|
U
posjeti zavicaju: Sanja Rajic
(Danska), Snjezana Kovacevic (USA), Jasna i Bogdan Janjusevic ( |
|
MIRIS LIPE Miris lipe jedino je isti,
sve ostalo je drugacije. Posjeta zavicaju krajem juna 2008. otkriva jedan drugi Doboj koji ne pripada svijetu
nostalgije. Grad, nabujao od dosljaka sa
svih strana, sada ima, kako kazu, oko 60 hiljada stanovnika. Promijenio se,
prosirio i izgradio, pomalo stihijski i neplanski, koristeci svako slobodno
parce zemljista za dogradnju. Prostora izmedju zgrada vise nema. Ulice su (p)ostale zakrpane, uske i
tijesne. Onu glavnu, marsala Tita, danas svetog Save, planeri su htjeli
zatvoriti za promet, ali se zbog protesta poslanika odustalo od ideje. U toku je njena rekonstrukcija: ulica je
razrovana, ogradjena zicom a drvored opet pocupan. I dok sve malobrojniji
starosjedioci upucuju na problem dosljaka sa sumom (“sijeku sve sto stignu”),
lokalni novinari vele da ce zelenila ipak biti. Komunalci ce, cim poplocaju
trotoar, zasaditi odraslo drvece koje ce stici iz “uvoza”, iz Novog Sada.
Rekonstrukcija ce kostati sest miliona. Cuo sam sapat da su lokalni vladari “zavrnuli”
pola za predizborne pripreme. U gradu u kome je nakon rata jedino miris lipe
isti, niko nikome ne vjeruje. Rat, profiterstvo, stranacka pripadnost i
“snalazenje” iznjedrili su i dobojske tajkune. Neki imaju vise nego da su sto
godina proveli u Americi, dok vecina sastavlja kraj sa krajem. Starosjedioci
su izgurani na marginu postojanja, a doseljenici su preuzeli gotovom sve.
Grad je bogatiji za masu novih kafica i stambenih zgrada vristecih boja.
Hotel “Bosna” je zatvoren. Na ulaznim vratima pise “strajk”, putnici
namjernici spavaju negdje drugdje...
…
Pred polazak
u zavicaj putopiscu je stigla poruka:
-Kao i obicno pogledam "nasu"
Tipurinu stranicu i sa velikim interesovanjem i zadovoljstvom citam clanke o Dobojlijama
u dijaspori. Pravo da kazem, sad me malo hvata strah i kompleks manje
vrijednosti, jer velika vecina ispadose veliki ljudi od
velikih karijera, sa slikama iz svih mogucih dijelova svijeta. Svaka cast na
tome. Ali se ja upitam ima li negdje i onih koji i dalje pokusavaju zivjeti
svoje plemenite zivote bez velikih titula i medjunarodnih priznanja,
cija djeca nisu studenti poznatih koledza, vec obicni "mali" ljudi
koji itekako doprinose da se ova planeta i dalje vrti. Ili ljudi koji su
osjetili surovost ovog zapada, jer nije svako bio "na pravom mjestu u
pravo vrijeme". Nemojte me pogresno
shvatiti, i previse je problema i u medijima i u
"obicnim" zivotima, ali ne bi bilo lose cuti i procitati i o
tim "malim stvarima" koje nasi "mali ljudi" srecu u
zivotima na Zapadu.
E-mail je stigao iz Danske. U potpisu Sanja Rajic. Hajde de,veli
gospodja Tastina gospodinu Razumu, Njanja je u pravu. Vrijeme je da se pise o
“malim” Dobojlijama, a bolje prilike od susreta sa
zemljacima u rodnom gradu vjerovatno nema. Naostrenog pera vec prvog dana
krecem u potragu. Osim Alage ispred robne kuce, nigdje nikog! A onda
iznenadjenje! Dezurni kriticar stigao u Doboj! Kratki odmor u Porecu Sanja
Rajic je iskoristila
je da skokne na dan-dva do roditelja, mame Zinete i tate Predraga.
Sanja Rajic sa majkom
- Nanja, ti si ba osvjezenje! Kad god se
javis imas sta da kazes. Najvise se mucim da uganjam te nase "male"
Dobojlije.O njima bih najradije pisao, ali kome god se obratim dobijem
nogu! Valjda ljudi ne zele publicitet, sta li !? - Pravo da ti kazem, i ja bih te "nogirala" da
mi trazis intervju nakon svog ovog dobojskog "jet seta". Niti imam
kucu, niti auto, niti gradim poznate stadione, niti pravim svjetske filmove a imam
dijete kojoj su sminka, feste i iritiranje roditelja mnogo vazniji od
skole!!! Ha.ha.ha, ama ja to malo da se nesto pise, da se povremeno cujemo… … Setajuci gradom u kome su
poznata lica rijetkost a promijenjen akcenat stanovnistva pravilo, jedino
pogled na Gradinu uvjerava da si na pravom mjestu, kod kuce. Ubjedljivo
najljepsi dio grada je uredjena Gradina, koja je zahvaljujuci poduzetnistvu Miodraga Bosica privlacnija nego ikad
ranije. U junu je upravo bio u toku Fest Tour - festival turizma, predstave i
vecernji koncerti na maloj sceni sa pogledom na osvijetljeni grad, ljepota za
dusu i oko. Jest, malo je ostalo starih Dobojlija! I njima, i onima koji dolaze sa
strane svaki susret je prava radost. Snjezana
Kovacevic je stigla iz Amerike, iz Seattle-a. Izbjeglistvo je zapocela u
Beogradu, pa u Njemackoj, da bi kasnije stigla u “novi svijet” i deset godina
provela u Salt Lake City-ju. Nakon razvoda braka, preselila se sa kcerkom na
obalu Pacifika, u Seattle. -Dosla sam u
Doboj na jedan duzi odmor, tri-cetiri mjeseca. Jos nisam sigurna je li
Seattle moje konacno odrediste – kaze Snezana. –U
nasim zivotima nista nije slucajno, kosmicke sile nas predodredjuju. U svakom
covjeku lezi pritajena sposobnost samootkrivanja. Okruzeni materijalnim
svijetom i trkom za sto vise nepotrebnog namjestaja, odjece, obuce,
materijalnih dobara, zaboravili smo kako da proniknemo u sebe i pokrenemo
mehanizme koji ce nas uciniti sretnim.
Snjeza je u Americi otkrila zablude americkog sna, a pronasla sebe u
bogatstvu spiritualnog svijeta. Otkrila je snagu meditacije i posjetila u
Americi neka mjesta poznata po spiritualizmu. Sedona u Arizoni je cuvena po
tzv. Vortexu, lokaciji pojacane magicne energije koja otkriva unutarnji
svijet metafizike, samanizma, osobnog spiritualnog upoznavanja…
U Sedoni - Arizona
Kako provodis dane u Doboju? -Najvise se druzim sa mojom majkom, Darom Garacom. Nju sam pozeljela najvise, a sa njom sam prilikom
ranijih dolazaka bila najmanje. Ponekad odem na bazen, a navece sam na
“zbornom mjestu” u kaficu kod moje sestre Marine i njenog supruga Simketa,
kod “banane”, ili kod Bidze i Goge, iza teniskog igralista.
- Moja kcerka Jelena ima 21 godinu i nastavice
studij u Seattle-u,
a ja cu nakon ovog odmora vjerovatno
znati idem li ponovo u Ameriku ili cu opet zapoceti negdje u Evropi… Sehija i Lazo Uzelac nemaju dileme. Njih dvoje su u mirovini, u
Perthu. Provesce u Doboju takodje jedan duzi odmor, do septembra cak, a onda ce se najvjerovatnije odluciti za zivot iz snova:
sest mjeseci tamo, sest mjeseci ovamo! Rat
su proveli u Beogradu i kad su oboje stali na noge: Sehija kao uspjesan
knjigovodja a Lazo kao rukovodilac marketinga u jednoj beogadskoj firmi,
odlucili su se za Australiju.
Nepromijenjeni i nasmijani – Sehija i Lazo Uzelac Sjedili smo jedno vece u nekadasnjoj Hansovoj piceriji
“AS”, danas Lukicevom “City-ju”. Saznali smo mnogo novih detalja o
Dobojlijama u zemlji kengura, pa cemo ih “posjetiti” na ovim stranicama
najesen, kad stignu nazad u Australiju. Mirko
i Zdenka Krajina stigli su na odmor iz Njemacke. Njih dvoje, pardon
troje, zive u Frankfurtu. Zdenka je lijecnik, a imenjak i skolski drug,
nekadasnji elektro-inzenjer na dobojskom zeljeznickom cvoru, danas se bavi
kompjuterima, projektovanjem i odrzavanjem network-sistema. Zdenkini su iz
Bistricaka kod Lukavca, dok su Mirkovi roditelji preminuli, majka davno prije
rata a otac Ivan prije dvije
godine. Obitelj je na raznim stranama. Sestra Milica je negdje na moru, najmladji brat Pero u Istri, a brat Vlado
Krajina, nas nekada najpouzdaniji dobojski geometar, u Zagrebu.
Obiteljska kuca na Usori nije na prodaju, ali se jos ne zna hoce li i kad ce
docekati povratnike. Prisjecamo
se nase ondasnje Usore: Praleta, Ljubice, Ice, Sumana, rahmetli Dzevada Mesinovica, Zerina Mehmedagica i skolskih dana. -Izgleda smo bili cudna generacija koja nije uspjela
uspostaviti cvrscu medjusobnu vezu. Jedino tako tumacim da eto svi drugi
obiljezavaju godisnjice mature i susrecu se u Doboju, a mi nikad.
Zmirce se nije promijenio. Kosa mu je jos bujna i crna, bore tek u
nagovjestaju oko ociju, a naocale mu sluze jedino za ona najsitnija slova i
brojeve. Dobro ga izgleda ”cuvaju i podmladjuju” Zdenka i kcerka, koja nam je “u
pripremi” za skolsku godinu odrecitirala neku mudru pjesmicu na njemackom,
perfektno, sa svapskim akcentom. - Bila je
neka Iva, tu u nasem komsiluku, koja mi je bila najveci problem u zivotu.
Povucena i mirna, odmah je nakon nastave isla pravo kuci, dok bih ja dolazio
sat-dva kasnije, preko neistrazenih Bara, ili s praga na prag ondasnjeg
uzanog kolosijeka sto je prolazio ispod nasih prozora, ili sa Meraje, gdje su
se racvale dvije usorske pruge, uzana za Teslic i pretovarna za Doboj Novi,a gdje smo mi djeca neumorno igrali lopte. Moji
problemi sa Ivom potrajali su dvije-tri godine, a onda se desilo cudo –
nekuda su odselili i zapocelo je moje sretno djetinjstvo! Mirko Krajina
Kanadjani Jasna i Bogdan
Janjusevic dolaze u rodni grad svake godine. Kad se termini potrefe sa
rukometnim turnirom, Patak odigra utkamicu u timu veterana. Iako je postao
dvostruki djed, zahvaljujuci sportu i rukometu, nekadasnji prvotimac ondasnje
drugoligaske Sloge, jos uvijek je okretan i vitalan. Sjedimo u debeloj
hladovini ispred Jasnine roditeljske kuce, iznad Donje dzamije. Upekao
zvjezdan, zubori voda iz vodoskoka, dok grad lezi pod nama kao na dlanu. Ljepota
od odmora!
Kanadjani na odmoru u Doboju – Jasna i Bogdan Janjusevic - Doboju se
uvijek iznova vracamo sa radoscu! – vele oboje. - Cime se bavite u dalekoj Kanadi? - Bogdan ima svoju vlastitu firmu za zavarivanje i
metalo-preradjivacke usluge, dok ja radim u cvjecarskoj industriji. Kcerke
su nam odrasle, pa se “bavimo” unucima!
- Zivimo u Mississaugi, gradu nedaleko od Toronta. Imamo
tamo dosta nasih Dobojlija sa kojima se vidjamo redovno, idemo u ribolov,
proslavljamo Prvi maj, rodjendane i godisnjice. Druzimo se maksimalno! Volimo
nas Doboj, ali volimo i putovanja, pa smo nekako u dogovoru sa nostalgijom
ipak stigli posjetiti i neke druge destinacije, od
kojih nam se posebno dopao besprijekoran ugostiteljsko-turisticki servis u
Turskoj i pjescane plaze Kariba na Kubi i u Meksiku…
Ljeto je konacno otvorilo vrata. Temperature u
Doboju stigle su cak do 33 stepena. Na ulicama tokom dana bije vrelina, nema
zive duse. Mladjarija i gosti iz dijaspore traze rashladjenje na bazenima
“Dzungle”, a navece po kaficima. Iako pjesma kaze “Sve je isto samo njega
nema”, negdje duboko u srcu pritajena tuga upozorava: ”Nista nije kao sto je bilo!” Jedino
miris lipe!
MIRKO JELEC www.tipura.com //
Nase novine 2008
|
