. Sjećam se tudjih lica i hladnih pogleda. Tako mi se to sve činilo surealno, kao da nisam tu. Poslije sam se pitala da li su oni ljuti na nas jer živimo negdje drugdje, gdje nam je bolje (ustvari, meni je uvijek bilo bolje u Njemačkoj nego mojim roditeljima, ali to je druga priča), gdje smo sigurni i gdje su nas ljudi primili (barem više od one krhke zemlje tamo dolje), ne razmišljajuci da bi valjda mi trebali biti ljuti na njih, jer su nam uzeli sve. Nemojte me pogrešno shvatiti: "oni"-  to su SVI oni  koji su željeli da se desi to što se eto desilo, koji su primili svoje nove domove kao nešto što nema prošlosti, kao da su oduvijek bili napravljeni samo za njih. Nisam ljuta. Bila sam mala, ako se to broji kao izgovor.
               Noseći uspomenu na našu kuću na Usori, gdje sam provela najljepše trenutke moga djetinstva, susrela sam se odjednom sa nekom malom kućicom, kojoj je tjesno izmedju naraslog drveća. Miris od prije je nestao (na to je mama odgovorila: "Dobro došla u svijet odraslih, sine!"), ali nisam sigurna da li je to bilo odrastanje ili nešto drugo. U našoj kući (gdje ja nisam smjela ući) živjeli su neki drugi ljudi. Kuća je smrdila i bila dosta zapuštena, kao i dvorište i njeni novi stanari. Ne, nije to bilo odrastanje, bilo je to razočarenje!
               U Doboju smo tada vidjeli puno djece  koja prose, pamtim ćirilicu, kafu od jedne marke i mačke. Falio mi je mujezin. Kasnije smo bili u Zenici. Tu se sjećam  arapskih kaligrafa, turskih vojnika, bijede, kafe za jednu marku i pasa. Falila su mi zvona.
Sve mi je izgledalo kao neki paralelni, pokvareni svijet...Brojala sam dane dok ne odemo od tih prokletih mjesta i nadala se da će ta naša posjeta proći što brže.
Uglavnom sam u svijesti puno od tog jedinog susreta sa rodnim gradom potisnula i izbrisala.
Ne trebaju mi ta sjećanja za moj opstanak kao čovjeka - ili mi barem  još ne trebaju. Naravno da sam bila tužna i da sam naučila plakati nijemo. Ali se ne hranim od te nostalgije i ne dam da me ta sjećanja svladaju. Napokon da odgovorim na Vaše pitanje: da, grad naših uspomena ostao je definitivno u prošlosti!

 

 

                                                  MIRKO JELEČ
                                          E-mail: jelec@telus.net

                                 www.tipura.com // Naše novine 2010.

 

                

  P.S. Poslušajte  pjesme Tiane Kruškić na ovim linkovima:

             http://www.myspace.com/tianamusiq

             http://www.myspace.com/tiaandthetenks

Dobojlijama će biti drago čuti i pjesme Jasmina Kruškića na ovom webu

            http://www.myspace.com/jasminkruskic