|
Dobojlije u
dijaspori: Vildan Jahjefendic, Toronto
- Kanada
BOSANAC KANADSKI POLICAJAC |
||
|
- Mirkane,
Mirkane! Sta cemo sad s tobom? – ton prisnosti bosanske policije u Seslijama kod
Doboja ima samo jedno znacenje – pripremi novcanik. - Koliko je Mirkan
“gario” – pita ovaj sa blokom u ruci onog sa radarom. - Sedamdeset. - E ogranicenje je
pedeset! – kobajagi se uozbiljio da bi bio jos autoritativniji i stroziji. –
Morate platiti kaznu: 20 maraka! Desilo mi se to na
pedesetom kilometru susreta sa domovinom. Sta ces, valja postovati zakon,
platiti globu. Supruga se smije, dodaje novcanik, zadovoljna obistinjenom
slutnjom. Jos od Bosanskog Broda upozorava na
smanjenje brzine, sto je nakon izvanrednog auto-puta kroz Hrvatsku tesko
prilagodljivo. A onda bivsi drug
“plavi”, danas gospodin policajac sa otegnutim podozrenskim akcentom pita: - Mirkane, treba li potvrda? Welcome to Bosnia!
Dobro dosli u drzavu bez kicme sa korumpiranom policijom bez karaktera koja
kaznjava po nagodbi i bez potvrde, za svoj dzep i licni interes. Nigdje na
svijetu “stranca” nece u toku dvije sedmice zaustaviti osam puta i
naplatiti globu triput sa pitanjem:”Treba li racun?” U
Doboju tvrde da je policija “ociscena” od ratnih profitera, kadrova “po
ratnoj zasluzi” i kriminalaca, sada su
to poznavaoci posla, skolovani profesionalci…Tugo moja. Welcome to Bosnia,
zemlju mita i korupcije, drzavu koja ne funkcionise, u kojoj je lopovluk na
svakom koraku a koja ima najvise policajaca po glavi stanovnika u Evropi!
*** Preko sedam gora i mora, u jednom
drugom svijetu biti policajac je cast i ponos, dostojanstvo i - dobra zarada.
Za pokusaj potkupljivanja hapse, pijane za volanom vode u zatvor. Naravno, na
Zapadu ima itekako kriminala, ali policija je nepotkupljiva, stub je drzave i
nije instrument politike i politicara.U policiji ne moze biti svako. Zato je
poruka iz Toronta bila veoma prijatno iznenadjenje: - Polozio sam sve
ispite, primljen sam u policiju! Vildan Jahjefendic je
u svom predjasnjem zivotu bio skloniji peru i pisanju, nego patroliranju i
uniformi koju oblaci u 48 godini! Vjerovatno je “najstariji” kadet koga je
kanadska policija ikad imala, sto ponajbolje govori kako je nas Dobojlija u izuzetno dobroj
psiho-fizickoj kondiciji. -Nije bilo lako.
Znate, imao sa 24 kada sam ravno prije 24 godine bio u vojsci. Sada ponovo
postrojavanje, disciplina, vjezbe i ucenje. Postao sam kadet pod stare dane,
a 4. maja ove godine dobio sam znacku na kojoj pise “police officer”. Ulozio
sam puno truda da to postignem. Bog dragi sve vidi i sve vraca! Vildan, koga kolege
zovu Vili, je prvi policajac u Torontu, a vjerovatno i u Kanadi, koji je
porijeklom iz Bosne i Hercegovine. -Moram
malo da se nasalim sa svojim porijeklom. Kada sam primao policijski bedz o
meni je receno dosta lijepog (bas im hvala!), a izmedju ostalog da razumijem
slovenacki i makedonski a da govorim engleski, bosanski, hrvatski i srpski. Oni
sto su prisustvovali paradi mora da su pomislili: “Brale, sto ovaj govori
jezike!” E sad moram mojoj listi jos pridodati i crnogorski!
Rodjeni “cop” za balkanska pitanja!
Vildan i Dalvin –
tata i sin nakon svecanosti zavrsetka policijske akademije - Kada si stigao u
Kanadu? - U Kanadu sam dosao
13. septembra 1993. zajedno sa roditeljima. S njima
zivim citav svoj vijek. Mati je, nazalost,
pretrpjela udar u avgustu 2004., nepokretna je, a moj stari Azim je na
duznosti 24 sata, punih sedam dana. Stvarno mu se divim, jer sa 72 godine ima
vise energije nego ja. Zivimo zajedno u jednoj kuci, s mojim najboljim
drugom, cukanom Silverom, a imamo i dvije macke. Roditelji nisu radili u
Kanadi, dobili su pomoc odmah po dolasku. I stvarno moram naglasiti da je
Kanada fenomenalna drzava. Od prvog trenutka osjecao sam se kao kod svoje
kuce, nikada kao stranac. Nikada nisam imao problema u vezi mog porijekla.
Inace, u ovoj zemlji je i moj brat Sulejman, zvali smo ga Luki, a ovdje je
Luke. On je u kanadskoj vojsci u Edmontonu, u provinciji Alberta. Luki je
ponos Jahjefendica, postao je kanadski vojnik u 2000-oj. Bio
je u misijama u Bosni (2003.) i Avganistanu (2004/2005.)…
Vildanov brat Luki u
Avganistanu 2004. - Pomenuo si da je
2006. tvoja sretna godina? - Ako ima neke
simbolike u brojevima, tako je. Planina Cincar kod Livna (odakle su moji porijeklom)
a koju sam osvojio 29. maja 1982. je upravo toliko visoka, a i najvisi je vrh
na kome sam ikada bio. Eto, u ovoj godini krecem u novu zivotnu avanturu,
postao sam nakon mnogo truda i napora policajac. To mi je bila zelja otkako
sam dosao ovamo, kada sam vidio kako su predusretljivi i ljubazni. Radio sam
svasta, a najduze sam bio nastavnik-asistent sa hendikepiranom djecom. Inace,
pripreme za ulazak u policiju trajale su od 2003-ce. Prvo sam zavrsio program
i polozio devet ispita, uslijedila su dva duga intervjua, dva psiholoska
testa, tri mjeseca policijskog drila. U skoli Ontario Police College bio sam
“najzreliji” medju 416 kadeta. Tamo sam dobio upalu pluca, ali sam sve
prebrodio i izdrzao, snagom svoje volje i snagom molitve. Cesto kazem, moliti se Bogu je vaznije nego disati! U Vildanovom
drugom, tj. prvom zivotu u Doboju takodje je mnogo zanimljivih datuma koji
opisuju njegovu ponekad kontroverznu, ali prije svega postenu osobu, koju
zivot, nazalost, nije mazio. -
Valjda ce me se Dobojlije sjetiti po dobru. Rodio sam se 1958. Pohadjao sam
Osnovnu skolu “Narodni heroji”. Ovo je ziva istina: kada sam bio drugi razred
bilo mi je ponudjeno da predjem u cetvrti! Ali ja nisam mogao, jer je moja
uciteljica Olga Popovic navijala za moj klub, za “Partizan’, a nisam htio kod
druge uciteljica “zvjezdasa”. Bio sam jedinac
sve do 1977. kada sam dobio brata. Bio sam jako ljubomoran u pocetku, a
kasnije sam svog bratu pazio kao svoje dijete. Luki je 18 i po godina mladji
od mene! Kada sam zavrsio gimnaziju,
upisao sam Pravni fakultet u Sarajevu. Vratio sam se u Doboj poslije mjesec
dana – toliko me je nostalgija ubijala. Srecom, te iste godine otvoreno je
odjeljenje Pravnog fakulteta u Doboju. Studij prava sam zavrsio drugi u prvoj
generaciji iz Doboja, ali sa najboljim prosjekom ocjena. Poslije sam se
zaposlio u cuvenom “Bosnaprevozu” gdje je vozac direktora imao vecu platu od
pravnika, dok nije doslo do strajka 1987… Moja najveza ljubav
je novinarstvo. Pisao sam po svim mogucim novinama bivse Jugoslavije, ali u
rubrici citalaca, dok sam kao profesionalac bio na Radio-Doboju, u “Glasu
komuna” i “Slobodnom Reporteru”… I dan-danas se sjecam svog pocetka 27. maja 1980. u emisiji za
mlade “Poplit” kada sam intervjuisao Vladu Lujica, kajakasa “Vala”. Iz mog
novinarskog vremena (ako tako mogu reci), posebno izdvajam meni drage licnosti: Pavla Stanisica, Savu
Petrovica, pokojnog Dobrivoja Sesliju ( koji mi je toliko pomogao u Beogradu,
kada sam dosao kao izbjeglica u avgustu 1993.), genijalnog Stipu Kljajica s
kojim sam igrao sah do zore, pa Ratka Karabatkovica i autora ovog clanka,
Mirka Jeleca, ako nije neskromno da hvalim. Kao sportski novinar intervjuisao
sam skoro sve tadasnje aktivne sportiste, a najdrazi su mi bili sa
rukometasima “Sloge” Nijazom Halvadzijom i Farukom Helicem, te kajakasima
“Vala” Aleksandrom Lalicem, Ivicom Juriljem i Aleksandrom Djuricem. -U
tom periodu desila ti se i porodicna tragedija. -
Ozenio sam se u 30-toj godini, sina dobio u 31-voj, a udovac sam postao u
32-goj. Zivot me zaista nije mazio. Nikada se vise nisam ozenio, a uz pomoc
roditelja uspio sam othraniti dijete i to mi je valjda najveci uspjeh u
zivotu! Sin ima 17 godina. Zove se Dalvin (anagramirao sam moje
ime Vildan u njegovo Dalvin). Super je momak, svira
bubnjeve!
- Jos puno neobicnih
stvari krije se u tvojoj biografskoj riznici. Pored
novinarstva, tu je sport, muzika i neobicne dogodovstine. - Juna 1980. Bosna
nadosla kao nikad, a ja kobajagi kajakas u drustvu sa pravim veslacima
“Vala”. Prevrnuo sam se u nabujalu rijeku i da ne bi Zeljka Maksimovica – ko
zna sta bi bilo… Dobojlije vjerovatno to ne znaju a takodje spada u moju
“riznicu” neobicnog. Tacno prije 20 godina, od 21. do 27. jula 1986. pjesacio
sam sa tri druga od Doboja do Beograda, do Kuce Cvijeca. E to je bilo nesto!
Takav napor ne da se opisati. Jedva sam izdrzao, morao sam pomoc traziti u
ambulantama, a da ne bi “Vlahova” i dodatne energije ne bih stigao na
vrijeme. Sportom sam se bavio od malih nogu, doduse, ne bas uspjesno. Pokusao
sam sve: fudbal, kosarku, rukomet, sah ( tu sam barem bio drugi na prvenstvu
grada za omladince). U svakom slucaju, nastupao sam za nas sahovski klub
“Braslav Rabar”, pa pionire i juniore “Zeljeznicara” i “Sloge”. U posebno
dragoj uspomeni ostali su mi turniri kafica u malom nogometu na poligonu u
cast Prvog maja. Branio sam najcesce za kafic “Monca”. Mozda posljednji
susret u malom nogometu u istoriji prijeratnog Doboja igran je na poligonu
Gimnazije 26. aprila 1992. Bio sam vrlo “skroman” i postavio sebe na gol
selekcije “Glasa komuna” protiv “Zeljeznicara”. Izgubili smo u toj revijalnoj
utakmici sa 5:4. Muzika je takodje moja posebna ljubav. Pomalo sam svirao
harmoniku i bubnjeve. Zamislite, jednom sam bio i na televiziji, u emisiji
“Znanje-imanje” zajedno sa mojim kumom Zdenkom Filipjakom, harmonikasem
Samirom Preldzicem i basistom Mirsadom Hasukicem, reprezentovali smo KUD
“Usora… Eto, to je dio moje
proslosti i mojih uspomena kojima pronalazim dusevnu hranu na Internetu, na
Tipurinoj web-stranici, gdje sam redovni posjetilac. Sada sam pred novim
izazovima. Sto se policije tice – tezak i odgovoran posao, drugaciji no sto
sam zamisljao. Barem cu uci u istoriju kao prvi Bosanac, policijski oficir u
Torontu. Valjda to ne trebam kazati,
uvijek mi je drago kada sretnem nekog naseg zemljaka u mom patrolnom reviru. Svi
se prijatno iznenade a nas kontakt je uz svu srdacnost na profesionalnom
nivou: druzba je druzba, a sluzba je sluzba!
*** Back to Bosnia. Ne znam da li je prica o nivou korumpiranosti, o
be-ha drotovskoj logici “daj sta das” istinita, ali jedan od starih Dobojlija
koji mi je to ispricao tvrdi da jest. Nakon zaustavljanja u Starom Gradu i
zanovijetanja policijske patrole oko ispravnosti vozila i celavih guma,
iznervirani vozac je vidio da to vodi ka globi pa je upitao: -
Gospodine, pa ljudi smo, mozemo li da se dogovorimo? Policajac
je to pitanje i ocekivao, spremno odgovorivsi: - Moze, moze! Plati nama
dvojici dorucak! Umjesto da se odmah masi za
novcanik, vozac je presao preko ulice i u obliznjoj radnji kupio - dva
bureka! P.S. Upravo kada je ovaj zapis okoncan, u novinama je
objavljena vijest: Na putevima u Bosni i Hercegovini od 7. avgusta
2006. pocinje se primjenjivati novi zakon o osnovama bezbjednosti saobracaja
kojim su predvidjene ostrije kazne za odredjene vrste prekrsaja. Za razliku
od dosadasnje prakse, policija vise nece moci da naplati novcanu kaznu na
licu mjesta, vec ce ona biti naplacivana putem prekrsajnog naloga. Policajac
ce u nalogu navesti vrstu prekrsaja i iznos kazne, te ga predati vozacu koji
ce u roku od osam dana morati da plati tu kaznu.
|
||
|
|
